Foto: ITV, Index

HTJETI da nešto bude ili postane ono što nije gotovo nikad ne rezultira realizacijom tog htijenja. Neki new age umovi željeli bi da bude tako i uvjeravat će vas da je uz malo pozitivnog razmišljanja moguće učiniti apsolutno sve. Lijepa je to i naivna zamisao, ali ne treba biti nepodnošljivi drkadžija i valja pustiti ljude da uživaju u svojim fantazijama čak i ako ne dijelite njihov entuzijazam. Treba pustiti ljude da vjeruju kako je mali Mateo Ravlija domaća inačica Susan Boyle iako je u stvarnosti riječ o klincu koji pjeva natprosječno dobro, ali samo ako je okružen osrednjim točkama kandidata koji smatraju da je talent obući debelog lika u kupaće gaće i natjerati ga da pleše. To može biti simpatično pa čak i duhovito, ali u pravilu je najobičnija pizdarija i dokaz da smo iscrpili gotovo sve resurse talenta pa smo osuđeni na koještarije.

Draga su to djeca (pritom mislim na Matea i Antoniju Doris Pleško), lijepo pjevaju i uz malo rada jednog će dana možda i ostvariti glazbenu karijeru, ali štetu im čine svi ti ljudi koji žarko žele pronaći domaću inačicu Susan Boyle čak i kada takvog kandidata nema na vidiku. Kao da umanjuju talent pišući sve te gluposti jer čak i ako vas je nečiji nastup zaintrigirao, nabrijana piskaranja onih koji smatraju da je svaki talent ujedno i "supertalent" kao da u nama bude uspavanog idiota koji će u naletu bijesa izjaviti "pa nije mi to baš nešto". Pustite djecu da budu "samo" nadarena. Iz svih tih napisa moglo bi se zaključiti da je biti nadaren nešto sramotno jer ako niste svjetski fenomen nemojte ni ustajati iz kreveta jer za to nemate previše razloga.

A na "mračnoj strani" glazbene scene svi naši strahovi pretvorili su se u stvarnost. I premda nitko od nas nije htio da Thompson (ponovno) postane nacionalni problem, on je to postao. Švicarci su odlučili zabraniti ulazak na tri godine i odjednom su nečiji problemi s prelaskom granice postali nacionalni problem prvog reda. I dok Nina Badrić roni suze jer se pred njom napokon pojavio kandidat koji nije totalni bezveznjak, prosječni bi hrvatski građanin trebao briznuti u plač jer naš imidž u svijetu ponovno počiva na leđima jebenog Marka Perkovića Thompsona.

New age gurui nadu polažu u moć pozitivnog razmišljanja, a "dark age" mozgovi ministarstva vanjskih poslova očito u snagu nepromišljenog djelovanja jer dizanje ovog cirkusa na međudržavnu razinu ne upućuje na ništa drugo.

A nama treba nešto pozitivno za što se možemo uhvatiti, čekamo našu Susan Boyle, hoće li se uopće pojaviti, tražimo je u interpretacijama maloljetnika koji nastupaju u "Supertalentu" i ishitreno zaključujemo "to je to" čim uho registrira najmanji znak pjevačkog umijeća. Očekujemo da će nam YouTube pomoći da se na svjetskoj glazbenoj sceni afirmiramo međunarodnim talentom i budemo prepoznati kao još jedna zanemarena državica s velikim potencijalom. Da Ashton Kutcher i Victoria Beckham na Twitteru govore o nama. Ali tražimo na pogrešnim mjestima i zaboravljamo da je potraga već odavno završila, a kandidat već dugo i mukotrpno radi na građenju svjetske karijere od koje svi, htjeli to ili ne, izvlačimo "korist".

Mi našu Susan Boyle već imamo i ime joj je Marko Perković Thompson.

Dečko obećava. Pače, pravi je supertalent i u svijetu možda nije poznat po domoljubnim pjesmama (kao što je to slučaj u našim krajevima), ali mnogi ga znaju kao zastupnika jasne neofašističke retorike od koje se odbija ograditi. No, slava je teret i ponekad je taj teret preteško iznijeti na vlastitim leđima. Ministarstvo vanjskih poslova krenulo je pravim putem. Neka cijeli svijet zna da je Hrvatska iza njega, šaljimo te prosvjedne note, vežimo se svi uz lik i djelo, neka pati koga smeta…

A ako se baš jako potrudimo, jednog će dana Ashton Kutcher i Posh Spice svojoj djeci govoriti: "Hrvatska, tamo ti živi Marko Perković Thompson. To je kuća Maksovih mesara". 

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje