ZAMISLITE svijet u kojem se čini da se više isplati biti sebičan, nego nesebičan. Ako se žrtvujete za zajednički interes, netko će vas iskoristiti i pritom ćete ispasti budala.

Takvu napetost između osobne koristi i zajedničkog dobra opisuje jedna od najpoznatijih ideja u teoriji igara, tzv. zatvorenikova dilema. U njezinoj klasičnoj verziji svakom se igraču pojedinačno više isplati izdati, odnosno prevariti drugoga, iako bi, prema pravilima, obojici bilo bolje da surađuju.

Optimističan nalaz

Međutim, jedno novo istraživanje objavljeno u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences ponudilo je značajno optimističniji zaključak. Fizičar Alexandre V. Morozov s Rutgers Universityja i Alexander Feigel s Hebrew University of Jerusalem pokazali su da varalice ne moraju dugoročno prevladati. Dovoljno je da se igrači međusobno prepoznaju i da pamte kako su se drugi ponašali prema njima. Tada se suradnja može pojaviti sama od sebe, čak i bez rodbinskih veza, bez moralnih propisa, bez policije i bez posebnih "pravila dobrote".

Što je zatvorenikova dilema?

Da bismo razumjeli zašto je to zanimljivo, treba se vratiti na misaoni eksperiment iz 1950. U njemu dva osumnjičenika za zločin sjede u odvojenim sobama policijske postaje. Svaki od njih može šutjeti, odnosno surađivati s drugim zatvorenikom kako bi otežao policiji da ikoga optuži za teže nedjelo, ili pak može izdati onoga drugoga. Ako obojica šute, proći će relativno dobro. Ako jedan izda, a drugi u duhu suradnje šuti, izdajica će proći bolje jer će mu policija umanjiti kaznu. Ako obojica izdaju jedan drugoga, obojica će proći loše, ali ne i najgore. Problem je u tome što se svakom pojedincu, gledano sebično i kratkoročno, izdaja čini najboljim potezom. Rezultat je nelogičan, ali konzistentan: obojica izdaju onog drugog, iako bi im bilo bolje da surađuju i šute.

Zatvorenikova dilema u stvarnom svijetu

Teorija igara, grana matematike koja proučava odlučivanje u situacijama sukoba i suradnje, odavno koristi taj model za tumačenje stvarnih problema.

U ljudskom svijetu slična se logika vidi u problemima kolektivnog djelovanja u brojnim situacijama u kojima svi ovise o zajedničkom dobru, ali svaki pojedinac je u iskušenju da "vara".

Primjerice, u ribarstvu se svakom ribaru kratkoročno isplati uloviti više od dozvoljene kvote. No ako svi tako razmišljaju, riblji fond se iscrpljuje, ulovi padaju i na kraju svi gube.

Slično vrijedi za antibiotike. Pacijentu se može činiti praktično uzeti antibiotik i kada mu nije nužan, kod virusne upale, no time pomaže razvoju rezistentnih bakterija.

Kod cijepljenja je logika još očitija. Ako je većina ljudi cijepljena, bolest se teže širi, pa su djelomično zaštićeni i oni koji nisu cijepljeni. U takvim se situacijama nekome može učiniti da je bolje "provući" se bez vlastitog doprinosa, odnosno bez rizika od nuspojava cjepiva, koliko god on bio mali.

Porezi su društvena verzija iste dileme.

Mjere za suzbijanje klimatskih promjena najgrandiozniji su primjer toga. Svakoj državi, kompaniji ili osobi može se činiti korisnim da drugi smanje emisije, a da ona sama izbjegne troškove prilagodbe.

U svim tim slučajevima postoji ista napetost: ono što je najbolje za pojedinca nije nužno najbolje za cijelu zajednicu.

Nadopuna priče

No, Morozov ističe da je njihov rad pokazao da ta priča nije potpuna.

"Prema tom shvaćanju krajnja točka svakog društva je potpuni raspad. No to uopće nije tako. Čak ni u vrlo jednostavnom scenariju varalice ne pobjeđuju uvijek. Zapravo, suradnja se lako razvija", rekao je u tumačenju za Rutgers

Što je drugačije u novom radu?

Ključna novost u novom radu sastoji se u tome da sudionici igre ne moraju nužno imati neku opću osobnost, primjerice da je netko po prirodi skloniji "suradnji", a netko drugi "varanju". Umjesto toga, sudionici mogu reagirati različito na različite suparnike u igri. Prema jednom sudioniku mogu pokazivati veću suradljivost, prema drugom mogu biti oprezniji, a prema trećem vrlo nepovjerljivi. Drugim riječima, ponašanje postaje specifično ovisno o protivniku.

Cijela tablica odnosa

To zvuči kao mala promjena, no matematički gledano vrlo je bitno. U jednostavnijem, ‘slijepom’ modelu koji autori koriste za usporedbu, igrač ima određenu opću sklonost ili nesklonost suradnji, neovisno o tome s kim igra.

U Morozovljevu i Feigelovu modelu ta sklonost postaje specifična za protivnika: igrač A može imati jednu vjerojatnost suradnje s igračem B, drugu s igračem C, treću s igračem D i tako dalje - svaki igrač ima cijelu matricu, odnosno tablicu odnosa. To više nije svijet anonimnih susreta, već svijet u kojem se pamti tko je tko.

Evolucijski uspjeh suradnje

Autori su u radu razvili i generalizaciju tzv. Fisherova temeljnog teorema prirodne selekcije, klasične ideje o tome kako se prosječna prilagođenost populacije mijenja pod djelovanjem selekcije. U tom okviru uspjeh jedinke ne ovisi samo o njezinoj vlastitoj osobini, nego i o odnosima s drugim jedinkama u populaciji. U novom radu računalni sustavi temeljeni na neuronskim mrežama igrali su iznova i iznova zatvorenikovu dilemu, mijenjali su svoje strategije i prolazili kroz nešto nalik evoluciji. Strategije koje su donosile veći uspjeh u modelu, širile su se. One lošije su nestajale.

Tako uređen misaoni eksperiment rezultirao je nečim što se ne očekuje u onome koji je klasično postavljen. Pokazalo se da visoke razine suradnje mogu nastajati i opstajati. Ne zato što su svi postali dobri, nego zato što su igrači mogli razlikovati jedne od drugih i prilagođavati se.

Strategija "milo za drago"

To je blisko slavnoj strategiji "tit for tat", odnosno "milo za drago". Naime, Robert Axelrod i evolucijski biolog W. D. Hamilton pokazali su 1981. da u ponavljanoj zatvorenikovoj dilemi može dobro prolaziti vrlo jednostavna strategija: najprije surađuj, a zatim protivniku uzvrati na njegov prethodni potez. Drugim riječima, ne napadaj prvi, ali ne nagrađuj izdaju.

Matematički biolog Martin A. Nowak kasnije je u časopisu Science sažeo pet glavnih putova kojima evolucija može poticati suradnju: kroz sklonost pomaganju rođacima s kojima dijelimo gene, izravno uzvraćanje usluge, ugled, okupljanje suradnika u skupine te prednost skupina koje bolje surađuju.

Morozovljev i Feigelov rad ne odbacuje te mehanizme, nego im dodaje još jedan važan element, a taj je da suradnja može nastati i zato što jedinke razlikuju s kim imaju posla i ne ponašaju se jednako prema svima.

Kako to funkcionira u svijetu jednostavnih organizama?

To je zanimljivo i za biologiju jer bez suradnje stanica ne bi bilo ni složenih organizama. Ljudi pamte lica, imena i stare nepravde, no Morozovljev model sugerira da bi i jednostavniji organizmi, poput mikroba ili kukaca, mogli razvijati oblike suradnje ako mogu razlikovati druge jedinke, primjerice preko kemijskih signala ili fizičkih obilježja. To ne znači da bakterije imaju moral ili plan za bolje društvo, već da i osnovni oblici prepoznavanja mogu promijeniti evolucijsku računicu.

Znanstveni izraz za takvu pojavu jest emergencija: složeno ponašanje nastaje iz mnogih jednostavnih interakcija. Jedna ptica nema plan cijelog jata, ali jato ipak leti u obrascima.

Ovaj nalaz također se može povezati s učinkom interneta. Naime, anonimnost na društvenim mrežama djeluje suprotno od mehanizma koji potiče suradnju. Ako drugi ne znaju tko smo, ne pamte nas i ne mogu nas lako povezati s ranijim ponašanjem, cijena agresije ili "varanja" postaje manja. 

Prema jednoj utjecajnoj ideji u evolucijskoj psihologiji, velike religije mogle su jačati suradnju među ljudima koji nisu u rodu jer su im nudile znakove prepoznavanja, zajedničke moralne norme te osjećaj da znaju što mogu očekivati od drugih i da neko svemoguće biće sve to nadzire, nagrađuje i kažnjava.