BRAZIL je još jednom pao. Dva gola Erlinga Haalanda donijela su mu najranije ispadanje sa svjetske smotre u 36 godina, još od trenutka kada je Claudio Caniggia na legendarnom Delle Alpiju pobjegao brazilskoj obrani, iskoristio Maradonino dodavanje i poslao Seleção kući u osmini finala talijanskog mundijala. One koji malo pozornije prate nogomet još jedan neuspjeh nije šokirao.

Zadnja pobjeda Brazila u nokaut-fazi protiv europskog suparnika datira, vjerovali ili ne, iz finala 2002. protiv Njemačke. Tada je osvojio petu, zasad posljednju titulu prvaka svijeta. Francuska, Nizozemska, Njemačka, Belgija, Hrvatska i Norveška, redom, otimale su mu snove o hexi, šestoj tituli prvaka svijeta. Nisu mu presuđivale samo najveće zvijezde. Četiri godine prije Haalanda, glavni motiv hrvatskih medija bilo je kako je Josip Juranović uštopao Viniciusa.

U utakmici protiv Norveške nešto je djelovalo neprirodno, više od poraza i ispadanja najveće svjetske nogometne sile od dojučer trećerazredne reprezentacije. U jednom trenutku tijekom susreta vjerojatno je svaki gledatelj osvijestio što nije u redu: Brazila se više apsolutno nitko ne boji.

Brazila se više nitko ne boji

Da je Bruno Guimarães zabio iz penala ili da je Endrick realizirao mrtvu šansu pri rezultatu 0:0, ovaj tekst danas ne bi u ovom obliku osvanuo na Indexu ili bilo kojem drugom svjetskom mediju. Ali osvanuo bi nekoliko dana poslije.

Norveška je protiv Brazila imala 66 posto posjeda. Dobro pročitajte taj podatak. U utakmici nokaut-faze Svjetskog prvenstva reprezentacija koja se na turnir plasirala četvrti put u svojoj povijesti držala je loptu dvije trećine vremena protiv najveće nacije u povijesti igre.

Posebno je tužno i frustrirajuće bilo gledati kako Brazil u samoj završnici utakmice, pri vodstvu Norveške 1:0, nema ni energije ni ideje kako uzeti loptu i omogućiti si još jednu priliku da preživi na turniru. Reakcije nakon utakmice rekle su sve.

Dobar dio javnosti gušta u porazu i ispadanju Brazila. I nema to veze samo s antipatičnim Viníciusom ili sklonošću priči o Davidu protiv Golijata. Ljudi se osjećaju prevareno. Mit o Brazilu, na kojem su odrasli i koji su godinama sami njegovali, raspuknuo se pred balonom stvarnosti. A idoli uvijek funkcioniraju na rubu između obožavanja i mržnje.

Marketinška fora koju smo svi popušili

Kasne devedesete i rane 2000-e smjestile su nogomet u fazu evolucije u kojoj je konačno monetiziran status najvećeg svjetskog sporta. TV prava i prijenosi postali su najvrjedniji kapital koji netko može imati, a najveće svjetske nogometne lige i zvijezde ušle su na male ekrane, u domove diljem svijeta.

Bila je to idealna prilika za stvaranje brendova i samoodržavajućih mitova, a Nike se dosjetio najgenijalnijeg od svih, Joge Bonito. Na krilima titule iz 2002. godine i iznimno talentirane generacije predvođene "trima R-ovima", Ronaldinhom, Ronaldom i Rivaldom, Nike je dozvao uspomene na nogometni pojam koji u Brazilu ima duboke kulturološke konotacije.

Pojam, skovan još četrdesetih godina, označavao je ideal brazilske igre, ljepotu. Nogomet u kojem je dribling jezik kojim se govori, a improvizacija najveća vrlina, trebao je dostojno predstavljati Brazil na svjetskoj pozornici.

U rasno, politički i ekonomski podijeljenoj zemlji pronađena je zajednička crta, nit koja je postala najprepoznatljiviji nacionalni proizvod, igra koja nije samo učinkovita i pobjednička nego i razlog zbog kojeg gledamo nogomet. Ali popušili smo foru.

Trik i mit kojeg se čak i Nike odrekao

Nije ni pretjerano teško dokazati da smo zaista bili u krivu. Brazil iz famozne 2002., najmodernija iteracija Joge Bonito, bio je daleko od ideala lijepe igre. Rivaldo, Ronaldo i Ronaldinho bili su magija, ali veznim redom Brazila tada su zapovijedale "sjekire" Edmílson i Gilberto Silva.

Brazilski nogomet na tom turniru bio je utjelovljenje ideala koji su Talijani nekoć slijedili: sedam ili osam defenzivno savršenih igrača, uz trojicu koji stvaraju magiju i uvijek će nešto izmisliti. Na tom prvenstvu Brazil je dobio sudački poguranac protiv Belgije i Seamanovo ludilo kod Ronaldinhova slobodnjaka.

Tursku je u polufinalu riješila Ronaldova magija, a Nijemce u finalu Kahnova traljava reakcija koju je Zubo pretvorio u titulu. Petu božicu Brazilu su donijeli individualni bljeskovi, a ne igra zbog koje i danas palimo snimke tih utakmica. Zadnja prava generacija Joge Bonito u punom smislu te riječi, reći će većina Brazilaca, jest ona sa Sócratesom, Zicom i Falcãom, koja nije osvojila ništa.

Kako je sjajno primijetio autor George Simms iz Observera, čak se i Nike odrekao mita u koji više nitko ne vjeruje.

"Dok je kolona njujorških školskih autobusa u subotu navečer gmizala preko rijeke Hackensack, s jednog se prozora stadion MetLife uzdizao iz okolne močvare poput međugalaktičkog zatvora, ne ružan, ali zasigurno negostoljubiv, prostor između svjetova u koji je jednako teško ući kao i izići iz njega.

S drugog je prozora Vinícius Jr. strogo gledao s golemog plakata uz riječi "joga solt", igraj slobodno. Ispostavilo se da je, 21 godinu nakon što je Nike zaštitio izraz koji je istodobno popularizirao i uništio taj koncept, čak i ta kompanija prestala pokušavati oživjeti joga bonito. Ne mora biti lijepo, dečki, ali može li barem biti zabavno?", napisao je u svojoj kolumni.

Ancelotti se okrenuo prema klupi i vidio samo Neymara

Joga Bonito, njezin umjetni život i konačno dokumentirana smrt više su pitanje imidža, ali ne odgovaraju na ključno pitanje: što je pogrešno s brazilskim nogometom? Činjenica da su između dva bolna ispadanja, onoga protiv Hrvatske i onoga protiv Norveške, promijenili čak četvoricu trenera možda sugerira da odgovor na to pitanje nemaju ni sami.

Nije pomogla ni magija Carla Ancelottija, vrhunskog trenera za kup-natjecanja i prvog stranog izbornika u povijesti Brazila. On, genijalan političar kakav jest, rano je shvatio da će pozivanje Neymara, zaboravljenog u Europi i danas marginalnog, donijeti prijeko potreban mir njemu i njegovoj momčadi na turniru.

Problem je nastao u trenutku kada se protiv Norveške okrenuo prema klupi i vidio da mu je polumrtvi Neymar vjerojatno najbolje rješenje koje ima. Marketinški i diplomatski motiviran poziv najboljem strijelcu u povijesti reprezentacije pretvorio se u užasnu stvarnost. Ancelottijevo uvođenje Neymara je sjajan lajtmotiv priče o brazilskom nogometu koji kao da i dalje očajnički traži figuru koja će povezati sadašnjost s vlastitim mitom.

Problem nije bio samo u tome što na klupi nije imao igrača koji bi promijenio odnos snaga na terenu. Brazilski prvotimac na desnom beku bio je Danilo Luiz, 34-godišnja zamjena Flamenga, a na suprotnoj je strani igrao Douglas Santos, koji nije uspio pobjeći iz ruske lige.

Igrači poput Rayana, Igora Thiaga ili Danila Santosa su nogometno itekako pismeni i iskoristivi, ali nisu europska nogometna krema. Nitko se više ne boji Brazila jer su mu, između ostalog, igrači danas uglavnom potpuno nepoznati. Aura mističnih moći i monopola na magiju potpuno je nestala.

Dubinski problemi

Svesti brazilske nevolje na jedan uzrok bilo bi neproduktivno pojednostavnjivanje slojevitog problema. Jedan od velikih problema jest stanje tamošnjeg nogometa i klubova. Prošle je godine akumulirani dug 20 najvećih brazilskih klubova iznosio 2.9 milijardi dolara.

Prisiljeni su prodavati igrače sve ranije, čime gube svaku kontrolu nad njihovim razvojem. Prodaju ih u različite nogometne sustave, u Englesku, Portugal, Španjolsku i Italiju, što otežava razvoj prepoznatljivog i zajedničkog stila igre te međusobnu prilagodbu.

Nogometna infrastruktura u zemlji neravnomjerno je razvijena, a tek se 13 posto novca u tamošnjem nogometu troši na bolje kampove, terene i obrazovanje trenera. Problem je i u ligi. Najbolji klubovi opterećeni su prevelikim brojem utakmica. Mogu ih odigrati i po 70 u sezoni, ali kvaliteta je zbog stalnih odlazaka i financijskih problema sve manja.

S druge strane, manji klubovi, koji su oduvijek bili inkubatori za velike, nemaju dovoljno poticaja. Zbog specifičnosti ligaškog sustava znaju mjesecima biti bez utakmica, što utječe i na njihove prihode i na razvojni ritam. Da stvar bude neobičnija, brazilski klubovi su dominantni u južnoameričkim natjecanjima, ali spojka između velikih klubova i velike reprezentacije se očito izgubila.

Gdje je nestala magija?

Činjenica da je Brazilski nogometni savez 2026. prvi put osnovao posebnu radnu skupinu za unapređenje rada s mlađim kategorijama znači da je savez svjestan kako problem nije trenutačan, nego sustavan. Brazil je i dalje najveći svjetski izvoznik nogometaša, ali malo ih je koji na najvišoj razini rade razliku.

Kaká je 2007. osvojio posljednju Zlatnu loptu za Brazil, a danas su samo Vinícius i Raphinha u širem izboru za tu nagradu. Pitanje gdje je pošlo po zlu često je predmet istraživanja. Jedno, objavljeno 2018., okupilo je više sveučilišta iz Novog Zelanda, Portugala i Ujedinjenog Kraljevstva.

Prepoznalo je nestajanje pelade, neformalnog uličnog nogometa, koji je od najranije dobi brazilskim igračima donosio skup tehničkih i fizičkih kvaliteta po kojima su bili drukčiji i prepoznatljivi. Nije dokazano da je nestanak pelade uzrok današnje krize, ali Brazil očito više ne može računati na to da će ulica sama proizvesti ono što sustav ne zna razviti.

Brazilski nogomet danas proizvodi igrače tempom koji nalaže loša financijska situacija i prema načelima koja se ne razlikuju previše od europskih. Europa ih je, dok su živjeli na mitu o Jogi Bonito i staroj slavi, prestigla. Brazil više ne sanja, ali izgleda da se i dalje nije probudio.