HRVATSKU već neko vrijeme potresa brutalno ubojstvo drniškog maturanta Luke Milovca koje je počinio recidivist Kristijan Aleksić. U isto vrijeme povremeno možemo upratiti da se ponovno sudi (po novoj optužnici) Srđanu Mlađanu, jednom od najbrutalnijih ubojica u zadnjih nekoliko desetljeća koji bi trebao već sljedeće godine izaći na slobodu. Također se rubno spominju i brojni drugi slučajevi teških zločina nakon kojih je počinitelj odslužio smanjenu kaznu, dobio pravo na vikende ili dobio kaznu koja se može smatrati uvredom za obitelji žrtava.

Podsjetimo se, Aleksić je služio kaznu za ubojstvo iz 1994. godine samo 12 godina (suđen je kao počinitelj "mlađi punoljetnik"), a Mlađan je, koji je postao ubojica još i mlađi, već nakon nekoliko godina dobio pravo na slobodne vikende. Na jednom od tih slobodnih vikenda počinio je oružanu pljačku pošte, ubio policajca i držao jednu obitelj kao taoce. Ovih dana čitamo i da jedna obitelj strahuje od opasnog ubojice koji ide na slobodne vikende.

Vrijedi izdvojiti još neke slučajeve. Davidu Komšiću, koji je ubio trudnu djevojku zadavši joj 88 uboda nožem, Vrhovni je sud smanjio kaznu na 25 godina navodeći kao olakotnu okolnost njegovu "mlađu životnu dob". Draganu Paravinji, ubojici Antonije Bilić, kazna je prepolovljena s 40 na 20 godina. Svojedobno je sinu jednog poduzetnika, koji je izazvao kao maloljetnik prometnu nesreću sa smrtnim posljedicama, kazna smanjena na beznačajno malu pod jednim od obrazloženja da potječe iz "društveno prihvatljive obitelji". 

NIje Hrvatska izuzetak

Nije tu Hrvatska neki izuzetak - trenutno je, recimo, u Velikoj Britaniji dosta aktualan slučaj da je jedan sud poštedio zatvora trojicu silovatelja tinejdžera. Dobili su samo rehabilitacijsku kaznu jer je očito tabu u ovim društvima postala kriminalizacija maloljetnika - ma što god činili - zato mnoga zakonodavstva ne znaju što činiti s maloljetnicima ozbiljnim prijestupnicima - od silovatelja do ubojica. Mi u javnom prostoru imamo i predstavnike sudova koji javno zagovaraju "tetošenje" maloljetnih počinitelja kaznenih djela, a nerijetko to i relativiziraju uopće kao strašne činove. 

Pustimo sad političare, njihov populizam i ad hoc prijedloge s kojima skupljaju političke poene. Ono što je važno jesu žrtve i obitelji žrtava, te potom sigurnost društva u cjelini. Svi ovi primjeri, kao još i brojni drugi, trebali bi biti nešto zbog čega će ljudskopravaške udruge te pojedinci-stručnjaci u pravu i socijalnoj skrbi doslovno vrištati od nepravde. Ili bar da će umjesto prava zatvorenika u prvom planu imati prava onih ljudi koji drhte od straha što će se uskoro krvnik njihove obitelji moći slobodno bez ikakve kontrole šetati gdje želi. 

Odsustvo empatije prema žrtvama

Međutim, prateći poneke reakcije, može se primijetiti odsustvo empatije prema žrtvama kada je riječ o penalizaciji zločinaca i primjerenim strogim kaznama koje bi trebali služiti. Postoje zločinci koji se vrlo teško ili nikako mogu vratiti u društvo, a da ne postanu opasnost za sve oko sebe (primjer Aleksića "vrišti" o tome u svojoj tragičnosti).

Svi se lako slože kako je strašno to što se dogodilo i kako je "sustav zakazao", ali kao da se onda dalje i zakaže u povezivanju zločina i odgovarajuće kazne. Kao da se neki boje da ispadnu "nehumani" zato što bi bili za strože kazne, odnosno za zadovoljavanje pravde.

Sve je to posljedica pogrešnog razumijevanja ljudske naravi. I sama struka (psihijatri) govore da ima pojedinaca koji naprosto ne mogu biti predmet njihova liječenja jer imaju nepopravljivi poremećaj osobnosti koji se ogleda u tome da im je užitak nanositi patnju drugima. Postoje uistinu pojedinci, nasreću nema ih puno, kojima ne može pomoći nikakva "edukacija", "rehabilitacija" i "resocijalizacija" (a kamoli neki "okrugli stol", "facilitacija", "tretman" ili slično iz lepeze praznih riječi praznih dušebrižnika).

Za sigurnost društva, kao iskaz pravde, ali i kao izraz empatije prema obitelji žrtava, uopće se u takvim slučajevima ne bi trebalo evocirati nikakvo pitanje "humanosti" prema takvim osuđenicima - njihova je "humanost" ispala onog trenutka kada su se sadistički iživljavali na žrtvi. Za neke nema "oporavka", to je iluzija, a ponekad i bezraložni (i opasni!) optimizam. 

Za sve zabrinute kojima su strože kazne "civilizacijska regresija" - ne, civilizacijska regresija jest zaborav žrtve na način da opasni recidivisti slobodno hodaju po ulicama. I da se okorjele zločince "tetoši" kao što se to dosad činilo. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala