GLEDATI hrvatsku nogometnu reprezentaciju postalo je jednako gledanju sušenja boje na zidu, s razlikom što zid ima nekakvu strukturu. Ovo što Zlatko Dalić prodaje pod nacionalni ponos nije nogomet, nego Alibi FC.

Kada se kult reprezentacije pretvori u privatnu turističku agenciju za zaslužne građane, dogodi se točno ovo čemu svjedočimo: na terenu imamo dvanaestoricu ljudi (uključujući izbornika) od kojih nitko ne zna koji mu je zadatak, ali svi skupa nakon utakmice znaju izrecitirati tri naučene fraze o poniznosti, teškom vremenu i "dečkima kojima se nema što zamjeriti".

Itekako im se ima što zamjeriti.

Krenimo od slona u sobi koji već godinama nosi sako i stoji uz aut-liniju prekriženih ruku. Zlatko Dalić nije nogometni vizionar, on je moderator panela. Njegov čitav taktički opus u proteklih pet godina svodi se na jednu jedinu, genijalno jednostavnu uputu: "Daj Luki, pa nek on izmisli nešto."

Kada Luka ne može izmisliti, jer igra protiv ljudi koji su se rodili kada je on već potpisivao za Tottenham, Hrvatska izgleda kao skupina rekreativaca koja se prvi put svela na termin u balon na Savici. Mi nemamo uigranu akciju iz kornera. Mi nemamo mehanizam iznošenja lopte pod presingom. 

Uostalom, pogledajte tu našu klupu u trenucima kada kola krenu nizbrdo. Dok suparnički izbornik na tabletu crta geometrijske likove i radi rošadu sustava, Daliću iza leđa stoje Ivica Olić i Vedran Ćorluka i blentavo bulje u prazno.

Taj prizor ulijeva povjerenje otprilike kao kad usred jake turbulencije vidite pilote kako u panici listaju uputstva za Boeing. Izgledaju kao dva slučajna prolaznika koja su osvojila VIP backstage ulaznice, pa sad u potpunom šoku promatraju kako se pred njima odigrava stvarna nogometna utakmica.

Mit o čudotvorcu i "Bilićev sindrom"

I tu dolazimo do glavnog protuargumenta svakog prosječnog apologete pred likom i djelom izbornika: 'Ali čovjek ima srebro i broncu!'

Ima. Rezultati su mu neosporni, monumentalni i zauvijek upisani u povijest, nitko normalan mu to ne krade. Ali hajdemo jednom skinuti te ružičaste naočale: Dalić je u ruke dobio apsolutno najtalentiraniju generaciju koju je ova država ikada izbacila. Možda je jedino Slaven Bilić tamo 2008. u svlačionici imao potentniji materijal, pa je uspio biti još gori izbornik od njega, ali to Dalića ne čini taktičkim genijem.

Na suhom bazičnom talentu prime Modrića, Rakitića i Perišića, te na nadnaravnoj količini kozmičke sreće u raspucavanjima penala, moglo se jahati godinama. Ali od sreće se ne živi onog trena kada reprezentacija više nije toliko dobra. Kada ti nositelji igre uđu u kasnu jesen karijere, a Gospa od Dronova ode na godišnji odmor, tu sreću mora zamijeniti mehanizam. A mehanizma nema, jer ga nikada nije ni bilo.

Dok čitav moderni nogomet bježi u hiper-intenzivan presing, automatizirane rotacije i sistemski dril, naša klupa vjeruje u metafiziku. Kod nas se utakmice ne pripremaju videoanalizom protivničkih međuprostora, nego "dobrom atmosferom u kampu".

Livno Lada

Kada već pričamo o mehanizmima, logično je zapitati se kad bi ih izbornik uopće i stigao uigrati. Umjesto da nakon svakog novog šamara sjedne u mračnu sobu s analitičarima i crta linije kretanja, naš se maneken Linolade - kako ga precizno krsti onaj lucidniji, nefiltrirani dio forumske scene - pretvorio u trgovačkog putnika vlastitog kulta ličnosti.

