NETKO je Antu Pavelića dobro opisao kao rezervnu budalu. Nacistima je na okupiranim prostorima trebao netko tko će održavati privid civilnog života: netko mora organizirati upravu, ceste, policiju, hvatati lopove, ali i obavljati prljave poslove za okupatore koji su bili zauzeti na važnijim frontovima.

Prvo su došli Vlatku Mačeku. Maček, oprezan čovjek, bez oduševljenja za Hitlera i vjerojatno s dovoljno političkog instinkta da shvati kako austrijski soboslikar ipak neće vječno vladati Europom, odbija ponuđenu vlast nad Hrvatskom. Nakon toga pronalaze ustaše, tada mali revolucionarni pokret koji talijanski fašisti drže za pričuvu. Pavelić prihvaća. Ne prihvaća samo vlast, nego i sve što je uz tu vlast išlo.

Veliki dijelovi Dalmacije i jadranskog prostora predani su Italiji. Uvode se rasni zakoni po uzoru na nacističku Njemačku. Antisemitizam, koji u Hrvatskoj nije bio ni državna tradicija ni središnja politička ideja - štoviše, Židovi su stoljećima bili važan dio hrvatske kulture i umjetnosti - odmah ulazi u propise NDH i provodi se vrlo temeljito. 

Ustaše istodobno kreću u progon Srba: provode zločine nad civilima i uvode potpuno iracionalan teror, nasilje koje je, usput rečeno, bilo politički i vojno katastrofalno. Brojne Srbe, koji možda nikada ne bi završili u šumi, upravo je ustaška politika gurnula prema partizanima.

Stepinac je već 1941. predvidio budućnost NDH

Nadbiskup Alojzije Stepinac već je 14. svibnja 1941., u pismu poglavniku Paveliću, izrekao možda najtočniju moralnu dijagnozu NDH: "Ovaj čas primio sam vijest da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću da podignem svoj glas i kažem da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti."

Blagoslov neba nisu dobili. NDH je propala zajedno sa svojim sponzorom, nacističkom Njemačkom, u svibnju 1945. Hrvatski narod bio je uvelike na strani partizanskog pokreta. Tuđman je o tome i pisao i govorio: bez hrvatskog partizanskog pokreta Hrvati bi iz Drugog svjetskog rata izišli samo kao narod poražene NDH, a politički prostor za stvaranje neovisne Hrvatske 45 godina kasnije bio bi neusporedivo uži.

Zločini nakon predaje snaga NDH

Nakon predaje snaga NDH u Austriji i događaja kod Bleiburga, uslijedilo je ono što se nikako nije smjelo dogoditi: masovni zločin. Deseci tisuća zarobljenika, među njima i civila, nakon izručenja i prisilnog povratka jugoslavenskim vlastima ubijeni su bez suda.

Među zarobljenima bili su pripadnici različitih vojnih formacija NDH (u završnici rata granice između domobranstva, ustaških postrojbi i drugih formacija ionako su bile sve manje jasne), ali i pripadnici policijskih postrojbi, činovnici, civili i drugi ljudi uplašeni dolaskom partizana. Bilo je ondje i pripadnika drugih kvislinških struktura: ljotićevaca iz Srpskog dobrovoljačkog korpusa te pojedinih crnogorskih četnika.

Budimo jasni: ništa, ali baš ništa ne može opravdati ubijanje zarobljenika bez suda. I da su među njima bili najgori zločinci, a deseci tisuća ljudi sigurno nisu bili zločinci, trebalo im je suditi. Sudski postupak upravo i postoji kako bi razlikovao krvnika od običnog vojnika i zločinca od činovnika. Suditi je trebalo i zato da se dokazi i svjedočenja sačuvaju za buduće generacije.

Umjesto suda, mnogi su imali istu sudbinu. Zločinac koji je ubijao civile, vojnik koji se borio na pogrešnoj strani, bivši domobran, oružnik koji je lovio pijance, općinski ćato ili liječnik - svi su mogli završiti jednako: metkom u šumi, u rovu u Sloveniji, jami u Hrvatskoj ili na nekom trećem mjestu za koje obitelji desetljećima nisu smjele ni pitati.

Poratna ubijanja bila su planirana

To nije bila samo osveta pobjednika, onih nekoliko dana poratnog nereda kakvih je bilo diljem Europe, primjerice u Francuskoj. Ovdje se radilo o sustavnom poratnom nasilju. U prilog toj tezi govore i izvori prema kojima su u postupanju sa zarobljenicima važnu ulogu imali OZNA i KNOJ (Korpus narodne odbrane Jugoslavije). Kada sigurnosna služba i posebna vojno-sigurnosna formacija preuzimaju zarobljenike, teško je govoriti samo o spontanom poratnom bijesu.

A onima koji i danas olako kažu da su "bježali samo oni koji su znali da su krivi", treba postaviti jednostavno pitanje: stvarno mislite da bježe samo zločinci? Ne bježe i uplašeni ljudi? Trgovci? Poštanski službenici s pogrešnom značkom na kapi? Policajci koji su godinama lovili obične kriminalce, a ne vodili logore? Liječnici, činovnici, obitelji, ljudi koji su slušali propagandu režima koji se rušio i vjerovali da im dolazi smrt? Članovi obitelji zločinca kojeg možda nisu ni vidjeli godinama, ali nose isto prezime? Primjera za to imamo dovoljno i iz zadnjih pola stoljeća: kada krene slom države i bijeg, ne bježe samo krvnici. Krvnici su, u pravilu, sa zlatom i vezama već daleko.

Račanova rečenica koju smo zaboravili

Negirati da su se nakon 1945. dogodila masovna ubojstva zarobljenika i civila, ili tvrditi da su ubijeni bili "samo zločinci", isti je obrazac moralnog sljepila koji poznajemo iz svakog poricanja zločina. To je kao kada bi netko narav Jasenovca pokušao relativizirati pozivajući se na Vlatka Mačeka, koji je ondje bio interniran u uvjetima neusporedivima s onima u kojima su tisuće drugih ljudi završile život. Da, za Mačeka je Jasenovac bio više oblik zatočeništva i ograničenja slobode nego logorski pakao. Ali to ne mijenja narav logora. Jednako tako, činjenica da je među poratnim žrtvama bilo i stvarnih zločinaca ne mijenja narav masovnog ubijanja bez suda.

Hrvatski premijer i predsjednik SDP-a Ivica Račan 14. svibnja 2002. posjetio je Bleiburško polje. Tamo je rekao: "Želim odati počast, pokloniti se s pijetetom svim žrtvama ranijih sukoba, ne dijeleći žrtve tih sukoba, neovisno u ime kojih ideologija i politika su zločini činjeni." 

Prošlo je gotovo četvrt stoljeća od te rečenice, a i dalje se vrtimo oko ratova i poraća od kojih nas dijeli više od 80 godina. Gotovo da više nema živih svjedoka, ali zato ne nedostaje političara koji bi mrtve ponovno mobilizirali za današnje potrebe.

Hrvatska je danas neovisna, demokratska država i članica Europske unije. Za nju su se borili sinovi partizana, domobrana i ustaša; Hrvati, ali i Srbi u odorama Hrvatske vojske. To je država koju smo stvorili 1990-ih, a ne nastavak bilo kojeg režima prije 1990.

Svi politički režimi u kojima smo živjeli do 1990. imaju krvi na rukama. To što su vam jedni ili drugi ideološki bliži ne pere krv s njihovih ruku.

Mrtvima treba dati ime, grob i pijetет. Zločine treba nazvati zločinima. Sve drugo je politika preko kostiju.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala