ŠPANJOLSKA je prvi finalist Svjetskog prvenstva. U polufinalu je, puno lakše od očekivanog, svladala moćnu Francusku, koja je djelovala nepobjedivo. Momčad Luisa de la Fuentea odigrala je jednu od najboljih i najkompletnijih utakmica čitavog Mundijala.

Francuzi su s potpunim pravom vjerovali u nadnaravni talent svoje ofenzivne linije i na tome gradili samopouzdanje, kako u ovoj utakmici tako i tijekom čitavog turnira. Španjolci su vjerovali svojem sustavu. Još su jednom pokazali da im, kada je riječ o kulturi igre, nijedna reprezentacija svijeta nije ni blizu. Polufinale nije pokazalo samo tko je bio bolji te večeri nego i što se događa kada skupina vrhunskih pojedinaca naiđe na momčad čiji su igrači godinama školovani za isti način igre.

Utakmicu je usmjerio glupi penal

Povijest bi se možda drukčije pisala da utakmicu nisu usmjerila dva slučajna događaja. Najprije penal Lucasa Dignea u 22. minuti, a sedam minuta poslije i ozljeda zbog koje je William Saliba morao napustiti teren.

Isti su se slučajni događaji mogli okrenuti protiv Španjolske i utakmicu odvesti u sasvim drugom smjeru. No to ne mijenja činjenicu da je momčad Luisa de la Fuentea i prije i poslije njih radila sve kako bi povećala vlastite, a smanjila francuske šanse.

Koliko je Francuska dosad bila moćna

Da bi se dobila opća slika utakmice, potrebno je neke stvari staviti u kontekst. Francuska je do polufinala došla kao jedina reprezentacija svjetske smotre sa sedam pobjeda. Na tom je putu zabila 15 golova, a primila samo dva.

Odlične reprezentacije poput Senegala, Maroka ili Švedske pokraj nje su djelovale potpuno nedoraslo. Među petoricom najvećih kandidata za Zlatnu loptu prema kladionicama trojica igraju u francuskom napadu: Ousmane Dembélé, Michael Olise i Kylian Mbappé. Olise je najbolji kreator, a Mbappé najbolji strijelac turnira.

Takva Francuska u ovoj je utakmici ostala bez ijedne velike šanse, uz samo 0.31 očekivanih golova. Uputila je deset udaraca, ali čak polovica njih stigla je u posljednjih desetak minuta, kada su se Španjolci povukli i branili prednost.

Najveća francuska snaga postala je njezina najveća slabost

Španjolci su u utakmicu ušli s jasnim planom. Iako rade minimalne prilagodbe i protiv svih igraju svojim stilom, znali su koliko bi opasno bilo nadtrčavati se s Francuzima i koliko je važno izolirati prednji dio suparničke momčadi.

Strpljenje u prvoj fazi napada umrtvilo je utakmicu. Francuski napadači s loptom znaju sve, ali u obrani nisu dovoljno odgovorni ni usklađeni. Onog trenutka kada bi odlučili pritisnuti španjolske stopere bez očitog okidača za presing, ostatak momčadi morao se brzo podići kako bi ih pratio.

Španjolci su jedva čekali taj trenutak. Olmo ili suprotno krilo svojim bi pozicioniranjem uz sebe vezali jednog od dvojice francuskih veznjaka. Drugi je morao iskakati prema lopti kako bi pomogao napadačkoj četvorci u pritisku. Tako je sam pokrivao prevelik prostor, a Španjolci su mu se stalno uvlačili iza leđa.

Učinak je bio višestruk. Prednji red Francuske trošio se na neproduktivne obrambene akcije i postajao sve frustriraniji zbog toga što je teško dolazio do lopte. Ostatak momčadi nije uspijevao ispraviti njihove pogreške, a francuske su linije prelako pucale.

Deschamps nije reagirao na protivnika

Didier Deschamps time je pomogao svojem suparniku. Uoči utakmice u francuskim se medijima mnogo raspravljalo o tome treba li Francuska postaviti dodatnog veznog igrača radi bolje ravnoteže u sredini terena. Nije se odlučio na takav potez, što je legitimno.

No Deschamps je morao donijeti jasnu odluku o tome kako će se Francuska postaviti u obrani. Mogla je pritiskati visoko, čovjek na čovjeka, što joj, s obzirom na brzinu, snagu u duelima i tranzicijske situacije koje takav stil izaziva, vjerojatno najviše odgovara.

Druga je mogućnost bila povući se u niski blok. Ovako je Francuska ostala na pola puta, potpuno nedefinirana u obrani. Činjenica da dotad na turniru nije morala preživjeti tešku utakmicu ili teško razdoblje možda je igrala protiv nje. Francuzi su prvi put na prvenstvu morali patiti, a u tome se nisu snašli. Deschampsove su zamjene bile igrač za igrača i njima nije mijenjao koncepciju igre.

Deschampsova odluka da ne radi velike taktičke ni stilske promjene ljudska je i razumljiva. Dotad nije imao potrebe mijenjati formulu koja mu je donijela sve pobjede. No ono što se pokazalo dobitnom formulom protiv Maroka ili Norveške ne mora nužno vrijediti i protiv Španjolske. Furija je svoje teške trenutke na turniru već prošla, od pomalo šokantnog remija protiv Zelenortskog Otočja do ozljeda ključnih igrača.

Dva de la Fuenteova izbora najbolje govore o mentalitetu Španjolske

Španjolska se dokotrljala do finala Svjetskog prvenstva iako je njezina jedina istinska ofenzivna superzvijezda, Lamine Yamal, očito nespremna i poluozlijeđena te ne predstavlja ni 70 posto svoje uobičajene opasnosti za suparnički gol. Tu se ponovno vraćamo na priču o sustavu i vjeri u njega. Ona se kod de la Fuentea najbolje ogleda u dva izbora.

Španjolski izbornik nema nikakav problem s time da na klupu stavi Pedrija, jednog od najboljih veznjaka današnjice. Fabián Ruiz daje mu veću dozu čvrstoće u duelima i bolju obrambenu tranziciju. Dani Olmo daje mu češće ulaske između linija, više dubine i više dolazaka u završnicu. Iako je Pedri bolji igrač od obojice, na klupi je jer su oni bolja rješenja unutar sustava.

Slična je priča i na lijevom krilu. Ondje bi neupitni starter bio ozlijeđeni Nico Williams. Najjednostavnije bi bilo na tu poziciju postaviti Ferrana Torresa, koji je prošle sezone za Barcelonu zabio 24 gola. Neki bi možda ondje postavili i Olma.

Bivši igrač Dinama znao je igrati na toj poziciji, a to bi otvorilo i mjesto u sredini terena koje bi idealno odgovaralo Pedriju. No de la Fuente zna da mu treba igrač čije su navike takve da disciplinirano igra obranu, drži širinu u napadu i ostaje uz liniju.

To Španjolskoj omogućuje dovoljno manevarskog prostora u sredini terena da uspostavi ritam. Zato na toj poziciji igra Álex Baena, iako u nokaut-fazi momčadi nije izravno donio ništa u pogledu golova i asistencija. U 27 utakmica u La Ligi zabio je tek dva gola i upisao tri asistencije. De la Fuente mu vjeruje ne zato što je bolji igrač od konkurencije, nego zato što je profilom pravi.

Je li proces pobijedio talent?

Sudar u polufinalu nije bio samo obična utakmica. Bio je to i sukob nogometnih, pa i filozofskih ideja. Francuzi su vjerovali individualnom talentu, koji ih je i kroz manje definiranu strukturu nosio kroz turnir. Španjolci su vjerovali sustavu koji ih je odmalena učio igrati prema istoj formuli i ne odstupati od svojih načela.

Ni najbolji sustav na svijetu neće donijeti rezultat bez kvalitete. Jasno je da je Španjolska ima napretek i da je zato uspješna. Reći da je njezin prolazak trijumf sustava nad talentom bilo bi pojednostavnjivanje složenije stvarnosti.

Dugo na reprezentativnoj razini nismo vidjeli momčad u kojoj je tolika količina talenta tako precizno organizirana i podređena zajedničkim načelima. Igrači koji slično razmišljaju i vjeruju zajedničkim rješenjima ostavili su bez šanse napad vrijedan milijardu eura. Pobjeda u polufinalu Svjetskog prvenstva samo je još jedna posljedica procesa koji Španjolci gotovo religiozno slijede.