Avantura svjetionika s Juricom Gašparom: Jesenska priča
Foto: Jurica Gašpar
EVO, šećem se malo svojim sjećanjima. Jesen u pauzi, jer bablje je ljeto, a život u petoj brzini. Čekam da krenem tamo gdje me prošlost gura ka pisanju za budućnost, a sadašnjost je najuzbudljivija. Treba mi to; taj adrenalin, kojeg mi donosi more! Ljeto je za djecu i strance, meni treba nešto življe, divlje, malo vjetra, puno oblaka, nepredvidljivosti i stanja konstantnog opreza i nemira.
Treba mi more, treba mi opasnost rtova, koji strše iz sivila svilenih južnih valova s bijelim grivama koje podsjećaju na srednjovjekovne vojske. Naposljetku, treba mi mir i priča, koju ću čuti tamo daleko od sviju koji se trse kupiti nešto što im ne treba, novcem kojeg nemaju, da bi impresionirali ljude do kojih im nije stalo... treba meni moja lanterna... grad je za uboge pomirivače sa stvarnošću.
Nakon posjeta Svetome Petru, svjetioniku na vratima Makarske, doslovno ključaru, ulasku kroz rajska vrata Bijakove, čovjek se na tren zamisli, oduzme stvarnost, zbroji dojmove i zaključi; ma brate glup li je ovaj današnji način razmišljanja! Jedan je život, a oni žive li ga žive u prošlosti i budućnosti... a nitko da proživi sadašnjost. A samo se trebate maknuti od svakidašnjice i poslati sve u materinje mjesto, te potražiti mjesto za sebe... Ovo je moje, Vaše je možda neko drugačije, no svakako to je ono što sve nas vodi ka vlastitom miru.
Put na svjetionik je zapravo moj vremeplov. Igra, koju sam zakopao tamo nekad davno kasnih 80-tih u vrtu Sv. Andrije kod Dubrovnika, mora se otkopati jednom kad se tamo vratim. Tada mi je baš TO bio cilj, no s vremenom sam shvatio da je to bila moja lanterna, no što s ostalima? I sve one imaju svoju jedinstvenu priču. E ovaj put ćemo ih obići i ispričati. iscijediti iz kamena i kristalnog ferala; sijedog brka lanterniste i žutih foja (listova), na kojima su se pisali službeni zapisi o tome što su ti ljudi tamo proživljavali.
Hvala Plovputu, jer su dozvolili da se ovjekovječi slika i prilika njihovih dragih vrijednih ljudi. Hvala Academia Navalis Adriatica na tome što su prepoznali vrijednost priče maloga čovjeka. Naposljetku hvala Igoru Goiću, redatelju i kamermanu dokumentarca, kojim ćemo ovjekovječiti put. Hvala mom dragom ocu. Na svemu. sjećanje na Tebe daje mi inspiraciju! Hvala mojoj majci i sestri, koje su sa mnom proživjele sve ove avanture.
Upravo stoga, idem u sljedeću!
Ljudi, pođite sa mnom.... u Avanturu svjetionika!
