U POSLJEDNJE vrijeme je sve teže oteti se dojmu kako su u mnogim gorućim pitanjima hrvatske stvarnosti mediji dio problema, a ne rješenja. I to se događa usprkos naglog tehnološkog razvitka, kao i kvantitativnog poboljšanja hrvatske medijske scene koje je, barem teoretski, trebalo pojačati utjecaj javnosti na rješavanje raznih problema.

Umjesto toga se mediji često, pod izlikom "senzibiliziranja" javnosti za razne probleme, ponašaju poput tabloidskih lešinara, a pokušaji da se kroz nekakve rasprave "ozbiljno" progovori o tim pitanjima se obično pretvore u kontraproduktivno otkrivanje tople vode, odnosno poligon za promociju samozvanih dušobrižnika i "stručnjaka" na čije je vječne mantre javnost odavno oguglala.

Jedan od posljednjih takvih primjera bila je i emisija "Latinice" koja se u ponedjeljak bavila slučajevima ubojstava unutar obitelji. Gledatelji su tako imali prilike vidjeti svjedočanstva vezana uz neke zbilja zastrašujuće priče, ali ni oni, kao ni obitelji žrtava u tom studiju nisu došli ni korak bliže odgovoru na pitanje kako da se takve tragedije spriječe u budućnosti. Latin je, da bi spriječio da mu emisija sliči na tabloidsku eksploataciju ljudskih tragedija, u studio pozvao nekoliko stručnjaka koji su ponovili stavove već rečene u bezbroj sličnih emisija, odnosno "stručni" komentar pretvorili u uobičajeno loptanje odgovornošću između različitih državnih institucija.

Formom nešto malo drukčiji, ali sadržajno i po rezultatima sličan pristup je sinoć koristila Hloverka Novak-Srzić u emisiji "Otvoreno" posvećenoj problemu narkomanije u Hrvatskoj. Ponovno je kao povod korišteno otkrivanje tople vode, odnosno statistički podaci prema kojima broj narkomana u Hrvatskoj, kao i svim drugim krajevima svijeta, nastavlja rasti, a da svi pokušaji vlasti da se nešto po tome učini ne daju nikakvog opipljivog rezultata.

Rezultata najvjerojatnije neće biti u budućnosti, a razlog za to se mogao nazrijeti i u sinoćnjoj emisiji, gdje se kroz diskusiju vidjelo da među relevantnim institucijama i pojedincima nema nikakvog konsenzusa o tome što se treba činiti, pa dakle ni ikakvog koordiniranog napora u smjeru suzbijanja narkomanije. Tako je, na primjer, dr. Slavko Sakoman inzistirao na tome da se povećaju financijska i druga sredstva za liječenje ovisnika, dok je HSP-ova zastupnica Ruža Tomašić u klasičnom desničarskom "zakon i red" stilu inzistirala na intenziviranju policijske represije. Dvojica bivših narkomana su, pak, tokom cijele emisije isticale komune (ili, kako ih eufemistički nazivaju "zajednice") kao jedno od najboljih rješenja hrvatskih narko-problema.

Ono što je sinoć bilo posebno zanimljivo jest to da u raspravi nekoć prilično eksponirana Bernardica Juretić nije sudjelovala s nekim velikim entuzijazmom. Razlog je vjerojatno taj što bi kao predstavnica Vlade trebala što manje reći te tako dati što manje materijala za kasnije usporedbe rečenog i učinjenog.

Sinoćnje je "Otvoreno" isto tako bilo zanimljivo i zbog primjetnog odsutstva stručnjaka koji bi, uvjetno rečeno, predstavljali lijevi svjetonazor. "Liberalizam" je od strane voditeljice često bio navođen jedan od glavnih katalizatora narko-pandemije s kojom se suočava Hrvatska. Naravno, našlo se vremena i mjesta da se uobičajeno udara po holivudskim i drugim filmovima koji navodno slave drogu i nedužnu hrvatsku dječicu odvlače na stranputicu.

Takvi stavove je prilično zanimljivo čuti nakon razdoblja kada je institucija koja daje plaću Hloverki Novak-Sržić zaradila ogromni novac od bjesomučnog reklamiranja izvjesne tvari učinci čije konzumacije se, između ostalog, odražavaju u povećanom broju tučnjava, silovanja, prometnih nesreća, ubojstava i drugih načina na koje mladi Hrvati prijevremeno odlaze na groblje.

Međutim, upiranje prstom u bezbožnu komercijalnu masovnu kulturu sa Zapada kao izvor narko-zla u Hrvatskoj nije ništa više ni manje licemjerno od liberalnih stavova o legalizaciji lakih i drugih droga o panaceji koja će riješiti hrvatski narko-problem - koje bi bez svake sumnje neki od "stručnjaka" u studiju izrekli da ih se Hloverka Novak-Srzić udostojila pozvati.

I jedan i drugi stav se prema problemu narkomanije određuju po za današnju Hrvatsku tako pogubno karakterističnom linijom manjeg otpora, odnosno nastoje ih "riješiti" uz što manje napora, novaca ili odgovornosti.

Tako je daleko lakše legalizirati, dekriminalizirati ili tolerirati "lake droge" nego ih pokušati suzbiti. Isto tako je policiji daleko lakše hvatati "sitne ribe" na ulici, nego "krupne igrače" u mahagonijem ukrašenim uredima. A sudovima je tako uhvaćene dilere daleko lakše uvjetno ili na neki drugi način puštati nego ih trpati u zatvore.

Isto tako je roditeljima daleko lakše praviti se da je s njihovim "anđelčićima" sve u redu, nego da se suoče s činjenicom da su im djeca narkomani. Ista je stvar i sa školama čijim je nastavnicima i pedagozima lakše tvrditi da je sve u redu nego se suočiti s onime u što im se pretvaraju učenici. I, naravno, samim ovisnicima, kojima društvo daje bezbroj takvih sugestija, je uvijek lakše nastaviti konzumirati drogu nego pokušati spasiti svoj život.

Mediji su samo jedna od hrvatskih institucija koja se u suočavanju s takvim stvarima kreće linijom manjeg otpora, pa površnost i licemjerje kojom se prati porast narkomanije, kriminala i drugih patoloških pojava u našem društvu ne bi trebala nikoga posebno iznenaditi.   

Dragan Antulov