MOŽE li Engleska prevladati nadmorsku visinu Mexico Cityja? To je jedno od najvećih pitanja uoči utakmice osmine finala Svjetskog prvenstva protiv sudomaćina Meksika, koja se igra u noći s nedjelje na ponedjeljak. Stadion Azteca nalazi se na oko 2240 metara nadmorske visine, a meksički nogometaši cijeli život igraju i treniraju u uvjetima za koje se Englezi mogu samo pokušati pripremiti. Novinarka Charlotte Daly odlučila je na vlastitoj koži iskusiti taj izazov, piše Daily Mail.

Trčanje na 2240 metara visine u zagađenom gradu

Kod kuće uobičajeno mogu pretrčati pet kilometara za 22 minute. Odlučila sam provjeriti što će se dogoditi ako istu udaljenost pokušam pretrčati manje od 24 sata nakon slijetanja u Mexico City. Je li nadmorska visina i zagađenje doista toliki problem ili se izazov preuveličava? Namjerno nisam gledala na sat tijekom trčanja, već sam se usredotočila na reakciju tijela, a nju nisam morala dugo čekati.

Već unutar prvog kilometra osjetila sam neobično stezanje u prsima. Nisam ostajala bez daha, ali činilo se kao da svaki udisaj ne donosi onu količinu kisika na koju sam navikla. Disanje je bilo osjetno teže nego kod kuće. Istovremeno, noge su mi postale nevjerojatno teške. Dio razloga sigurno je bila nadmorska visina, ali i naporno putovanje iz Atlante manje od dan ranije. Nedostajala im je uobičajena lakoća, što je prva dva kilometra učinilo znatno težima od rutinskog trčanja.

Znojenje, sol i savjet specijalca

Oko trećeg kilometra stvari su se počele popravljati. Disanje mi se smirilo, pritisak u prsima je popustio i uhvatila sam nešto nalik ritmu. Trčanje je postalo podnošljivije, iako ni u jednom trenutku nije bilo lako.

Četvrti kilometar donio je novi izazov. Znojila sam se puno više nego inače za taj tempo i doslovno sam osjećala kako mi se sol nakuplja na koži. Uskoro je počelo neugodno trenje ispod pazuha i između nogu.

To me podsjetilo na razgovor s prijateljem koji je služio u britanskim specijalnim postrojbama. Pričao mi je kako je tijekom visinskih treninga u Mexico Cityju vazelin bio ključan dio opreme.

Zbog stalnog znojenja i nakupljanja soli dolazilo je do jakog trenja, pa su ga svi nanosili na osjetljiva područja prije treninga i uvijek imali pri ruci elektrolite. Iako zvuči kao sitnica, tijekom 90 minuta nogometne utakmice to je upravo ona vrsta marginalne prednosti koju je stručni stožer Engleske sigurno uzeo u obzir.

Rezultat i posljedice

Ciljnu liniju prešla sam za 24 minute i 44 sekunde, gotovo tri minute sporije od mog uobičajenog vremena. Početni kilometar sigurno me usporio, a nisu pomogle ni teške noge od putovanja. S obzirom na to da sam se kasnije osjećala ugodnije, prilično sam sigurna da bih se, da trčim ponovno sutra, puno više približila svom normalnom vremenu.

Ne bi bilo lako, ali osjećaj ne bi bio toliko stran. Zanimljivo, otprilike sat vremena nakon završetka, duboko disanje i dalje je zahtijevalo primjetno više napora nego inače. Znanstvena pozadina je jasna.

Postotak kisika u atmosferi ostaje isti, ali niži tlak zraka na visini znači da svaki udisaj tijelu donosi manje molekula kisika. Zbog toga srce i pluća moraju raditi jače kako bi postigli isti učinak. To sam osjetila gotovo odmah.

Što to znači za Englesku?

Izbornik Thomas Tuchel priznao je da brzog rješenja nema, rekavši da je "nemoguće" potpuno se prilagoditi visini u samo nekoliko dana. Stoga je fokus na ublažavanju utjecaja. Igrači su trenirali s hipoksičnim maskama koje simuliraju uvjete disanja na visini, a opterećenja su pažljivo kontrolirana. Cilj nije eliminirati učinke visine, već osigurati da što manje utječu na igrače.

Problem za Englesku nije u tome što igrači odjednom neće moći trčati; oni su vrhunski sportaši. Problem je što svaki sprint, svako vraćanje u obranu i svaka promjena smjera zahtijevaju malo više napora od tijela. Tijekom 90 minuta, te se male razlike zbrajaju.

Englezi su se već nosili s teškim uvjetima na ovom turniru, igrajući po velikim vrućinama u Dallasu, Bostonu i Atlanti. No, visina je drugačiji izazov. Igrače možete rashladiti, ali ne možete promijeniti količinu kisika u zraku.

Moje trčanje nije bilo znanstveni eksperiment, ali nudi uvid u to zašto se toliki naglasak stavlja na uvjete. Ništa dramatično se nije dogodilo, nisam morala stati niti sam se srušila na cilju. Jednostavno je sve bilo malo teže.

Ako sam ja to osjetila tijekom 25-minutnog trčanja, engleski igrači će to sigurno osjetiti tijekom 90 minuta utakmice visokog tempa protiv momčadi koja je navikla na takve uvjete. Nadmorska visina možda neće sama odlučiti utakmicu, ali ako rezultat bude izjednačen u završnici, mogla bi predstavljati ključnu razliku.