U VIŠE od 12 godina profesionalne karijere Alexander Zverev izgubio je tri Grand Slam finala i još sedam polufinala, da bi prije tjedan dana napokon osvojio Roland Garros. Međutim, javnost je tek nedavno saznala da iza iščekivanja prvog Grand Slam naslova stoji i dugotrajna borba s kroničnom bolešću koju njemački tenisač vodi od svoje četvrte godine.

Osim protiv Đokovića, Nadala, Alcaraza ili Flavija Cobollija, suparnika u finalu pariškog Grand Slam turnira, 28-godišnji Zverev se tijekom višesatnih mečeva mora nositi s rutinama poput mjerenja razine šećera u krvi i unosa inzulina u organizam. Još prije četvrtog rođendana dijagnosticiran mu je dijabetes tipa 1.

"Ovaj teren Philippe Chatrier poseban je za mene. Ovdje sam doživio neke od najtežih trenutaka svog života i karijere. Ležao sam na ovoj zemlji ozlijeđen, ne znajući hoću li se ikada oporaviti. Ovdje sam izgubio finale Grand Slama. Ta sjećanja uvijek će biti sa mnom, ali ova pobjeda ih sve nadilazi", rekao je Zverev nakon osvajanja prvog Grand Slam naslova.

Prema riječima njegovih roditelja Irine i Alexandera, također vrhunskih tenisača u Sovjetskom Savezu koji su 1990. trenerskim poslom stigli u Njemačku, malom Saši liječnici su savjetovali da se kloni profesionalnog sporta. No, Zverev je već kao junior postao svjetski broj 1 i dokazao da kronična bolest ne mora zaustaviti vrhunskog sportaša.

Nikad u dijagnozi nije tražio opravdanja

"Njegov zdravstveni hendikep nije nepoznanica u teniskom svijetu, ali nikad u tome nije tražio opravdanja za neuspjehe. Do prije nekoliko godina javnost nije ni znala da boluje. Zapravo, o svojoj borbi s dijabetesom otvoreno govori samo dok promovira svoju zakladu za podršku djeci s tom bolešću. To zaista poštujem kod Zvereva. Moram priznati da ne znam nijednog drugog vrhunskog tenisača koji ima takav zdravstveni hendikep. Utoliko su njegovi rezultati impresivniji", rekao je za Index Tomislav Poljak, direktor ATP Croatia Opena u Umagu.

Postoje dva tipa dijabetesa. Oba imaju slične simptome i izazivaju visoke razine šećera u krvi, ali zapravo se radi o dva prilično različita stanja. Tip 1 je neizlječiva autoimuna bolest, dok je tip 2 uglavnom posljedica nezdravih životnih navika i ponašanja te se može dobro kontrolirati dijetom, tjelesnom aktivnošću i lijekovima.

Organizam osobe s dijabetesom tipa 1 jednostavno napada vlastite stanice koje proizvode inzulin, hormon koji se stvara u gušterači i pomaže šećeru da iz krvotoka uđe u stanice. Zbog toga raste razina šećera, odnosno glukoze, u krvi, što s vremenom može izazvati ozbiljne poremećaje poput bolesti živčanog sustava, bubrega, gubitka vida i amputacije ekstremiteta. Jedini način da se razina šećera vrati na normalnu razinu jest unos inzulina injekcijama.

Dijabetes tipa 2 metabolički je poremećaj koji se razvija tijekom više godina i rezultira otpornošću na inzulin, što znači da gušterača nastavlja proizvoditi inzulin, ali ga nema dovoljno ili se ne može učinkovito koristiti. Iako je dijabetes tipa 2 često povezan s pretilošću, nezdravom prehranom i neaktivnošću, genetika i obiteljska anamneza također mogu igrati veliku ulogu.

"Morali smo kontrolirati šećer u svaka tri sata"

"Život s dijabetesom tipa 1 poput je održavanja balona u zraku. Dok je Saša bio dijete, morali smo kontrolirati šećer u krvi svaka tri sata. I tako 24 sata dnevno. Suprug i ja dežurali smo na smjene, svake druge noći", rekla je majka Irina te dodala: "U početku nam je zaista bilo teško. Zbog bolesti je Saša morao brzo odrasti, naučiti kontrolirati svoju bolest i izbjegavati sve što bi mu moglo naškoditi. Nije mogao biti bezbrižan kao ostala djeca."

