IAKO je čuveni roman Williama Goldinga Gospodar muha bio inspiracijom brojnih suvremenih televizijskih serija, poput Lost i Yellowjackets, tek je ovih dana dobio prvu veliku suvremenu televizijsku adaptaciju, i to prilično prestižnu, u produkciji BBC-a, a dostupna na HBO-u.

Filmskih je adaptacija, doduše, već bilo, a najpoznatija je ona Petera Brooka iz 1963. godine, no i to je dosta skromno u odnosu na visoku reputaciju romana koji je u vrijeme nastanka, 1954. godine, zaista odjeknuo kao senzacija, a sam Golding je 1983. godine nagrađen Nobelovom nagradom koja najvećim dijelom ide na račun Gospodara muha.

Riječ je o kratkom romanu koji u maniri popularnih pustolovnih romana prati grupu dječaka raznih godina, po slobodnoj procjeni između 6 i 14, koji su preživjeli avionsku nesreću te do dolaska spasitelja pokušavaju organizirati život na prekrasnom, ali pustom otoku.

Isprva organizaciju zajednice preuzimaju Ralph, kojega su ostali demokratski izglasali za vođu, i njegov najbolji prijatelj Piggy (Pajcek) - starmal, iznimno inteligentan, ali fizički inferioran dječak kojega muče astma, pretilost i slab vid.

Opoziciju redu, organizaciji i solidarnosti predstavlja ekipa koju predvodi plavokosi dječak Jack. On okuplja dječake iz zbora i nudi im alternativu, život bez obaveza i pravila, samo gušti i zajebancija. Ukratko, svojevrsni prijelaz iz civilizacije u divljaštvo. Ta dva principa morat će prije ili kasnije doći u sukob, no čitatelja i gledatelja šokirat će razmjeri okrutnosti i bešćutnosti do kojih će on dovesti.

Williama Goldinga je na pisanje Gospodara muha potakao popularni roman za mlade iz 19. stoljeća, Koraljni otok, R.M. Ballantynea, koji opisuje pustolovinu trojice dječaka na pustom otoku nakon što prežive brodolom. Oni su, naime, najbolji prijatelji među kojima vlada potpuno povjerenje, nema ljubomore, ni želje za moći pa poput Robinsona Crusoea odgovorno i pametno organiziraju život na otoku. 

Uloga supruge Williama Goldinga u nastanku Gospodara muha

Taj utopijski prikaz djece nije se podudarao s Goldingovim iskustvom ponašanja učenika kojima je predavao u školi pa je, kako glasi popularna anegdota, jednog dana upitao suprugu "Zar ne bi bilo dobro napisati priču o dječacima na pustom otoku i pokazati kako bi se oni stvarno ponašali?". Ona je, navodno, odgovorila da je to sjajna ideja pa je tako nastao jedan od najvažnijih romana 20. stoljeća.

Rezultat je fascinantan, ali istovremeno depresivan i poražavajući roman, briljantna studija ljudske prirode koja pokazuje što se može dogoditi kada se uruše sve civilizacijske barijere, te među dobro odgojenim engleskim dječacima ponovno zavlada barbarstvo. Ili, narodskim rječnikom rečeno, što je to u ljudskom biću što ga vodi prema krvoproliću.

Motiv pada iz civilizacije u divljaštvo po svoj je prilici i ključ za razumijevanje motiva za ekranizaciju Gospodara muha baš sada. Pri čemu ovo aktualno urušavanje civilizacijskih normi nije inicirano od malodobne djece i ne na pustom otoku. Očito, tajming nosi u sebi određeni potencijal, no sasvim je druga tema format koji je za to odabran, a koji, rekao bih, nije ni izbliza tako efektan kao književni original.

Jest da je od mojeg čitanja romana prošlo više desetljeća i jasno je kako je nemoguće dva puta doživjeti sličan recepcijski šok, ali svejedno imam dojam da je serija nešto jako pogrešno napravila. Nisam siguran koliko tečnosti priče doprinosi struktura serije u četiri epizode od kojih je svaka fokusirana na jednog od četiri glavna lika (Piggy, Jack, Simon i Ralph), no greška je svakako napravljena kada je već u startu registar serije previše približen hororu. 

