HAJDUK večeras u 21 sat na Poljudu dočekuje Osijek u 4. kolu SuperSport HNL-a. Momčad Gonzala Garcije nakon tri kola ima četiri boda i nalazi se na šestom mjestu, dok je Osijek jedno od najvećih iznenađenja početka sezone. Momčad Federica Bessonea osvojila je svih devet bodova uz gol-razliku 9:1.

Splićani utakmicu dočekuju samo tri dana nakon prve utakmice play-offa Konferencijske lige protiv Rakowa (2:2) i četiri dana uoči uzvrata u Poljskoj u kojem će loviti plasman u ligašku fazu natjecanja. Očekuje se da napad Splićana večeras predvodi Marko Livaja, koji bi mogao ostvariti novi veliki doseg u svojoj karijeri.

Ispred Vukasa su još petorica

Livaja u 212 službenih utakmica za Hajduk ima 106 golova, što je samo za jedan gol manje od legendarnog Bernarda Bajde Vukasa koji je 107 golova zabio u 304 utakmice. Livaja bi tako danas mogao izjednačiti ili nadmašiti golgeterski učinak čovjeka kojem je Hajduk podigao spomenik na Poljudu.

Koliko je teško dosegnuti troznamenkasti učinak, pokazuje podatak da je Livaja tek osmi igrač u 115 godina dugoj povijesti Hajduka sa sto i više golova. Na vrhu ljestvice je nedostižni Frane Matošić s 211 pogodaka (računajući samo golove u službenim utakmicama), a iza njega slijede Leo Lemešić (173), Petar Nadoveza (124), Zlatko Vujović (121), Slaviša Žungul (109) i Bernard Vukas (107).

Tko je Bernard Vukas?

Bernard "Bajdo" Vukas jedan je od najvećih hrvatskih nogometaša svih vremena i po mnogima najbolji u razdoblju prije uspostave Republike Hrvatske. Rođen je 1. svibnja 1927., a preminuo je 4. travnja 1983. godine. Rođen u Zagrebu, na Trešnjevci, u radničkoj obitelji podrijetlom iz sela Vugrovec kod Sesveta, karijeru je započeo u lokalnim klubovima.

Prve nogometne korake napravio je 1938. godine u klubu HŠK Concordia, godine 1945. prešao je u FD Amater, a 1946. u NK Zagreb. Nogometnu besmrtnost stekao je u dresu Hajduka za koji je nastupao u dva navrata – od 1947. do 1957. te ponovno od 1959. do 1963. godine.

Za splitski klub ukupno je odigrao 615 utakmica i postigao 300 pogodaka (107 golova u 304 službena nastupa), slavnu generaciju koja je osvojila tri naslova prvaka Jugoslavije. Kao krilni napadač činio je ubitačan tandem s Matošićem, najboljim strijelcem u povijesti kluba.

On i Frane Matošić bili su nezaustavljivi

Njih dvojica bili su udarne igle ekipe koja je 1950. godine osvojila naslov prvaka države bez ijednog poraza, a s klupe ih je vodio legendarni Luka Kaliterna. Iste te godine nastala je i najstarija navijačka skupina u Europi – splitska Torcida. 

Vukas je u Splitu bio živuća legenda i prava zvijezda koja se na ulicama grada mogla vidjeti na Vespi, jednoj od prvih uvezenih na naše prostore.

Vukas je na terenu bio poznat po izvanrednoj tehnici, neuhvatljivom driblingu i osjećaju za igru koji je plijenio pozornost čak i izvan granica tadašnje države. Godine 1953. izabran je među najbolje svjetske igrače koji su u dresu reprezentacije FIFA-e igrali protiv Engleske na Wembleyu povodom 90. obljetnice engleskog nogometa.

Srušio reprezentaciju Velike Britanije hat-trickom

Utakmica je završila rezultatom 4:4. Vukas je briljirao s dvije asistencije i izborenim penalom, zadivio je britansku publiku i dokazao da pripada svjetskom vrhu. Dvije godine kasnije odigrao je najbolju utakmicu života.

Reprezentacija Velike Britanije dočekala je reprezentaciju Europe u Belfastu. Europljane je u napadu uz Francuza i člana Real Madrida Raymonda Kopu predvodio upravo Vukas. Rezultat je bio 1:1 sve do 77. minute, nakon čega je Vukas u 11 minuta postigao hat-trick.

Mnogi smatraju da bi Vukas bio prva Zlatna lopta u povijesti nogometa da ju je France Football počeo dodjeljivati samo godinu dana ranije. Prva je dodijeljena 1956. i osvojio ju je Stanley Matthews. Ubrzo potom Vukas je prešao u talijansku Bolognu, no zbog ozljeda i prilagodbe na drugačiji stil igre nije ostvario isti učinak kao u Hajduku.

Osvojio je dva olimpijska srebra

U reprezentaciji Jugoslavije upisao je 59 nastupa i postigao 22 pogotka. Osvojio je srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. i u Helsinkiju četiri godine kasnije, a nastupio je i na dva svjetska prvenstva – 1950. u Brazilu i 1954. u Švicarskoj.

Njegova igra bila je spoj elegancije i genijalnosti, a stilom je podsjećao na najveće svjetske zvijezde tog vremena, poput Puskása i Di Stéfana. Nije čudno da ga je Hrvatski nogometni savez 2000. godine proglasio najboljim hrvatskim nogometašem u posljednjih 50 godina.

Bernard Vukas preminuo je u Zagrebu u 56. godini života, nakon duge bolesti. Pokopan je na Mirogoju. Na njegovu nadgrobnom spomeniku stoje riječi "Igra, nadahnuće i smisao". Na njegovu spomeniku podno poljudskih tribina ugravirana je Vukasova izjava: "Da se ponovno rodim, bio bih igrač Hajduka".