Tekst: Dragan Miljuš
Foto: Jadran Babić / CROPIX

THE AUSTRALIAN Pink Floyd Show oduševio je sinoć četiri tisuće Splićana u solidno popunjenoj Spaladium Areni. Australci su dobri gotovo kao original. Svirka je vrlo upečatljiva, zvuk i rasvjeta vrhunski, što i ne čudi jer su jedini licencirani Tribute to Pink Floyd sastav.

Početak komoran, nastavak urnebesan

Nastup su otvorili "A" stranom legendarnog albuma Dark Side of the Moon. Vidjelo se odmah da je sve apsolutno na svom mjestu i da se ne radi o pukom "tezgarenju". Start je protekao u pomalo komornoj atmosferi, stolice u parteru, tridesetak metara praznog prostora do pozornice s "ljudima u crnom". Trebalo je prilično vremena da se Splićani oslobode.

Izvođačima su ih konačno privukli hipnotički tonovi balade High Hopes sa zadnjeg albuma Division Bell. Jedan po jedan, kao u kakvom transu, Splićani su popunili prazninu pred stageom. Odmah je uslijedio vrhunac - sjajna, vrlo moderna izvedba Set the Control for the Heart of the Sun s drugog albuma Floyda A Saucerful of Secrets, inače, prvog bez Syda Barretta. Na upražnjeno mjesto "uletio" je David Gilmour i ubrzo postao naširoko poznata gitaristička legenda.

Dvojica umjesto Gilmoura

Najprepoznatljiviju figuru originalnog banda i njegove sjajne solaže više su nego uspješno zamijenili  Damian Darlington i Steve Mac. Do kraja trosatnog nastupa Australci su se prošetali kroz superioran repertoar, odsvirali Astronomy Domine s prvijenca Piper at the Gates of Dawn i One of these Days sa albuma Meddle. Test vremena izdržali su i laserski light show, a i goleme figure nacerenog kengura i vepra s krvavim očima, koje su potezale prateće pjevačice.

Jutro uz gitaru i Floyde

Kraj je došao sa Comfortably Numb i Run Like Hell. Sjajno, izvrsno..., komentirali su Splićani šou Australaca. Mnogi su već iduće jutro dohvatili gitaru i zapjevali Shine on You Crazy Diamond. 

Floydovci su tu pjesmu posvetili Sydu Barrettu, koji bi se vjerojatno prevrnuo u grobu da vidi u što se pretvorilo njegovo nasljeđe. Ipak, opus Pink Floyd postao je sastavni dio glazbene kulture 20. stoljeća, partitura koja će daleko nadživjeti autore. Izvodit će ih mnogi, ali zasad samo Australci imaju licencu. Ne čudi, kad su dobri gotovo kao original.