HRVATSKA traži izbornika. Mjesto na klupi hrvatske reprezentacije ostalo je upražnjeno odlaskom Zlatka Dalića s pozicije na kojoj je bio od 2017. godine. Ostat će upamćen kao najtrofejniji hrvatski izbornik, ali i kao izbornik u čije su trenerske kvalitete sumnjali mnogi, a uspjeh s nacionalnom momčadi pripisivali sreći.

Srebrna medalja sa Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018., potom i bronca sa Svjetskog prvenstva u Kataru četiri godine kasnije, a onda i srebro iz Lige nacija 2023. uspjesi su koji će ostati upisani u njegov CV. Do njih je stigao vodeći najpotentniju hrvatsku reprezentaciju u povijesti, momčad građenu od nositelja igre Real Madrida, Barcelone, Liverpoola, Intera...

Narod želi Bilića

Pitanje je što dalje, a odgovori iz ankete sugeriraju da bi prosječan hrvatski navijač na Dalićevom mjestu rado ponovno vidio Slavena Bilića. Istog onog Bilića uz čiji se prvi mandat na klupi reprezentacije pamti preuranjeno slavlje protiv Turske na Euru 2008. i ispadanje u grupnoj fazi na Euru 2012. I onog čije se imenovanje čeka.

Činjenica je da je u skupini na Euru prije 14 godina bio sa Španjolskom i Italijom, finalistima turnira, ali je isto tako i činjenica da je Hrvatska svoje jedino svjetsko prvenstvo propustila 2010. kad je on bio izbornik. 

Također je točno da nikad u karijeri nije osvojio trenerski trofej, a sjedio je na klupama moskovskog Lokomotiva, West Bromwicha, West Hama, Beşiktaşa... prije no što se okušao na klupama klubova u Saudijskoj Arabiji i u Kini. Al-Fateh je zadnji klub koji je vodio, a sljedeći mjesec bit će dvije godine otkako je bez posla.

Favorit navijača zbog elokventnosti, šarma i simpatičnosti, u više od 20 godina rada i dalje čeka prvi trofej. S druge strane, postoji manje razvikani, manje popularni i puno uspješniji Hrvat kojeg malo tko spominje kad je riječ o mogućim kandidatima za preuzimanje Dalićeve pozicije.

Petković je puno uspješniji

Prije 62 godine u Sarajevu rodio se Vladimir Petković, danas renomirani stručnjak s putovnicama Bosne i Hercegovine, Švicarske i Hrvatske. Iako i u njegovoj vitrini ima dosta mjesta za odložiti osvojene trofeje, Petković je onaj koji je preskačući u polufinalu Juventus, a u finalu Romu donio Laziju naslov pobjednika Talijanskog kupa u sezoni 2012./13. 

Uspjeh je to koji je Lazio nakon toga uspio ponoviti samo jednom, 2023. godine, što je bilo prvi put da osvaja trofej nakon Petkovićeve ere i što mu je i danas zadnji trofej gleda li se napravljeno u talijanskom prvenstvu i kupu. 

Petković nije trener velikih fraza ni spektakularnog imidža, nego trener sustava, prilagodbe i kontrole svlačionice. Najveći argument njegove trenerske uspješnosti možda je i razdoblje na klupi Švicarske, koju je vodio sedam godina i gdje uživa status legende zbog sjajno odrađenog posla.

Odveo ju je na velika natjecanja, a vrhunac je bio Euro 2020., kada je Švicarska izbacila svjetskog prvaka Francusku na penale i prvi put u povijesti ušla u četvrtfinale Eura. Potpisao je i 5:2 protiv Belgije za osvajanje skupine Lige nacija i odlazak na Final Four u sezoni 2018./19.

Petković je slobodan

Petković zna funkcionirati u uvjetima u kojima trener nema puno vremena za treninge, mora brzo složiti hijerarhiju, balansirati različite profile igrača i prilagoditi se turnirskom nogometu. To se vidjelo i s Alžirom, koji je preuzeo 2024., a potom ga vratio na Svjetsko prvenstvo nakon 12 godina izbivanja i prošao skupinu.

Postao je bivši nakon što je Alžir poražen 0:2 od "njegove" Švicarske u šesnaestini finala turnira, unatoč tome što mu je nedavno produljen ugovor.

Uspješan je i zato što ima autoritet bez konfliktnosti. Njegova karijera pokazuje da je najbolji kada ima jasnu reprezentativnu strukturu, kvalitetnu jezgru igrača i dovoljno prostora da izgradi sustav. Pragmatičan, miran, taktički fleksibilan i dokazano sposoban voditi momčadi preko njihove nominalne granice, Petković bi mogao biti dobro rješenje za Hrvatsku nakon Dalića.