Univerzalno zlo čuči u svakom od nas

Za razliku od romana koji je pisan kao pustolovni roman, a u kojemu nas skretanje u horor dubinski šokira, ovdje se sugestija horora javlja praktički od prvih kadrova te priču lišava šokantnosti. A šok je ovdje strukturalan i prevažan sastojak da bi ga se tako lako odrekli.

Šok i nevjerica razvojem događaja, odnosno skretanjem kultiviranih mladih Engleza, prema barbarstvu, poganstvu i sadizmu, ključan je za doživljaj romana/filma/serije, no ovdje je nenamjerno ublažen. 

Golding je, objašnjavajući svojedobno naslov svog romana, ustvrdio kako je riječ o prijevodu hebrejskog imena Belzebub, što je ime za vraga, no vrag iz romana ne dolazi iz pakla, već iznutra, iz same zajednice. Serija to ne preskače, dapače, no ono što izostaje jest istančaniji i dojmljiviji prikaz propadanja društva te prelazak njegovih nositelja na mračnu stranu.

Uz to, serija glavne likove pokušava psihološki usložniti kratkim backgroundom iz njihovog ranijeg života u civilizaciji, no to radi krajnje konvencionalno pa ih se sve može svesti na rezultantu disfunkcionalnih odnosa s roditeljima. 

Ovo banalno rješenje po kojemu je za sve kriva trauma iz djetinjstva, služi kao zamjena za pedantniji i scenaristički maštovitiji razvoj odnosa između likova, kao i uvjerljivije motivacije njihovih postupaka. Ali i kao potpuna suprotnost Goldingovoj tezi da je zlo univerzalno te čuči u svakom od nas, bez obzira na roditelje.

Ponovno problemi s devijantnim adolescentima

Iznenađujuće lijen i površan pristup koji ne bismo očekivali od autora prošlogodišnje hit serije Adolescencija, Jacka Thornea. S obzirom na to da se bavi dječacima u sličnoj dobi kao što je i junak Adolescencije, očito je kako je Thorneov interes za devijantno ponašanje dječaka konstanta, no originalnost pristupa definitivno nije. 

Goldingov roman dovoljno je snažan da ga nije bilo potrebno pojačavati toliko naglašenim stilskim sredstvima kao što su vrlo dugi i spori kadrovi kojima redatelj Marc Munden želi naglasiti psihološki intenzitet pojedinih scena, prenaglašena glazbena partitura koja vazda najavljuje neku stravu i užas ili pak reduciranje priče što dovodi do osjećaja predugih epizoda. 

Sve navedeno nije donijelo neko novo čitanje klasičnog romana, već mu je samo oduzelo na snazi i poanti, a tek je raskošna paleta iznimno zasićenih boja donijela određenu spektakularnost koja je u korelaciji s užasno mračnom pričom i idejom romana i serije.

Kompletan produkcijski dizajn iznimno je atraktivan i ugodan za oči, a isto vrijedi i za dobro napravljen casting glavnih glumaca, među kojima je ipak najzanimljiviji David McKenna kao nesretni Piggy, no i Winston Sawyers kao dobronamjerni Ralph te ljepuškasti plavokosi Lox Pratt kao devijantni Jack vrlo su dobro pogođeni. 

Zašto je Gospodar muha lošiji od ženskog Gospodara muha

Thorneu i Mundenu mora se priznati kako su vješto u ekranizaciju uvezali implikacije iz stvarnog svijeta i aktualnih rušitelja civilizacije te nositelja suvremenog barbarstva, kao i sve zloslutne nagovještaje budućnosti koju takvi procesi donose, no ipak je šteta što im to nije pošlo za rukom uz zadržavanje onih najboljih osobina predloška. 

Stoga je rezultat, usprkos spektakularnoj produkciji, inferioran i serijama koje su nastale inspirirane Gospodarom muha, poput Yellowjackets koju nerijetko nazivaju "ženskim Gospodarom muha", a čijih je 10 epizoda po sezoni, uostalom mnogo dinamičnije i dramatičnije nego ove četiri trome i nepotrebno repetitivne epizode Gospodara muha. 

Ocjena: 3,5/5