Foto: Službene fotografije i dokumenti sa stranice "U ime države"

INDEX vam u suradnji s nakladnikom Jesenski i Turk, slovenskim nakladnikom Sanje i CPNS, slovenskim centrom za istraživačko novinarstvo donosi isječke iz trilogije "U ime države" Mateja Šurca i Blaža Zgaga, novinara koji su godinama istraživali trgovinu oružjem i pratili događanja tijekom balkanskih ratova. Trilogija je nastala kao rezultat analize više od 6000 službenih  dokumenata slovenske države, s kojih je bila uklonjena oznaka povjerljivosti i mnogih intervjua s akterima. U istrazi je surađivalo osam novinara iz sedam europskih zemalja.

Prvi dio druge knjige: Od dinara i maraka do oružja, skupa s atentatima i albanskom mafijom

U nabavi deviza za kupovinu oružja djelatnici Ministarstva obrane bili su uspješniji od kolega iz Ministarstva unutarnjih poslova koji su u Poljskoj izgubili milijun maraka. Dostupno im je bilo i prilično više novca iz državne blagajne, no oružje dinarima nije bilo moguće kupiti. Međunarodni trgovci primali su samo čvrste valute, kao što su bili američki dolar ili njemačka marka, a deviza je tada u Jugoslaviji jako nedostajalo. Prema riječima guvernera Banke Slovenije Francea Arhara, prilikom uvođenja tolara u listopadu 1991. – tada još u obliku vrijednosnih bonova s motivom Triglava – u državi je bilo samo sto sedamdeset milijuna dolara deviznih rezervi, tri mjeseca ranije, prilikom osamostaljenja, još i manje. Zato je trebalo po svaku cijenu dobiti dodatnu konvertibilnu valutu, čak i nezakonito i pomoću organizi- ranih kriminalnih društava.

Desetodnevni sukobi koji su izbili 27. lipnja i trajali do 7. srpnja 1991. prestigli su planiranu kupovinu oružja za Ministarstvo obrane. Delegati Skupštine Republike Slovenije su četiristo milijuna dinara za naoružanje Teritorijalne obrane, naime, odobrili tek u ožujku 1991., i zato većinu oružja nije bilo moguće nabaviti prije početka sukoba. Glavne pošiljke oružja tako su počele dolaziti tek nakon odluke Beograda o povlačenju Jugoslavenske narodne armije iz Slovenije.

Republički savjetnik u Ministarstvu obrane Ludvik Zvonar, na zahtjev tadašnjeg ministra obrane Jelka Kacina, u rujnu 1994. pripremio je izvještaj o svim kupovinama i prodajama naoružanja i vojne opreme od 1. siječnja 1991. nadalje. U njemu je zapisao da je Ministarstvo financija 9. srpnja 1991. osiguralo četiristo milijuna dinara za kupovinu oružja. S obzirom na to da u Sloveniji nije bilo dostupno dovoljno deviza, dobio je zadatak da dinare u susjednim državama zamijeni za njemačke marke.

U traženju strane valute najprije su se usmjerili prema Hrvatskoj. Za domišljat posao koji bi oslabio devizne bilance susjedne republike našli su bankara na sumnjivom glasu, direktora i vlasnika zagrebačke Promdei banke, Ibrahima Dedića. To je bila prva privatna banka u bivšoj Jugoslaviji, njezin poznati vlasnik utjelovljivao je lik poduzetnika koji se prilikom promjene sustava na sumnjiv način i na brzinu obogatio.

Na slovenskoj strani se za bankovnu transakciju pobrinuo direktor Slovenske investicijske banke Vlado Klemenčič. Dvanaest godina kasnije prilikom prodaje te banke gradskoj općini Ljubljana izbila je velika afera. Banku s velikom rupom u bilanci za općinu su kupili lokalni političari, a gubitke platili građani. Klemenčičeva supruga Nada tada je vodila štedionicu Triglav. Bračni par je imao priličan utjecaj u slovenskim financijskim krugovima, koji su zbog nekih spornih poslova privukli pozornost istražnih organa. No, prilikom nezakonitog crpljenja deviza za kupovinu oružja iz hrvatske zaklade, organi Republike Slovenije bili su na Klemenčičevoj strani.

Direktor SIB-a Vlado Klemenčič 10. je srpnja 1991. od Anžiča primio zahtjev za prijenos novca u iznosu od 136.475.000 dinara s Omanovog računa u Promdei banku u Zagrebu. Isplatu su obavili istoga dana.58 Prema tržišnom tečaju59 dinarska je svota bila vrijedna 7,6 milijuna maraka.

Sljedećeg dana Ibrahim Dedić je izdao nalog za isplatu sto trideset i jednog milijuna dinara iz Promdei banke u Štedionicu Zagreb, gdje je također bio direktor. Službena je svrha uplate bila "kratkoročna posudba". Odmah poslije izdao si je gotovinski ček, otišao u zagrebačku Službu društvenog knjigovodstva (SDK) i tamo podigao gotovinu u vrijednosti od sto deset milijuna dinara.

Tri godine kasnije Anžič je kriminalistima opisao mijenjanje dinara u marke usred Zagreba: "Nešto više od sto trideset milijuna dinara je onda iz SIB-a preko SDK-a u cjelini uplaćeno na Omanov nerezidentni račun u Promdei banci u Zagrebu. Tamo sam s Jernejem Čepinom digao protuvrijednost u devizama i onda sam novac odnio Omanu. Prva zamjena dinara u marke bila je jako opasna, jer su nas stalno ograničavali hrvatski organi."

Vratolomnom operacijom mijenjanja deviza u Hrvatskoj, za kupovinu protuzrakoplovnih raketa, oni koji su u tome sudjelovali zaradili su na račun tečajnih razlika. Tako se prema Čepinovim navodima skupilo oko dva milijuna maraka "viška", od kojih je Promdei banka zadržala 1,3 milijuna, a ostalo je dobio Oman. "Od tih sredstava Oman je platio terensko vozilo Puch s bečkim registracijskim tablicama koje je osobno dostavio na Brdo kao dar Zvonaru. Isto tako je Oman na Zvonarovu molbu pokrio minus tvrtke Bravo iz Jesenica u visini od sto pedeset tisuća maraka. Koliko znam, Zvonar je bio suvlasnik te tvrtke", dodao je. Čepinove navode je "s vidljivom nelagodom" potvrdio Daniel Anžič. "To je poduzeće iz Jesenica kojem sam po Omanovom nalogu u to vrijeme iz sredstava za oružje isplatio dinarska sredstva u visini od približno sto pedeset tisuća maraka. Poduzeće Bravo do danas taj 'kredit' još nije vratilo poduzeću Daniel, a nije ni platilo kamate", 1994. je godine rekao Zvonarov pomoćnik Anžič.

S nenamjenskim korištenjem novca za kupovinu oružja kriminaliste je upoznao i Nikolaj Oman. "U tom me razdoblju Zvonar zamolio da mu pomognem oko problema koje je imala njegova tvrtka u Jesenicama, zbog čega sam odredio da iz tih sredstava uplate sto pedeset tisuća maraka. Zvonaru sam posudio još dva puta po šezdeset tisuća maraka", rekao je za vrijeme saslušanja.

Prvih pet milijuna maraka Ministarstvo obrane je tako dobilo iz hrvatske Promdei banke. Zamjena preostale svote u visini većoj od dvjesto pedeset milijuna dinara tekla je još neobičnije. Tajne osobe i poslovne veze iz toga vremena iznenađuju i danas. Nakon pustolovine u Zagrebu, gdje su ih u zasjedi čekali bosanski Muslimani, Anžič više nije želio mijenjati novac na takav način. Omanu i Zvonaru je predložio da novac mijenjaju neposredno na crnom tržištu u Beogradu, na Kosovu, u Makedoniji i BiH, pri čemu bi iskoristili njegove veze s Albancima koji su tada vladali deviznim crnim tržištem u Jugoslaviji. Obećao im je da će proračunski novac u devize biti zamijenjen po najpovoljnijem tečaju, a Zvonar mu je zajamčio osobnu zaštitu vojnim specijalcima. I mijenjanje deviza na jugoslavenskim crnim tržištima bilo je prilično opasan posao, iako prema Anžičevom uvjerenju još uvijek manje rizičan nego preko Promdei banke. Oman je tada otišao u Beč, njegov pomoćnik Jernej Čepin je u srpnju 1991. tri dinarska čeka SIB-a s milijunskim iznosima predao Danielu Anžiču, a dva Frideriku Omanu, Nikolajevom bratu.

"Većinu ostalog novca zamijenili smo na crnom tržištu. Sve usput skupljene devize vozili smo preko granice u Austriju, Nikolaju Omanu u Beč. Pri prelasku državne granice nismo ih prijavili. Prihod je dolazio od razlike pri promjeni na crnom tržištu. Oman je, naime, imao priznatu izmjenu po dvadeset i šest dinara za marku, a zapravo smo za jednu marku dali od dvadeset i jedan do dvadeset i tri dinara", dodatnu je zaradu pri razmjeni novca objasnio Čepin. U ljeto 1991. Anžič je automobilom s novcima iz slovenskog proračuna prošao skoro čitavu Jugoslaviju. Kao "čovjek s razvijenom mrežom poznanstava u svim društvenim strukturama, pa i kriminalnim" – imao je veze s albanskim krugovima u Ljubljani i šire na području bivše Jugoslavije – "bio je sposoban napraviti svašta." Pomoću njegovog poznavanja crnog deviznog tržišta u kratko su vrijeme skupili veliku količinu deviza za Ministarstvo obrane. U tim je nezakonitim poslovima najviše pomogla albanska mafija. Skoro svi vođe kosovskih Albanaca su, osobito u vrijeme nasilja, koje je vrhunac dostiglo krajem osamdesetih godina i nastavilo se sve do objavljivanja kosovske neovisnosti, uživali izdašnu potporu slovenske politike. I predstavnici Ministarstva obrane imali su u pravilu dobre odnose s kosovskim Albancima. Nekadašnji direktor Sigurnosnog organa Ministarstva obrane Andrej Lovšin je, nakon što je napustio Mini- starstvo, preko svoga privatnog poduzeća na Kosovo izvozio mlijeko i s Albancima sklapao i druge poslove. Nekadašnji predsjednik kosovske vlade i jedan od glavnih utemeljitelja Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) Agim Çeku bio je kao pitomac Vojne akademije kopnene vojske JNA u Beogradu u prvoj godini i Lovšinov kolega.

Predsjednik Slovenske demokratske stranke (SDS) Janez Janša je 4. veljače 2011. posjetio tadašnjeg premijera Hashima Thaçija. Susreli su se samo nekoliko dana nakon pobjede Thaçijeve Demokratske stranke na parlamentarnim izborima i dva tjedna prije treće obljetnice kosovske neovisnosti, iako je oba događaja zasjenio izvještaj posebnog izvjestitelja Vijeća Europe, švicarskog senatora i tužitelja Dicka Martyja. Izvještaj je nekoliko dana prije Janšina posjeta potvrdila i Parlamentarna skupština Vijeća Europe, a u njemu je vodstvo OVK-a označeno kao kriminalna mafijaška organizacija koja trguje drogom, oružjem i što je posebno osuđujuće, upletena je i u nezakonito trgovanje ljudskim organima i nerazjašnjena ubojstva.

