Plodno tlo za radikalnu desnicu
Ilustracija: Index
NAKON odrađenog referenduma o braku, dok se smiruju uzavrele političke strasti, trebalo bi priznati da rezultat zapravo nije pretjerano iznenađujuć. Otpočetka agitiranja za referendum i već iz ranih reakcija u javnosti bilo je jasno da je vodstvo nove hrvatske desnice udarilo u zlatnu žilu i da je konjunktura takva da njihova inicijativa ima itekakve šanse naići na širok (ili barem: dovoljno širok) prijam u narodu.
Okolnosti zapravo i ne mogu biti bolje za jačanje populističkih, konzervativnih, ili recimo to bez okolišanja, protofašističkih opcija: ekonomska situacija u zemlji je katastrofalna, vladajuća liberalna koalicija ne samo da je u svom djelovanju strukturno ograničena time što vlada deindustrijaliziranom i u tranziciji uništenom perifernom zemljom, već se u svojoj politici odavno pokazala kao opcija izrazito suprotstavljena interesima najširih slojeva.
Zajedno s tim, do iznemoglosti ponavljana mantra o prosperitetu koji nas čeka ulaskom u EU polako se i empirički počinje pokazivati kao ono što zaista jest: zajednička laž političkih elita, sofisticirana klopka koju kapital postavlja radu. Agresivne mjere štednje koje će najviše pogoditi one najslabije, novi valovi privatizacija, daljnja razgradnja socijalne države, potpuno prepuštanje radnika hirovima tržišta i poslodavaca te gubitak i zadnjih privida državnog suvereniteta prava su istina našeg položaja u EU. Široki slojevi ljudi, nezaposleni, nezadovoljni, ogorčeni, razočarani, destabilizirani na svim razinama, ekonomski i kulturno, dovedeni su u situaciju u kojoj se lako priklanjaju političkim opcijama koje obećavaju stabilizaciju, sigurnost, poznato i čvrsto tlo, zaštitnički zagrljaj obitelji. Mnogi od njih to čine iz straha, mnogi iz čistog inata, a neki doista i zato što im politička lojalnost leži na toj strani.
Kako bilo, u ovom je slučaju tu mračnu političku energiju kanalizirala i ulogu vođe spremno preuzela inicijativa Željke Markić: vrlo izdašno financirana, profesionalno organizirana, vična suvremenim metodama političke propagande ("javne komunikacije") te usko povezana s Katoličkom crkvom čijim je resursima i organizacijsko-mobilizacijskim potencijalima u Hrvatskoj malokoja društvena silnica ravna. Ova skupina ultrakonzervativnih bogataša, sasvim desno krilo nacionalne buržoazije, izuzetno je dobro iskoristila svoju priliku i ugrabila sjajnu startnu poziciju za buduće političke akcije.
Program pročišćavanja
Naznaku njihovog sadržaja mogli smo lako zapaziti u brojnim dosadašnjim izjavama i postupcima, ali i u programima stranke/pokreta Hrast s kojom su usko povezana glavna lica inicijative U ime obitelji. Radi se o opciji koja je svjetonazorski ultrakonzervativna, autoritarna, no koja je ekonomski, usprkos određenim socijalnim osjetljivostima, zapravo posve na strani kapitala. Hrast zagovara neku vrstu zaštitničkog nacional-kapitalizma u kojem bi se, kako stoji u njihovom programu, trebao oštro ograničiti utjecaj stranog kapitala i banaka, a koji bi se bazirao na "tehnološkom razvoju na nacionalnim vrijednostima", na povratku hrvatske emigracije, na hrvatskom radu i "hrvatskoj tehnologiji".
Naravno, ovakve težnje ka "čistoći" nacionalnog kapitala potpuno su neprovedive idealizacije, tj. obične ideološke laži (osim što su strašna naznaka težnji ka postizanju raznih drugih "čistoća" koje, imamo itekako puno povijesnog iskustva, nečist procesiraju kroz nacionalne institucije kao što su sabirni logori). Zbog same su logike suvremene kapitalističke proizvodnje i cirkulacije kapitala protekcionistički programi kakve nudi Hrast potpuno neprovedivi. To je naravno vidljivo i iz silnih kontradikcija kojima program vrvi. Već u prvom odlomku, tik prije no što će krenuti u samouvjereno nabrajanje koliko će hrvatski kapitalizam kako ga zamišlja stranka biti baš ono istinski baš pravo hrvatski, navodi se ipak da će se program razvoja morati osloniti na nadnacionalne tokove kapitala, ali samo s kapitalom iz "suradničkih međunarodnih izvora". Ova se formulacija zatim ponavlja još nekoliko puta. Dakle, radnike neće eksploatirati nasumični njemački, austrijski, talijanski kapital, već kapital koji odabere domoljubna stranka, po mogućnosti kapital hrvatske emigracije. Za hrvatske vratove samo čizme hrvatske proizvodnje.
Prezir elita spram naroda
Posve je dakle očito da se u napetoj situaciji posljednjih dana u kojoj je nova desnica tako osnažila ni u jednom trenutku nije radilo o pitanjima interesa širokih slojeva ljudi, o interesima hrvatskih radnika, već naprosto o borbi međusobno suprotstavljenih skupina hrvatskih elita. U toj borbi, narod je ona poznata moneta za potkusurivanje koja je trenutno u džepu Željke Markić. Ona bi pak sa svoje strane trebala biti vječno zahvalna ne toliko narodu, koliko neprijateljskoj liberalnoj strani koja na društvenoj pozornici nije mogla izbjeći (iako se kukavički trudila) da odigra ulogu njenog neprijatelja. Jer upravo je skupno dosadašnje djelovanje te strane, potezi i ponašanje liberalnih društvenih elita, svih tih milanovića i pavića, glavni razlog uspona Željke Markić i njoj bliskih opcija. Svojom kratkovidnošću i glupošću, ali i ograničenjima logike vlastite političke uloge koja naprosto nije u korist većine članova društva, liberali su postigli da njihov politički učinak bude upravo prizivanje sablasti tvrde desnice.
Naime, upravo je hipokrizija "prosvijećenih" viših klasa i njihov vječiti prezriv odnos prema širokim masama ljudi, koji se očituje i u kulturnim pitanjima, a itekako i u onim političko-ekonomskim, razlog zbog kojeg su se te mase podrškom novoj desnici posve okrenule protiv njih. Bilo da u Jutarnjem listu Davor Butković perfidno iskorištava nacionalističke strahove pa plaši glasače upozorenjem da ih glas ZA pretvara u Srbe, ili da Ivo Josipović glumi kako u referendumu "nema ništa političko budući da se radi o svjetonazorskom pitanju", oni koji su glasali nisu glupi. Čak i ako mnogima nedostaju informacije o tome za što točno glasaju, jako su dobro svjesni protiv koga to čine.
Isto tako, taj prezir koji veliki broj ljudi itekako osjeća i dobro razumije djelovao je kao idealna platforma na kojoj su se mogli solidarizirati s novom desnom elitom. Jer i ta je elita zbog snobovski samouvjerenog frktanja liberala u dobroj poziciji da se prikaže kao napadana i ismijana. Pritom joj pomaže i tradicionalna navada dobrih katolika da u svakoj situaciji odigraju mučenike. Tako da što su više liberalni mediji i društvene skupine Željku Markić s gađenjem odgurivali od sebe, to su je čvršće svojom osjećali njeni pristaše i preobraćenici. Naravno, poraz progresivne opcije na referendumu izazvao je uz to onda u odvodnim kanalima javnog diskurza i novu lavinu liberalne prezrivosti prema narodu koja ovakvu situaciju samo cementira: "stoka", "ovce", "nepismeni, neoprani, krezubi." Ovakav stav, osim što je politički glup, pokazuje i nemogućnost (i nevoljkost) da se s liberalnih pozicija politika sagleda van pukog svjetonazora, u njenoj klasnoj dimenziji.
Činjenica da je narod prihvatio Željku Markić nije rezultat nekakve neprevladane nazadnosti, civilizacijske zaostalosti divljaka koji se uzavrele krvi vjekovima kolju po mračnome Balkanu, već rezultat prkosa i bezglavog traženja izlaza, pokušaj da se iz živog blata u koje su ih tijekom posljednja dva desetljeća gurnuli i besramni HDZ-ovi pljačkaši i jednako tako besramna uglađena koalicijska buržoazija, iskobeljaju mlatarajući rukama i nogama pa kud ih to već dovede. I dovelo ih je, dovelo nas je, u situaciju gdje se politički konsolidira ultrakonzervativno desno krilo nacionalne buržoazije, ekipa fašistoidnih čistunaca, lukavih tranzicijskih poduzetnika, oportunističkih emigranata i roditelja šesnaestero djece koji u srcu nose Isusa, a na banci milijune stečene u brojnim poslovima s državom, Crkvom, i farmaceutskim kompanijama.
Što je ostalo HDZ-u?
Oko njih već stidljivo, oprezno i oportunistički njuškaju i stari igrači koji osjećaju ovdje potencijal za revitalizaciju svojih pomalo posustalih političkih mašinerija, prvenstveno Karamarkov HDZ. Bit će itekako zanimljivo u idućem periodu promatrati na koji će se način odvijati taj potencijalno zapaljiv, ali i potencijalno obostrano koristan odnos. Jer sigurno je da u ovom trenutku U ime obitelji ima poziciju kakvu HDZ može samo priželjkivati – inicijativa je mlada, vitalna, naizgled nekompromitirana, nova. Zbog toga je sigurno da si neće dozvoliti da ju HDZ-ov mastodont jednostavno apsorbira, i tražit će svoje pozicije ili samostalnom borbom ili suradnjom u kojoj će Karamarko morati pristajati na kompromise u kakve dosad nije imao potrebe ulaziti. U svakom slučaju, i sam HDZ se kroz procese desanaderizacije pokušao promijeniti i repozicionirati, a kroz njih je u prvi plan gurnut kadar koji već ima mnogo toga zajedničkog s novorođenom desnicom i koji će osim toga iz njezinih pobjeda dodatno učiti i samo joj se još više priklanjati.
Neki od tih novih oficira za vezu s desnog krila Karamarkove stranke mogli bi biti ljudi poput lučonoše katoličke blagovijesti u gradu Karlovcu, gradonačelnika Damira Jelića ili Davora tiskao-ustaške-pamflete-u-emigraciji Stiera. Osim toga, HDZ je već započeo s programom izrade svoje nove ekonomske politike dovodeći u pomoć Pinochetove i Thatcheričine ekonomske mesare čiji tehnokratski recept (privatizacija javnih službi i uništenje socijalne države, niski porezi kapitalu, minimalna regulacija tržišta) po logici stvari odgovara upravo poduzetničkim elitama o kakvima sanja nova desnica i kakve je zapravo i predvode.
I na kraju, ne bi trebalo u ovoj priči zaboraviti ni na ljude iz Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Oni su u svojem djelovanju ponešto tvrđa i nefleksibilnija opcija, retro crew koji baca na devedesete, ali upravo kao takvi možda i nađu svoje mjesto u političkoj konstelaciji koja je upravo u izgradnji. Budući da su već pokazali da su kadri odigrati ulogu paravojne formacije kakvu svaka tvrdo desna partija koja drži do sebe mora imati barem u pričuvi (i kakvima se mogu podičiti i Jobbik i Zlatna zora, fašističke partije iz Mađarske i Grčke, naših sestrinskih perifernih zemalja koje bi, svaka na svoj način, mogle predstavljati neke od mogućih scenarija naše budućnosti), moguće je da će upravo to biti njihova uloga u nastavku ove priče. No živi bili pa vidjeli.
Opasni patenti nove desnice
Da bi se zaokružila analiza, treba reći još jednu stvar: ljevici bliski kulturni radnici starijih generacija, kao što su Viktor Ivančić i Jurica Pavičić, već su više puta upozoravali na opasnost zanemarivanja još uvijek itekako živog i aktivnog hrvatskog nacionalizma koji mlađa ljevica u svojim analizama i kalkulacijama često ignorira. I vjerojatno su u pravu što na to upozoravaju, no ne bih se složio s ocjenama koje naglašavaju da se u Hrvatskoj posljednjih mjeseci zbog tog živog nacionalizma događa regresija u devedesete.
Mislim da je uspjeh nove desnice upravo u tome što je napravila odmak od klasičnih hrvatskih nacional-partija i njihovih fetiša, koji su, koliko god još uvijek bili živi u narodu, ipak kompromitirani svojom pravom istinom vidljivom u otužnoj zbilji tranzicije. Koliko god se novorođena desnica oslanjala na nacionalističku ideologiju kao bitan instrument za svoje buduće utvrđivanje i mobilizaciju svojih simpatizera, ipak je unijela bitne inovacije u odnosu na igrače iz devedesetih. Njen je nacionalizam vezan uz mrvicu neodređenije, umivenije i apstraktnije tradicionalističke vrijednosti – dom, vjeru, obitelj – nego što su to bile krunice, kalašnjikovi, kraljevi tomislavi i bijele admiralske uniforme u devedesetima. Po tome, i po korporativnoj organizaciji povezanoj s hrvatskom američkom emigracijom, više podsjeća na ekvivalentne novopuritanske populističke pokrete kakvi postoje u Sjedinjenim Američkim Državama. Uspjeh ovako zeru neodređenije postavljene ideologije vidi se i u tome što je nova desnica na taj način za svoju inicijativu pridobila i nekatoličke konzervativce u Hrvatskoj (što dokazuje recimo podrška Europskog rabinskog centra).
Osim toga, kao što dobro primjećuje Sven Cvek, novost nove desnice sastoji se i od efikasno i potpuno savladanog gradiva iz civilnog društva (djelovanje kroz platforme građanskih udruga, demokratske procedure, lobiranje, i slično). U ovome je neizravno vidljivo i izdašno financijsko zaleđe ovih novih političkih inicijativa – naime, manjkavost institucija liberalne demokracije sastoji se u tome da stvaraju privid jednakih mogućnosti za artikulaciju interesa raznih društvenih grupa, dok one u stvarnosti ovise isključivo o klasnoj poziciji tih grupa. Koliko para imaš, toliko ćeš naroda predstavljati.
U svakom slučaju, vjerujem da će se ovakav profil pokreta, pogotovo pod pritiskom realpolitičkih obaveza i prilagodbi, ubuduće samo dodatno rafinirati. Može se stoga reći, usuprot procjenama liberalnih komentatora, da smo upravo po Željki Markić ušli u Europu. Njena nova desnica, postranzicijska je desnica, desnica mjera štednje, globalne recesije, dužničkog ropstva i asimetrije između kapitalističke periferije i centra.
Svi gubimo dok oni dobivaju
Kako god bilo, sigurno je da inicijativa U ime obitelji, Željka Markić, Hrast, ili kako god se već bude zvala ta nova politička snaga, neće počivati na lovorikama. Zamah koji je uhvatila nesumnjivo će iskoristiti za osvajanje političke moći kad se za to proceduralno otvori prilika (sljedeći redovni parlamentarni izbori za dvije su godine). Ako dotad ne napravi neku kardinalnu grešku, ili se ne dogodi nešto nepredviđeno, mislim da je već sad moguće pretpostaviti da joj je ulazak u parlament vrlo vjerojatan.
No čak i ovako izvanparlamentarna, u formi "čiste politike", ova snaga već je odigrala itekako važnu ulogu u hrvatskom društvu. Ali ne samom pobjedom na referendumu – on formalno neće imati utjecaj na ishode kratkoročnih i srednjeročnih borbi za prava seksualnih manjina (nužno u ovom trenutku koncentriranih na kvalitetnu regulaciju građanske zajednice, dok je pitanje braka, a kamoli tek posvajanja djece, nešto što prije U ime obitelji uopće nije bilo na dnevnom redu). Među glavnim je i katastrofalno negativnim utjecajima ove inicijative to što je uspjela iskriviti polje javnog diskurza u kojem su se donedavno sasvim jasno nazirali problemi poput novih valova privatizacije koji već zahvaćaju tvrtke poput Croatia Airlines i Hrvatskih željeznica, a u predvidivoj budućnosti mogli bi i one poput HEP-a. Isto tako, za radnike drastično nepovoljni novi Zakon o radu, gurnut je na mjesto usputne, doslovce trećerazredne teme. (Na tome bi pak, povratno, vladajuća liberalna opcija trebala zahvaliti inicijativi U ime obitelji.) No čak i kad rane izazvane referendumom pomalo i zacijele te ovi problemi neizbježno opet postanu jasno vidljivi, narod koji je temeljito podijeljen i moralno raspaljen oko svjetonazorske teme, naprosto neće imati jednako snažan potencijal da se ujedini u eventualnim budućim borbama koje se tiču ekonomske budućnosti.
