MNOGI roditelji vjeruju da će im se dijete uvijek povjeravati ako imaju blizak odnos. No iskustvo rada s obiteljima i analiza više od 200 odnosa između roditelja i djece pokazuju da sama bliskost nije dovoljna. Hoće li se dijete otvoriti ponajprije ovisi o tome kako će roditelj reagirati. Roditelji kojima se djeca povjeravaju - bilo da imaju sedam, 17 ili 27 godina - znaju stvoriti osjećaj sigurnosti i povjerenja, piše CNBC.

1. Smire sebe prije nego što reagiraju

Djeca će se mnogo lakše otvoriti ako ne strahuju od roditeljske reakcije. Roditelji koji dobro poznaju svoju djecu ne doživljavaju njihove emocije kao problem koji treba odmah riješiti ili nešto što treba kontrolirati. Zato njihova djeca znaju da se kući mogu vratiti i s najtežim temama.

2. Pokazuju djeci i svoju ranjivu stranu

Mnogi roditelji očekuju iskrenost od djece, a pritom vrlo malo govore o sebi. Oni kojima se djeca najviše povjeravaju ne skrivaju se samo iza uloge mame ili tate. Djeca znaju što ih veseli, što ih brine i što im je važno. Kada vide da ni roditelj nije uvijek savršen, lakše će i sama govoriti o svojim osjećajima.

3. Ne pitaju samo za ocjene i uspjehe

Većina roditelja redovito pita kako je bilo u školi, kakve su ocjene ili kako je prošao trening. No roditelji kojima se djeca rado povjeravaju postavljaju i drugačija pitanja.

Primjerice: "Što ti je danas bilo najteže?", "Kako si se zbog toga osjećao?" ili "O čemu posljednjih dana najviše razmišljaš?"

Takva pitanja pokazuju djeci da su njihovi osjećaji jednako važni kao i njihovi uspjesi.

4. Prihvaćaju sve emocije, ne samo one ugodne

Roditeljima je lako dijeliti dječju sreću i uzbuđenje, ali ljutnja, ljubomora, tuga ili razočaranje često izazivaju nelagodu.

Djeca vrlo brzo nauče koje emocije smiju pokazati, a koje će radije zadržati za sebe. Roditelji koji ostaju bliski sa svojom djecom prihvaćaju cijeli spektar osjećaja, a ne očekuju da će dijete uvijek biti dobro raspoloženo.

5. Znaju priznati pogrešku

Roditelji koji imaju kvalitetan odnos sa svojom odraslom djecom svjesni su da nisu nepogrešivi. Kada pogriješe, ispričaju se i preuzmu odgovornost.

Reći će: "Bio sam preoštar", "To nisi zaslužio" ili "Možemo li pokušati ponovno razgovarati?"

Na taj način djeca uče da jedan sukob ne mora narušiti odnos i da se problemi mogu riješiti razgovorom.

6. Ne očekuju da ih dijete emocionalno "spašava"

Mnoga djeca pažljivo biraju kada će nešto reći roditeljima. Prešućuju pogreške ili odgađaju teške razgovore jer ne žele uzrujati mamu ili tatu.

U zdravim odnosima djeca ne osjećaju odgovornost za roditeljske emocije. Kada znaju da neće morati tješiti roditelja ili se osjećati krivima zbog njegove reakcije, puno će se lakše otvoriti.

7. Razgovaraju, a ne ispituju

Roditelji često kažu: "Stalno ga nešto pitam, a odgovara mi samo jednom riječju."

Problem najčešće nije u premalo pitanja, nego u načinu razgovora. Djeca se lakše otvaraju kada osjete iskren interes za ono što proživljavaju, a ne kada imaju osjećaj da ih se ispituje.

Roditelji koji najbolje poznaju živote svoje djece ne čekaju samo odgovore. Ispričaju kako im je prošao dan, zajedno provode vrijeme bez posebnog plana i stvaraju prilike za spontan razgovor. Upravo u takvim, naizgled običnim trenucima djeca najčešće odluče podijeliti ono što ih stvarno muči.