Tajna operacija Ministarstva obrane pod nazivom Dinar – marka – oružje, u okviru koje su Zvonar i pripadnici Voma dinare mijenjali u devize, pobudila je posebnu pozornost hrvatske policije. Samo jedan dan nakon gotovinskog podizanja pet milijuna maraka u zagrebačkoj podružnici Službe društvenog knjigovodstva, hrvatski su kriminalisti poslali hitnu depešu ljubljanskim kolegama. "Provodimo kriminalističku istragu nad odgovornim osobama poduzeća Promdei, odnosno direktorom Ibrahimom Dedićem. Molimo vas da u Slovenskoj investicijskoj banci u Ljubljani fotokopirate svu dostupnu dokumentaciju povezanu s transakcijom i obavite razgovor s odgovornim osobama", 12. je srpnja 1991. pisao Martin Jakovac, načelnik Odjela za progon gospodarskog kriminala u Zagrebu. No, slovenska strana nije pokazala spremnost za suradnju. Vođa ljubljanskih kriminalista Srečko Lavrenčič odgovorio je tek 5. kolovoza 1991. U šturom dopisu je izvjestio samo da je nalog za isplatu sto trideset i šest milijuna dinara Promdei banci dao Nikolaj Oman koji ima otvoren žiroračun u SIB-u. Banka je prijenos novca izvršila još istoga dana.
"Druge podatke o slučaju nam u banci nisu dali", zapisao je Lavrenčič te odgovoru priložio zahtjev za prijenos novca i obavijest o uplati. Tjedan dana kasnije, 13. kolovoza 1991., uprava slovenske krimi- nalističke službe čak je pripremila plan za onemogućavanje istraga hrvatskih kolega. U njemu piše da su prema molbi zagrebačkih policajaca za zapljenu sve dokumentacije i detaljan razgovor s odgovornim saznali "da u pozadini uplate nema posebnih poslova, odnosno da se radi o isključivo dinarskoj transakciji. U razgovoru s gospodinom Zvonarom smo utvrdili da se radilo o kupovini deviza za potrebe Ministarstva obrane. Zajamčio je da je za našu republiku stvar financijski čista jer je devizna protuvrijednost pravilno zajamčena. Prema njegovom objašnjenju postupak protiv direktora Promdei banke i Štedionice Zagreb Ibrahima Dedića pokrenut je isključivo zato jer je iz hrvatskog gospodarstva odlio veću deviznu svotu u korist Slovenije", u posebnoj su informaciji o predmetu Promdei banke Zagreb zapisali slovenski kriminalisti. Autori plana predlagali su dvije mogućnosti odgovora hrvatskim kolegama. Prema prvom prijedlogu kriminalisti u Zagreb ne bi slali nikakvu poslovnu dokumentaciju. Pri tome bi se "morali pozivati na diskreciju banke i jamstvo banke da je transakcija zakonita". Prema drugom prijedlogu bi dokumentaciju u Zagreb ipak poslali, "čime bi se na strani hrvatske policije mogla otvoriti nova pitanja. U tom slučaju bi ih bilo bolje otvoreno obavijestiti da se radilo o kupovini deviza", zapisali su u Upravi kriminalističke službe.

Nije poznato jesu li se odlučili za prvu ili drugu varijantu suradnje. Dva dokumenta – zahtjev za prijenos novca i potvrdu SDK-a – voditelj ljubljanskih kriminalista Lavrenčič je u Zagreb, inače, poslao još 5. kolovoza. Najsporniji je treći dokument koji bi hrvatskim kriminalistima razotkrio kako je neobična transakcija preko Promdei banke zaista protekla. To je bio dopis direktora SIB-a Vlade Klemenčiča republičkom savjetniku iz Ministarstva obrane, Ludviku Zvonaru, o isplati novca s Omanovog računa. U Sloveniji je u tom slučaju "nacionalni interes" očito prevladao nad zakonima. I iz Hrvatske se više ništa nije čulo o istrazi, kamoli o uloženim tužbama protiv osumnjičenih. Prilično slično se slovenska policija ponašala šesnaest godina kasnije. 2007. godine su je austrijski i finski kriminalisti zamolili za pomoć u istrazi zbog sumnje u pranja novca i potkupljivanje prilikom kupovine oklopnih vozila Patria, a slovenski policajci su barem pet hitnih Interpolovih depeša u petnaest mjeseci "zagubili" i na njih uopće nisu odgovorili. Javili su se tek u svibnju 2008., kad je finska policija obavijestila javnost da istražuje prodaju oklopnjaka Sloveniji.