Upravo zato što je odmalena dobro upoznao svoju bolest i svoja ograničenja, Alexander je stekao samokontrolu i disciplinu koja mu je kasnije dobro došla u vrhunskom sportu. "Još kao dijete naučio je da ne može pojesti komad čokolade kad god poželi", objašnjava Dalibor Širola, riječki kondicijski trener koji je godinama surađivao sa Zverevom.

"Kad smo započeli suradnju, nisam imao iskustva s dijabetesom i morao sam se educirati, pa sam dosta razgovarao o tome sa Sašom i njegovim roditeljima kako bih mogao prilagoditi treninge. On mora neprestano imati uvid u stanje šećera u krvi, što mu uvelike olakšava današnja tehnologija. Saša na nadlaktici nosi senzor za kontinuirano mjerenje glukoze i na mobitel mu stižu upozorenja ako su vrijednosti izvan normalnih", objašnjava Širola.

"Nije bila riječ o ilegalnom coachingu"

Neprestano provjeravanje mobitela u stankama između gemova nije prošlo nezapaženo i donijelo mu je probleme s drugim tenisačima i ATP-jevim dužnosnicima koji su sumnjali da tako dobiva nedopuštene trenerske upute tijekom mečeva.

"Imali smo na turnirima velike rasprave oko toga. Nije bila riječ o ilegalnom coachingu nego o provjeravanju razine šećera na temelju kojeg je mogao odlučiti treba li uzeti inzulin. Saša je cijelo vrijeme pokušavao dokazati da mu je to neophodno ne samo za meč nego i za normalno funkcioniranje organizma", rekao je Širola za Index.

Iako je još 2019. uočen patch na njegovoj nadlaktici, o svom zdravstvenom stanju Zverev je prvi put javno progovorio u kolovozu 2022. Nije u tome tražio izgovore, ali je očekivao ponešto razumijevanja. No, nije uvijek išlo glatko. U osmini finala Roland Garrosa 2023. morao je supervizoru objašnjavati zašto si ubrizgava inzulin na terenu.

"Na ATP Touru nije bilo problema, ali u Parizu su isprva mislili da se dopingiram. Rekli su mi da to izgleda čudno i da radije to obavim u svlačionici, a onda su mi objasnili da prema pravilima imam pravo na samo dva odlaska s terena tijekom meča", rekao je Zverev za Eurosport i nastavio:

Pet doza inzulina tijekom mečeva

"Problem je u tome što ponekad i po pet puta za vrijeme meča moram uzimati inzulin. Bilo je rasprave i oko toga zašto si inzulin ubrizgavam sam, umjesto da to prepustim službenom liječniku, ali kad sam objasnio da se nosim s dijabetesom od četvrte godine i da najbolje znam što trebam činiti, ostavili su me na miru."

Upravljanje razinama šećera u krvi složeno je i u svakodnevnom životu, a kamoli u vrhunskom sportu. Tenis nije kratka i predvidljiva aktivnost. Meč može trajati sat i pol, ali i pet sati; igra se na vrućini, pod stresom, s prekidima, promjenama ritma i eksplozivnim dionicama. Različite vrste napora drukčije utječu na šećer: aerobni napor često ga spušta, dok kraći, intenzivni anaerobni napori mogu izazvati porast šećera zbog hormona stresa i oslobađanja glukoze.

"Njegov najveći problem su jutarnji mečevi. Naime, noću ne konzumiramo obroke i neravnoteža u razini šećera ujutro je kudikamo veća nego kasnije tijekom dana. Kao i mnogi sportaši, Saša voli duže spavati, a morao bi se ustati rano i pojesti obrok", govori Širola i nastavlja:

"Puno puta smo mu mi iz ekipe lupali po vratima sobe, zvonili i stvarali buku da bismo ga probudili. Onda bi satima bio ljutit na nas. A ako se probudi prekasno, više nema vremena za stvaranje balansa u razini šećera, odnosno oscilacije su prenagle. To se onda vidi u meču, počevši od koncentracije pa nadalje. Jutarnji mečevi su zaista bili muka."

"Mislim da nitko drugi na ATP Touru nema takvu dijagnozu. I danas smo u stalnom kontaktu i zaista mi je drago što je unatoč svemu što ga prati osvojio Roland Garros. Saša je primjer da život s dijabetesom ne mora biti hendikep", zaključio je trener Širola.