Foto: Tomislav Kristo/Cropix
 
ZAŠTO trpimo sve ovo? Usrani smo. Krenut ću od sebe. Izdavač mi je dugovao neku lovu. Odbila sam otići na promociju knjige dok ne plati. "Pola ure kulture" tražilo je komentar od mene i njega. Nisam gledala emisiju, vjerovali vi to ili ne, jer mi je liječnik zabranio jebanje u mozak visokog rizika. Uzalud. Ipak sam čula što je moj gospodar rekao.

Ja živim "u kući na Trsatu s pogledom na more, ministar Linić mi je prijatelj, a pateru Liniću odlazim na duhovnu obnovu", tako nekako. Što je izdavač htio reći? Zato što imam "kuću na Trsatu" u kojoj on nikad nije bio ne moram na vrijeme dobiti ono što mi duguje? Da živim u šatoru sve bi bilo drugačije? Ministar Linić mi je prijatelj pa mi lova baš i ne treba? Ministar Linić mi nije prijatelj. Patera Linića koga poštujem jer usrećuje mnoge ljude u životu nisam vidjela.

Da li su sve ovo "sitnice"?

Možda je moj izdavač gospodin Zatezalo želio samo biti duhovit? Zašto se uzbuđujem, preciznije, zašto se ne uzbuđujem? Koga briga što ja ne živim u "kući" nego u kućerku od šezdeset kvadrata? Ta kvadratura mnogo o meni govori. Za moj bi image bilo mnogo bolje da ljudi misle kako živim u vili i kako iz čiste obijesti tražim da mi izdavač nakon prekoračenja svih rokova najzad plati dug od osamnaest tisuća kuna koji meni nije velik k’o kuća.

Osjećam se glupo i bespomoćno dok ovo pišem. Hrvatsko društvo pisaca čiji sam član nije ustalo u obranu mene kao bijednog ljudskog bića kome se na državnoj televiziji u najgledanijoj emisiji iz kulture bahato ruga moj gospodar. Zašto nije? Zato jer nisam umrežena. Moj muž nije moćni urednik, moj brat ne piše književne kritike ni za koji hrvatski list, sestra mi ne šefuje na Hrvatskoj teve a predsjednik Hrvatskog društva pisaca vjerojatno misli da nije pristojno da ja od pisanja zarađujem više nego on.

Krenula sam od sebe jer govnima ne držim sve oko sebe bez sebe. Ovih mi se dana javio mlad čovjek koji pokušava u banci dignuti kredit da bi pokrio "minus". Koliko je to pametno pojma nemam ali kredit ne može dobiti jer mu firma, da mi je bar Linić prijatelj nazvala bih ga, ne plaća doprinose. Dečko kome ovaj mjesec kasni plaća, poludržavna firma, zamolio je da mu ne daju plaću ali plate doprinose tako da može dobiti kredit i pokriti "minus".

Nemojte mene pitati koja je razlika između "minusa" i kredita jer sam žestoko kreditno nesposobna. Kad sam bila sposobna digla sam kredit u švicarcima. Najveći zločin u povijesti Hrvatske blagoslovili su svi hrvatski hadezeovski političari, posebno guverner Rohatinski kome je Todorić kupio kuću, a danas isti zločin maslinovom grančicom škrope esdepeovci.

Hrvatskim bogatašima koji žive u viletinama ništa se neće srušiti

Krađe, lopovluci, zločini, korupcija, zastrašivanja rušenjem bespravne gradnje. Da bi netko riječ rekao. Iz dana u dan u Dnevniku nam se ukazuje ministrica koja zna kako u Hrvatskoj treba srušiti nekoliko desetaka tisuća nečega: kućeraka, "čak i kuća u kojima žive socijalni slučajevi", balkona, nadstrešnica… Osim ako se nešto od toga ne legalizira a legalizirati se nešto od toga može ako platiš. Arhitekte, geodete i Državu.

Hrvatskim bogatašima koji žive u viletinama ništa se neće srušiti jer svi imaju građevinske dozvole ali ni oduzeti jer su sve legalno stekli. Pa ti, budalo, ne poludi. Doduše, svi luđaci u Hrvatskoj imaju svoj ispušni ventil. To su sindikalni prosvjedi. Jednom na godinu, pitaj boga čime izazvani, naši dugogodišnji sindikalni vođe za koje nitko živ ne zna čemu služe ni koliko su plaćeni pozivaju narod na uzbunu. Onda se na Trgu bana Jelačića okupi nekoliko tisuća ljudi.

Svi imaju kartonske kape na glavi. Zašto? I zviždaljke u koje pušu. Zašto? Kad utihnu na njih se sa govornice izdere neki od severa, ribića… Na posljednjem skupu mi je najzanimljiviji bio Ribić Vječni koji je u crvenoj, skupoj majici na kojoj se ispružio krokodil, košta sto eura najmanje, urlao kako oni sa papirnatom kapom na glavi moraju nešto promijeniti. Što? Kapu?

Nemiran je bio i Sever koji već dvadeset godina brine zbog nekakve "košarice". "Košarica"? Što bismo dobili da je svrgnemo? Što bismo dobili da zaista krenemo na ulice bez kapa i zviždaljki? Da u ruke zgrabimo letve, one koktele, kamenje, ručne bombe, da pucamo na…Koga? Banke? Vlast?

Svi oni koji narodu ruše umjesto da pomažu daleko su od dometa našeg kamena. Štiti ih policija naoružana do zuba, tenkovi, vodeni topovi, suzavac... Nije naša država pizdin dim. Ako izvozimo oružje kojima se sirijski "pobunjenici" bore za "demokraciju" onda našim gospodarima neće biti nikakav problem smaknuti svoj narod. Imamo manje oružja, love i moći nego Asad.

Zato i ja i vi šutimo. I zato, možda, kad čovjek ovo sve stavi na ekran može sebi oprostiti. Nismo mi govna. Prestravljeni smo. Jednostavno, čovjeka frustrira da će u Hrvatskoj u borbi za pravdu poginuti od hrvatskog metka.

Vedrana Rudan, rudan.info