Foto: Tom Dubravec / Cropix

VINKO CUZZI, autor presude kojom je Ivanu Primorcu za pola godine spuštena kazna za smrt dviju makarskih srednjoškolki, nije bio osobiti štovatelj lika i djela Ive Sanadera. Štoviše, smatrao ga je izdajnikom koji je uništio stečevine dr. Franje Tuđmana.

Teško, stoga, da je taj BMW, dar Ivanovog oca Marijana bivšem premijeru, o kojem se ovog tjedna toliko raspravljalo, imao bilo kakvog utjecaja na odluku o smanjenju kazne, koju su osim Cuzzija, ne treba ni to zaboraviti, donijeli i suci koji su upravo pod Tuđmanovom strahovladom doživjeli profesionalnu kalvariju bez presedana.

Egzaktno pravo

Marica Šćepanović i Zoran Matulović potjerani su sa Županijskog suda kao nepoćudan kadar sredinom 90-ih. Bilo je to doba kad su HDZ-ovci, Šeks i ostali, krojili svoje sudstvo. Neki su imali krivo prezime, nekima su očevi radili na krivom radnom mjestu... Bez ikakvog razloga i povoda otjerani su deseci iskusnih profesionalaca, zamijenjeni su onima koji će raditi po nalogu i bez previše pitanja. Šćepanovićka i Matulović na veliko zadovoljstvo struke ipak su se vratili i dočekali suđenje Primorcu kao članovi drugostupanjskog vijeća. U dva navrata su razmatrali nepravomoćne presude u slučaju Primorac.

Prvi put su srušili presudu Jadranke Luketin. Sutkinja je dopustila u presudi dva moguća scenarija prometne nesreće u kojoj su život izgubile 16-godišnjakinje Ana Andrijašević i Kata Erceg. Pravo je, međutim, vrlo egzaktno i od suda traži precizno utvrđivanje činjenica, a ne hipotetičke mogućnosti. Moralo se ponovno suditi, a slučaj je ruke dobila sutkinja Maria Majić.

Čitavo vrijeme situacija je bila krajnje naelektrizirana. Obitelji Erceg i Andrijašević žalile su se na suđenje, da se ide u korist sinu hercegovačkog tajkuna... Tražilo se strogo kažnjavanje, presuda sutkinje Majić od dvije i pol godine zatvora nije ispunila očekivanja oštećenih obitelji, premda se po zakonu Primorcu kao maloljetniku nije moglo izreći više od pet godina zatvora.

Društveno prihvatljivo ponašanje

Pravi skandal je izbio kad je drugostupanjsko vijeće usvojilo žalbu obrane i spustilo kaznu na dvije godine zatvora. Pogotovo, kad se otkrilo da je Cuzzi u presudi napisao da okrivljenik dolazi iz obitelji društveno prihvatljivog ponašanja. Bio je to šlag na tortu! Kakva glupost. Za oca, koji maloljetnom sinu daje bolid od 320 "konja", napisati da ima društveno prihvatljivo ponašanje, jer maloga školuje u inozemstvu.

Cuzzi se branio da je samo preuzeo sentencu iz socijalne anamneze, no evidentno je bilo da je pri tome isključio mozak. Navukao je i gnjev kolega iz vijeća, koji su smatrali da nije bilo nikakvog razloga da se manja kazna obrazlaže tim argumentom. Presudno je zapravo bilo prometno vještačenje, kojim je utvrđeno da je Primorac vozio koji kilometar sporije nego što se isprva mislilo. Kao da to zapravo išta mijenja na stvari?!

Obrazložba, rješidba, priziv...

Cuzzi je gadno zabrljao s presudom, no taj bivši Hajdukov prvotimac inače je "kuburio" s pisanjem službenih dokumenata. Vrhovni sud je svojedobno čak zaprijetio Splićanima da će im zbog Cuzzija poslati lektora na sud. Obrazložba, rješidba, priziv... sve su to bile Cuzzijeve originalne kovanice, koje, međutim, naš zakon uopće ne poznaje!

Cuzzi se zapravo toliko furao na hrvatstvo da je prerastao u pravu, pravcatu grotesku. Doslovno je ostao u '91.-oj, i dušom i srcem. Pravi tuđmanist, definitivno više tip za Ivića, za Sanadera nikako.

U moru kaljuže koja se valjala splitskim sudovima u proteklih dvadesetak godina, slučaj Primorac definitivno ne ulazi u red najgorih. Tajkunov sin na koncu je ipak osuđen na nekih 40 posto maksimalne kazne. Da je bilo volje, možda se mogla odvaliti i stroža kazna, no bi li godina ili dvije išta izmijenile na stvari. Teško. BMW je Sanaderu, izvjesno, darovan iz nekih drugih razloga. Prije poslovnih, nego kao zalog za pola godine manju kaznu za tajkunovog sina.