Osim toga, kao što je već pisao Mate Kapović, osjetljiv i prevažan demokratski instrument poput referenduma, čija provedba mora biti zaštićena od manipulacija i koji ne bi smio biti korišten u očigledno protuustavne svrhe (politička uloga koju je ovdje odigrao Ustavni sud još je jedan težak udarac progresivnoj politici u Hrvatskoj), ovime je pretvoren u oružje ugnjetavanja manjine i mnogi se zbog toga s nelagodom okreću od ideje direktne demokracije, umjesto da se i dalje bore za uvjete u kojima se ona može doista i prakticirati kao autentičan instrument borbe potlačenih, neovisna o pritiscima postojećih nejednakosti moći u društvu. Progresivna politika koja izgubi vjeru u demokraciju prestaje biti progresivna politika.
Dug marš do ljevice
Nakon svega navedenog, u priči o hrvatskoj političkoj realnosti koja je ovdje oslikana ostaje vidljiva praznina: nakon šamarčine koju su dobili vladajući liberali, prostor djelovanja tvrdodesnih opcija posve je otvoren i o njima samima ovisi koliko će biti sposobne da ga iskoriste. Pritom ih realno u ovom trenutku politički ne ograničava djelovanje progresivnih snaga. Politički prisutna, suvremena i inteligentna ljevica s uporištem u narodu, koja proizlazi iz konkretnih borbi za jednakost i pravdu, i koja bi bila u stanju izboriti se za hegemoniju i pružiti alternativu koju toliki priželjkuju još nije pronašla svoju političku formu, iako se njeni oblici mogu nazrijeti kroz djelovanje međusobno više ili manje poveznih organizacija, pojedinaca, inicijativa, i grupa. Ako su u usponu Željke Markić svoju formu našli strah, gorčina i potpuna iracionalnost, ostaje otvoreno pitanje koji politički pokret može dati formu nadi, solidarnosti, i razumu.
Tužan je odgovor da on momentalno ne postoji, ali svatko tko ga priželjkuje morao bi biti svjestan da su nedavna događanja posljednji poziv da svoje djelovanje usmjeri tako da olakša ili ubrza njegovo nastajanje. Osim novih udaraca koje, sasvim je izvjesno, možemo očekivati i s novorođene desnice i s dobro poznatih pozicija vladajućih liberala, idući bi period trebalo karakterizirati i ozbiljno razmišljanje o onih 63% građana koji nisu izašli na referendum, o ogromnom postotku onih koji se nisu dali navući na mamce demagoga koji se nakon objava koje za njih pripremaju PR agencije povlače u vile i skupe hotele. No, treba reći, i o onih 63% koji isto tako nisu ni na drugoj strani našli dovoljno jak poticaj da se angažiraju. Koji su ostali kod kuće jer su i u nedjelju popodne prisiljeni razmišljati samo o tome kako započeti još jedan ponedjeljak praznog novčanika. Nema sumnje da je pridobivanje nekih od njih i konsolidacija onih koji su već odabrali stranu ogroman zadatak koji zahtijeva angažman na svim poljima. Jer na svim poljima, u usporedbi s protivnicima kojima su na raspolaganju i neusporedivo veći resursi, trenutno stojimo loše. To treba priznati. No bilo je u povijesti situacija kad su stvari bile još i znatno gore pa su se preokrenule. Treba biti pametan, ustrajan, i strpljiv. Da je tome tako, dokazuje i činjenica da hrvatska radikalna desnica danas slavi tek svoju prvu pobjedu, umjesto da iščekuje njenu 73. godišnjicu.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati