JAPAN u šesnaestini finala Svjetskog prvenstva igra protiv Brazila, a The Athletic uoči utakmice postavlja neobično pitanje: može li recept kojim su trojica japanskih reprezentativaca jednom nadigrala 100 školske djece pomoći Japanu protiv jednog od najvećih favorita turnira?

Na prvi pogled usporedba nema mnogo smisla. Brazil ima vrhunske individualce, dok je Japan autsajder. No priča nije o kvaliteti djece koja su stajala preko puta trojici profesionalaca, nego o načinu na koji su oni riješili problem ogromne brojčane nadmoći protivnika.

Trojica protiv 100 djece

U japanskom novogodišnjem televizijskom programu trojica tadašnjih reprezentativaca, Hotaru Yamaguchi, Hiroshi Kiyotake i Yosuke Ideguchi, igrala su protiv 100 osnovnoškolaca na punom nogometnom terenu.

Djeca su bila raspoređena u gotovo nestvarnu formaciju 30-30-30-10. Desetorica su stajala na golu, a ostali su se u valovima zalijetali prema lopti. Profesionalci su djelovali kao da igraju protiv golemog crvenog zida koji se neprestano pomiče prema njima.

Pokušati driblingom proći kroz takvu gužvu nije imalo smisla. Trojica Japanaca zato nisu tražila duel, nego prostor. Držali su razmak, brzo dodavali loptu i čekali da se stotinu djece pomakne prema jednoj strani terena. Čim bi se masa zaletjela prema lopti, otvarala bi se praznina na drugoj strani.

Jedan bi igrač privukao protivnike, drugi se ponudio kao sigurno rješenje, a treći bi već trčao u slobodan prostor. Djeca su zbog brojnosti gotovo uvijek bila blizu lopte, ali upravo ih je to činilo ranjivima. Kretala su se prema istom mjestu i ostavljala teren iza sebe praznim.

Japanski reprezentativci pobijedili su u dvije od tri utakmice. Snimka je godinama kružila društvenim mrežama, ponajviše zbog prizora stotinu djece koja pokušavaju zaustaviti trojicu profesionalaca. No u njoj se može pronaći i jednostavna nogometna lekcija: broj igrača nije presudan ako se ne kontrolira prostor.

Japan traži slobodnog igrača

Japan pod vodstvom Hajimea Moriyasua ne igra protiv Brazila s trojicom igrača, ali načelo je slično. Njegova momčad ne može računati na to da će Brazil nadjačati u individualnim dvobojima. Zato nastoji nadigrati suparnika kretanjem, strpljenjem i stalnim pronalaženjem slobodnog igrača.

Japan često koristi sustav s trojicom u zadnjoj liniji i visoko postavljenim bočnim igračima. Takav raspored omogućuje mu da napadne širinu terena, ali i da u završnici akcije stvori višak iz drugog plana. Dok se protivnik koncentrira na igrače uz loptu, netko drugi može utrčati prema kaznenom prostoru bez čuvara.

Ključno je da Japan ne forsira svaku akciju prema naprijed. Kada zatvori jednu stranu, lopta se vraća i brzo prebacuje na drugu. Kada Brazil pritisne u sredini, Japan traži krilo. Kada Brazil zatvori krilo, japanski igrači pokušavaju pronaći prostor između linija ili kasno utrčavanje veznjaka.

Takav pristup posebno je opasan protiv momčadi koja želi dominirati loptom i pritiskati visoko. Brazil može zatvoriti prvog japanskog igrača na lopti, ali problem nastaje kada Japan uspije pronaći drugog ili trećeg, onoga koji nije bio dio prve faze napada.

Brazil ne smije pratiti loptu, nego igrače

Brazil protiv Japana neće imati problem s brojnošću kao djeca iz televizijskog izazova, ali može upasti u istu zamku. Ako se previše igrača pomakne prema lopti, ostaje slobodan prostor na suprotnoj strani. Ako se obrana koncentrira samo na japanske napadače, kasni ulazak veznjaka može stvoriti višak u kaznenom prostoru.

Japanova najveća prilika nije pretvoriti utakmicu u otvoreni dvoboj u kojem će se igrati na inspiraciju i individualnu kvalitetu. Cilj mu je usporiti Brazilove napade, natjerati suparnika na pomicanje te pronaći trenutak kada će netko ostati slobodan.

Trojica Japanaca protiv 100 djece pokazala su kako se gužva može razbiti jednostavnom cirkulacijom lopte i dobrim pozicioniranjem. Protiv Brazila će za to trebati puno više brzine, preciznosti i hrabrosti, ali ideja ostaje ista: ne napadati ondje gdje je protivnik, nego pronaći prostor koji je ostavio iza sebe.

Brazilovi bekovi mogu biti Japanova prilika

Brazilova zadnja linija ima velika imena. Marquinhos i Gabriel Magalhães čine snažan stoperski par, ali Japan bi priliku mogao tražiti sa strane, u prostoru koji ostaje iza bekova.

Danilo je iskusni desni bek, no do kraja turnira napunit će 35 godina. S druge strane je Douglas Santos, a problem za Brazil nije samo kvaliteta pojedinaca. Obojica se u fazi napada guraju visoko, što Brazilu donosi širinu, ali otvara prostor iza njihovih leđa kada izgubi loptu.

Upravo tu Japan vidi priliku. Ne mora pobijediti Brazilove stopere u izravnim duelima, nego ih može pokušati izvući prema bokovima. Kada se jedan od njih pomakne kako bi zatvorio prostor iza beka, u sredini ostaje manje zaštite, a Japan tada može tražiti utrčavanje trećeg igrača.

Brazilovi stoperi najopasniji su kada mogu braniti kazneni prostor licem prema igri. Japan ih zato mora natjerati da trče prema vlastitom golu i brane velike udaljenosti. To je puno teži posao, pogotovo ako japanski bočni igrači brzo mijenjaju stranu i dolaze iz drugog plana.

Japan je protiv stotinu djece pobijedio tako što nije napadao ondje gdje je bila gužva, nego je čekao prazninu koju je gužva ostavila. Protiv Brazila će tražiti isto: trenutak u kojem su bekovi visoko, stoperi razvučeni, a jedan japanski igrač slobodan između linija ili na suprotnoj strani terena.