KAO DA NIJE dovoljno grozno što se godinama nalazi među pet najpopularnijih hrvatskih političara, Đurđa Adlešić ovih dana potvrđuje sav jad političke scene uključivši se u formiranje nove Vlade, tražeći da sa samo dva zastupnička mandata dobije mjesto predsjednice Hrvatskog sabora, odnosno druge političke funkcije u državi.

Pozira kao osoba koja je usredotočena na programe, a ne fotelje. Predstavlja se kao moralna okosnica hrvatske politike, ne shvaćajući da je njezina stranka najobičniji politički parazit.

Degutantno je gledati predsjednicu HSLS-a kako se šlepa uz HSS, uživajući u poziciji postizbornog jezičca na vagi. Njezin uzvišeni stav u totalnoj je suprotnosti s prizemnim trgovanjem foteljama i sinekurama, a priča o ispunjenju programa samo je dimna zavjesa za ispunjenje osobnih političkih ambicija koje je gradila još od 1997. godine.

Prije točno deset godina Đurđa Adlešić uspjela je začarati dio liberalnih veterana i u raskolničkoj atmosferi koja je tih dana vladala u obračunu Gotovčeve i Budišine frakcije predstaviti se kao “treća”, spasonosna struja. Time ne samo da je podigla svoj politički status, već se elegantno izvukla iz blata u kojem su se valjale zavađene skupine. Uvijek je glumila da je iznad tih prizemnih podmetanja, a zapravo je uvijek bila duboko u njih upletena.

Dovoljno strpljiva da pričeka pravi trenutak

Nakon raskola HSLS-a ostala je - sasvim očekivano - vjerna pobjedničkoj Budišinoj struji. Znala je i zbog čega. Za taj iskaz lojalnosti nagrađena je mjestom predsjednice Kluba zastupnika HSLS-a. No, još nije bilo vrijeme da se uspne na sam vrh. Slutila je da njezino vrijeme još nije došlo. Vremena su još bila turbulentna, bližio se kraj Tuđmanova režima i kovala se nova oporbena koalicija. U pobjedničkom valu 2000. godine ogrebala se za drugi zastupnički mandat, no u svojoj karijerističkoj mudrosti nije se dala navući na sudjelovanje u Vladi, već je ostala u parlamentu.

Na jednoj od najvažnijih pozicija - predsjednice Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Hrvatskoga sabora. Dakle, jedna je od najutjecajnijih osoba u prevratničkim posttuđmanovskim vremenima obojenima obavještajnim podmetanjima, optuženim generalima, borbama za ovlasti, a opet je dovoljno distancirana od onih rogova u vreći preko puta Markova trga, u Banskim dvorima. Paralelno s time, približila se na korak od mjesta šefice HSLS-a, uvijek dovoljno strpljiva da pričeka pravi trenutak. Budišina sjena bila je u tom trenutku ipak prevelika.

Već na idućim izborima, izabrana je za potpredsjednicu Hrvatskog sabora, ali puno je važnije da je HSLS opet ostao na vlasti. Nakon što je 2000. godine parazitirao sa SDP-om, tri godine kasnije parazitirao je sa DC-om, u onoj čuvenoj koaliciji Dražena Budiše i Mate Granića.

HSLS je tada dobio tri mandata i Adlešić je tada, kao potpredsjednica stranke, pljuvala po Vesni Škare Ožbolt što je s jednim zastupnikom dobila ministarsko mjesto. Na sva usta hvalila se kako HSLS-u s tri zastupnika ne pada na pamet tako licitirati. Umjesto toga, HSLS je dobio hrpu državnih tajnika i mjesta u državnim poduzećima, od čega je najvažnije Croatia osiguranje na čije je čelo zasjeo Hrvoje Vojković.

Samostojeće čarape i "zapaženi" uspjeh

Ni na privatnom planu Đurđi nije išlo loše. Suprug Staško zaposlio se u Croatia osiguranju, privatnoj stranačkoj kompaniji, ušavši kasnije čak i u upravu tvrtke Croatia-Tehnički pregledi.

Ona je bila gradonačelnica (neki bi rekli, i gospodarica) Bjelovara, ali s teretom optužbi za mobing i za nepravilno raspolaganje gradskim proračunom.

Kandidirala se i na predsjedničkim izborima. Od njezine kampanje ostale su upamćene dvije stvari: samostojeće čarape i "zapaženi" uspjeh sa četiri posto osvojenih glasova.
No, nakon toga, definitivno je došlo vrijeme da se postavi za predsjednicu stranke, da ostvari davnašnji san liberalnih veterana iz 1997. godine. Nakon što su se ponovno ujedinili HSLS i LS, Adlešić je stala na čelo stranke, spremna za novi prodor na vlast.

Smislila je ponovno pobjedničku formulu, dakako, parazitsku. Ovoga puta liberali su se odlučili prikrpati HSS-u, svjesni da će u bipolarnom sustavu i izjednačenosti lijevog i desnog pola, upravo ona minorna sredina igrati odlučujuću ulogu.

Uvijek daleko od sukoba, uvijek blizu vlasti

Nije uspio. Osvojio je šest mandata (tri manje od prethodnika Zlatka Tomčića), HSLS dva, a daljnji razvoj događaja potvrđuje nagađanja zlogukih proroka koji su do početka tvrdili da je Adlešić sklepala tu koaliciju po Sanaderovu obrascu.

Od početka je to bila rezervna HDZ-ova opcija i sudeći po upozorenjima iz HSS-a da bi koalicija sa Sanaderom bila pogubna za stranku, Đurđa vodi Friščića kao slijepca po minskom polju - ravno u HDZ-ov zagrljaj.

Pritom nastavlja s prodajom imidža neutralne, ozbiljne političarke, stalno tako uzvišene i požrtvovne. Uvijek je bila dostupna novinarima, čak i za vrijeme operacije benignog tumora na mozgu, PR agencije brižljivo su plasirale njezine intervjue i tople ljudske priče, a politički analitičari naučili su jednu stvar koju Friščić očito još nije: kad Đurđa kaže da je vani sunce, treba obavezno pogledati kroz prozor i uvjeriti se na vlastite oči.

Tako i sada govori da nije tražila mjesto predsjednice Sabora, iako svi HDZ-ovci govore da je to bio njezin izričit zahtjev. Brani se da nije lažirala svoj službeni životopis, prešutjevši činjenicu da je učiteljsku školu završila u Banjoj Luci, a sada prešućuje predizbornu najavu da će sve manje od 23 mandata koalicije HSS-a i HSLS-a biti neuspjeh. Vjerojatno će i sada krivnju za to svaliti na Friščića.

Jer Đurđin politički princip samo je jedan: uvijek daleko od sukoba, uvijek blizu vlasti. Ne može se reći da joj ne polazi za rukom. I tko može reći da griješi: još uvijek je jedna od najpopularnijih političarki. Stoga je lako moguće da će i u budućnosti nastaviti svoj uspon. S Pantovčakom kao idućom stanicom?

Tomislav Klauški