U POVIJESTI svjetskih prvenstava pokazano je ukupno 189 crvenih kartona. Prvi je dobio Peruanac Placido Galindo 1930. godine, a najnoviji Amerikanac Folarin Balogun na aktualnom turniru 2026. godine. Osamnaesti karton u nizu pripao je legendarnom Brazilcu Garrinchi 1962. godine.

Zanimljivo, Balogun i Garrincha dvojica su od samo četiri igrača koji su u nokaut-fazi natjecanja postigli pogodak prije nego što su bili isključeni. Ipak, Garrincha je poseban po još nečemu: on je uz Baloguna jedini igrač u povijesti kojemu je FIFA progledala kroz prste nakon crvenog kartona.

Kako je Garrincha uspio zaigrati u finalu Svjetskog prvenstva 1962. godine i danas je predmet nagađanja i mitova. Priča uključuje, ili možda ne uključuje, jednu predsjedničku peticiju, još jedan predsjednički telefonski poziv, mito i svjedoka koji je pobjegao iz zemlje.

Pouzdano se znaju samo dvije stvari: Garrincha je dobio crveni karton u polufinalnoj pobjedi Brazila nad Čileom i nakon toga je zaigrao u finalu, u kojem je Brazil s 3:1 svladao Čehoslovačku.

Kako je Garrincha izbjegao suspenziju

Garrincha je isključen zbog udaranja čileanskog igrača. Video snimke to potvrđuju, iako se jačina udarca općenito smatra blažom. Sam igrač je priznao incident, nazvavši ga "nevoljnom reakcijom" izazvanom brojnim udarcima koje je i sam trpio tijekom utakmice. Zbog toga se ispričao čileanskom narodu.

Konačna odluka pala je na disciplinsku komisiju FIFA-e. U to vrijeme crveni karton nije automatski značio suspenziju. Odbor se sastajao kako bi, nakon saslušanja svjedočenja službenih osoba s utakmice, procijenio zaslužuje li crveni karton i kaznu neigranja.

S obzirom na to da je nekoliko drugih igrača na turniru nakon crvenog kartona bilo suspendirano za sljedeću utakmicu, činilo se da će Garrincha propustiti finale. Uostalom, drugi igrač koji je dobio crveni karton u istoj utakmici Brazila i Čilea suspendiran je i nije igrao u utakmici za treće mjesto.

Na kraju, Garrincha je kažnjen samo opomenom. Kako je komisija došla do te odluke, dio je priče koji nalikuje na dramu.

Predsjednička intervencija

U Garrinchinu korist možda su intervenirala čak dva predsjednika, s različitim stupnjevima upitnosti. Službena stranica FIFA.com navodi podršku čileanskog predsjednika Jorgea Alessandrija, koji je navodno pokrenuo peticiju da se Garrinchi dopusti igrati. U tom se izvještaju sugerira da su "čileanski navijači bili očarani uzbudljivim krilnim igračem" i da nisu mogli podnijeti pomisao da propusti najvažniju utakmicu turnira.

S druge strane, The Guardian donosi priču o peruanskom predsjedniku Manuelu Pradu Ugartecheu koji je nazvao peruanskog suca Artura Yamazakija Maldonada i "zatražio da ublaži svoje svjedočenje" kako bi Garrinchin prekršaj "izgledao posve beznačajno". Treba napomenuti da se sve to događalo usred političkih nemira u Peruu, koji su mjesec dana kasnije doveli do Ugartecheovog svrgavanja.

Mito i nestali svjedok

Brazilski novinar Argeu Affonso, kako ga citira SporTV, najbolje je opisao ovaj dio sage: "Sve je to izgledalo kao priča Agathe Christie." Glavni sudac, naime, nije vidio prekršaj. Odluku o isključenju donio je nakon što ga je upozorio pomoćni sudac iz Urugvaja, c.

Stoga je Marinovo svjedočenje pred disciplinskom komisijom bilo ključno (bez obzira vjerujete li u priču o peruanskom sucu i pozivu njegova predsjednika)... no Marino se nikada nije pojavio na saslušanju.

Bez Marinovog iskaza, komisija nije imala dokaza na temelju kojih bi mogla izreći suspenziju. "Stvarnost je takva da je Esteban Marino nestao", rekao je novinar Affonso. "Bio je Agatha Christie nogometa. Odjednom je nestao i nitko više nije čuo za njega."

Jednostavno je napustio zemlju. Zamjenski sudac na turniru, Olten Ayres, tvrdio je 2012. godine da je tadašnji šef brazilskih sudaca, João Etzel, uvjerio Marina da preskoči saslušanje i napusti zemlju uz mito u peteroznamenkastom iznosu.

"João Etzel je uzeo 10.000 dolara, što je u to vrijeme bio velik novac. Dao ih je Estebanu Marinu po nalogu direktora Brazilskog nogometnog saveza", rekao je Ayres. "Kasnije sam sreo Etzela i rekao mi je: 'Ja sam bio taj koji je osvojio Svjetsko prvenstvo.'"

Stvari postaju još gore jer je Ayres ispričao i razgovor koji je vodio s Marinom, navodno potvrđujući priču o mitu uz dodatni detalj da je urugvajski pomoćni sudac bio prevaren.

"Prošlo je nekoliko godina i sreo sam starog i dragog, pokojnog Estebana Marina, koji je bio izvrstan sudac. Rekao mi je: 'Tražim Joãa Etzela.' Pitao sam zašto, a on je odgovorio: 'João je primio 10.000 dolara da mi ih da, a isporučio je samo 5.000.'"