Čovjek danas više vremena troši na snimanje reklama za banke, pivo, hrenovke i osiguravajuća društva nego na taktiku. Reprezentacija je postala veteranska udruga u kojoj se minutaža ne zarađuje formom u klubu, nego starom slavom i brojem slika s dočeka na Trgu bana Jelačića.

Ako si "senator", možeš u klubu polusezonu prosjediti na tribini jedući sjemenke, Dalić će te staviti u prvih jedanaest jer si "zadužio reprezentaciju". Za to vrijeme klinci koji u ligama petice trgaju travu sjede na klupi i gledaju kako izbornik prvu zamjenu radi u 84. minuti, uvodeći zadnjeg veznog dok gubimo 1:0.

Naša obrana u tranziciji curi na sve strane, krila nam stoje zalijepljena za aut-liniju kao da su tamo po kazni, a rješenje za bok traži se u arhivama umjesto u formi. Ivan Smolčić igra nogomet života, donosi motoriku, agresivnost i defenzivnu stabilnost koja nam očajnički fali, ali on za stožer ne postoji jer nema "staž". Gdje su u toj priči jedan Luka Stojković ili Dion Drena Beljo?

A vrhunac selekcijskog ludila dogodio se s Petrom Sučićem. Čovjek protiv Engleske odigra kao jedna od rijetkih svijetlih točaka na terenu, pokriva prostor za trojicu - i u sljedećoj utakmici sjedne na klupu jer je, citirajmo genija, "netko morao otpasti".

U Dalićevom paralelnom svemiru kazniš onoga tko je igrao dobro da bi u prvih jedanaest vratio onoga tko je tu zbog biografije. Daliću, utakmice nisu grupna terapija.

Poniznost kao pancirka protiv zdravog razuma

Najtoksičniji nusproizvod Dalićeve ere je onaj jezični. Riječ "poniznost" u njegovom je rječniku prestala označavati karakternu vrlinu i postala je preventivni PR štit.

Logika stožera je besprijekorna: dok pobjeđujemo na penale, to je Božja volja, hrvatski gen i poniznost. Onog trena kada nas netko razbije jer nas je taktički pročitao u dvanaestoj sekundi utakmice, onda "nećemo raditi dramu, moramo ostati ponizni i podržati dečke".

Svaki pokušaj analize proglašava se "unošenjem nemira", a svaki novinar ili navijač koji pita 'oprostite, a zašto mi nemamo udarac u okvir vrata u 90 minuta?' automatski biva proglašen neprijateljem naroda. Ne, gospodo. Ljudi koji po forumima i društvenim mrežama pišu detaljne taktičke analize i čupaju kosu ne mrze reprezentaciju. Oni je vole vjerojatno i više od vas koji od nje živite.

Ova "repstacija" je pročitana knjiga. Zlatko Dalić je napravio povijesne stvari i na tome mu treba reći hvala, uručiti mu plaketu i pustiti ga da u miru drži motivacijske govore po korporativnim team buildinzima ili čime se već po Zagorskim kletima misli baviti, jer veliki klub sigurno neće preuzeti.

Dalić čitav nacionalni nogomet drži kao taoca vlastitog ega, u čiji kult se ne smije taknuti: HTV-ovi "stručni komentatori" o Daliću govore sa strahom s kakvim voditelji njihova Dnevnika govore o Plenkoviću.

Ne usuđuju se prokomentirati niti jednu njegovu očiglednu idiotariju bez da se brže-bolje ograde sa šupljim i kukavičkim "izbornik zna najbolje". Nitko u HNS-u ne usudi reći "izborniče, ovo više ne ide". A ne zna i ne ide.

Ovo poglavlje je pročitano, vrijeme je da otvorimo novo. No dok je još ovdje, a neće moći ostati predugo, nadajmo se da će uz Božju pomoć složiti barem najbolje od kilave selekcije koju je poveo. Da ćemo nakon dugo vremena gledati Reprezentaciju, a ne zapušteni nogometni muzej s odličnom suvenirnicom.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala