U SVOJIM putešestvijama na svjetskim prvenstvima Hrvatska je odigrala puno nezaboravnih utakmica, ali baš nijedna ne može se mjeriti s onim što smo vidjeli u drugom poluvremenu protiv Portugala. Tri gola, četiri poništena gola, dvije stative i drama nad dramama u sudačkoj nadoknadi kreirali su utakmicu koja će se pamtiti generacijama.

Hrvatska je ispala s turnira (pobjeda Portugala 2:1), ali se nakon drugih 45 minuta nema čega sramiti. Odigrala je ofenzivno najbolje poluvrijeme u povijesti protiv jake reprezentacije. Koliko god da su milimetri Hrvatsku dijelili i od produžetaka i od pobjede, opet joj je presudila daleko najveća mana na ovom turniru.

Loše prvo poluvrijeme

Hrvatska je istrčala kao i protiv Gane, u sustavu 4-5-1, s Ivanom Perišićem na lijevom boku, pet čistih veznjaka u sredini terena i Antom Budimirom u vrhu napada. Najtočnije bi bilo reći da Hrvatska u prvom poluvremenu nije igrala, nego je čekala.

Odlučila je potpuno izbjegavati rizik u fazi izgradnje napada i dugim dodavanjima pokušavala pronaći Budimira. To nije najsretniji pristup iz barem dva razloga. Prvi je taj što su držanje posjeda i nametanje ritma daleko najveća snaga ovakve postave. Drugi je taj što Portugal u obrani igra s nekoliko igrača manje jer se u toj fazi gase Ronaldo, Rafael Leão i Bruno Fernandes.

Potrebno je "samo" malo produžiti posjed kako bi ih se izoliralo od ostatka ekipe, Portugal prepolovilo i kontinuirano prenosilo loptu u suparničku polovicu s viškom. Stvari nisu sjajno funkcionirale ni defenzivno.

Portugal je momčad koja svoje napade fokusira na bokovima. Za ovu utakmicu prednost na lijevom krilu dobio je Leão ispred Joãa Félixa, vjerojatno zato što je i Martínez vidio koliko Stanišić ima problema u situacijama 1 na 1 s brzim dirblerima.

Mendes i Cancelo, kao bekovi, stalno su utrčavali kroz sredinu terena, odvlačili hrvatske bočne igrače i otvarali prostor svojim krilima. Središnji veznjaci bili su prepasivni i nisu dovoljno brzo iskakali na Vitinhu i Nevesa, koji su dijagonalama prelako prebacivali težište igre. Mnogo je šuteva, centaršuteva i dodavanja u prvom dijelu bilo blizu toga da odsjedne u Livakovićevoj mreži pa se gledalo na sat ne bi li Hrvatska preživjela do odmora.

Potpuno druga Hrvatska u nastavku

Hrvatska je na poluvremenu vidjela da takav razvoj događaja ne vodi nikamo i ušla je u drugo poluvrijeme s potpuno drugačijim pristupom. Stoperi su strpljivo navlačili pritisak na sebe, a onda su kroz Modrića i Kovačića konačno počeli mirno iznositi loptu.

Portugal je u tim situacijama ostajao s četiri ili pet igrača iza lopte, a to je posebno dobro koristio Kovačić, najpodcjenjeniji hrvatski igrač u povijesti, koji je razbijao portugalske linije. Hrvatska se stabilizirala, bekovi su se konačno mogli podići u zone u kojima stvaraju pritisak na obranu Portugala, a Hrvatska je pokazala da itekako može igrati protiv ove ekipe.

Momčad koja igra po instinktu i emociji potpuno je kliknula i u petnaest minuta otpuhala Portugalce s terena. Dala je gol i držala suparnika na konopcima. Čekao se još jedan udarac koji bi bio čisti nokaut, ali onda su opet nastupile aveti ovog turnira.

Prekid je opet prelomio utakmicu

Portugal je tada došao do daha na jedini način na koji je mogao, golom iz penala koji je došao kao posljedica još jednog lošeg branjenja prekida. Teško je sjetiti se je li ijedna momčad u povijesti na jednom SP-u imala toliko problema s obranom prekida.

Portugalci su skakali, šutirali, lopta je cijelu utakmicu letjela kroz peterac, a organizacije nije bilo. Baš kao i u još jednom trileru, onom s početka turnira protiv Engleske, Hrvatsku je prelomio prekid. Sve dobro što je stvorila prokockala je i u trećoj od četiri utakmice, na najjeftiniji mogući način.

Utakmica za pamćenje

Hrvatska je na ovaj turnir otišla s podijeljenim očekivanjima. Najveća generacija u povijesti dobrim je dijelom otišla u arhivu, glavne zvijezde stigle su na turnir nakon teških ozljeda, a Modrić je daleko od svojih najboljih dana.

Blijede predstave protiv Belgije i Slovenije pa poraz od Engleske doveli su u pitanje objektivan domet ove selekcije, a situacija nije bila bitno drukčija ni nakon pobjede protiv Paname. Nakon šansi Sučića, Pašalića i Matanovića, Kovačićeve stative i malog milijuna drugih izglednih situacija to pitanje možda i nije toliko presudno.

Hrvatska je konačno igrala hrabar, ofenzivno sjajan nogomet i izašla na megdan jednoj od najboljih reprezentacija svijeta sa željom da se nadigrava. Pružila je nogometnim fanovima diljem svijeta utakmicu za pamćenje, koja je instantno postala klasik Svjetskog prvenstva. Suvišno je reći bilo što osim "bravo".