Kupovina deviza na crnim tržištima bivše Jugoslavije za kupovinu oružja donosilo je zaradu. Najspretniji su zaradili čak i dvostruko, lošije su prošli kupci oružja u Bosni i Hercegovini. Trgovci oružjem su najprije preplavili crno tržište velikom količinom dinara i pokupili devize. Time su na štetu dinara podigli tečajnu listu koja se svakog dana oblikovala s obzirom na ponudu i potražnju. U inozemstvu su konvertibilnim novčanicama kupovali oružje i streljivo. Potom su ga preprodavali Hrvatima i Muslimanima koji su morali plaćati teško dostupnim i sve skupljim devizama.

Nakon 8. listopada 1991., kad je završio tromjesečni Brionski moratorij i uveden slovenski tolar, kupovanje deviza u Hrvatskoj i BiH je strašno poraslo. Slovenija je u nekoliko dana iz opticaja maknula cijelu količinu dinara. Službeno, stare su jugoslavenske novčanice samljeli mlinovi papirnice Vevče. Neslužbena verzija priče o dinarima iz Slovenije ostaje strogo čuvana tajna. I danas se o njoj samo šapće. Predstavnik Ministarstva obrane koji ne želi biti imenovan, rekao je da su u to vrijeme četiri kamiona, svaki s tri tone neobičnog tereta, prešli novonastalu državnu granicu i krenuli prema jugu. Bili su do vrha natrpani vrećama novca. U njima su bile dinarske novčanice manje vrijednosti. Dva kamiona su ostala u Hrvatskoj, druga dva su nastavila put u Bosnu i Hercegovinu. Ključ za otvaranje graničnih rampi i vrata banaka u Hrvatskoj i BiH bila je službena iskaznica organizatora operacije, iz koje je bilo vidljivo da se radi o majoru sigurnosne službe Jugoslavenske narodne armije, među stanovnicima poznate pod kraticom KOS. Akcija je uspjela. Preprodavači u Zagrebu, Sarajevu i njihovoj okolici počeli su nuditi dodatne svežnjeve dinara i slovensko ministarstvo obrane je ponovo zaradilo nekoliko milijuna njemačkih maraka. Potom je kupovinu deviza u BiH dinarskim novčanicama iz Hrvatske odobrio i hrvatski državni vrh i domaćini su bili gotovo izbačeni s crnog tržišta. I hrvatski kupci su dolazili s kamionima dinarskih novčanica, a potom su konvertibilnim novčanicama kupovali oružje u inozemstvu.

Bosna i Hercegovina je u jesen 1991. podsjećala na bure baruta. Nit paleža je polako i sigurno dogorijevala i nitko nije ni prstom maknuo da je ugasi. Neki su vatru radije još potpirivali. Srpski nacionalisti u BiH, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Nikola Koljević i njihovi pajdaši, uz podršku Beograda su otvoreno prijetili ratom. Za naoružanje se nisu trebali brinuti jer su nadzirali većinu prepunjenih skladišta JNA. I hercegovački Hrvati imali su snažnu potporu Zagreba, gdje je glavne političke niti vukao "hercegovački lobi" s ministrom obrane Gojkom Šuškom na čelu. Pouzdali su se i u pomoć moćne ustaške emigracije. Samo su bosanski Muslimani tada još prisezali za Titovu Jugoslaviju, iako ni vođe ni države već odavno nije bilo. Ukliješteni između Srba i Hrvata bili su prepušteni sami sebi. Muslimani nisu imali novaca za oružje niti otvorenih prometnica kojima bi moglo dospjeti u njihove ruke. Tako se u nekim bosanskim glavama rodila zamisao da Sloveniji odgovore slično kao što su Slovenci s punim kamionima dinara nekoliko mjeseci ranije napravili Bosancima. Kad su ideju ostvarili, na noge je ustala cjelokupna slovenska policija.
U prvoj polovici 1992. sve je bilo spremno za mjere osvete protiv Slovenaca. Otisnute su velike količine falsificiranih novčanica po tisuća tolara. Tada su u opticaju bili samo "vrijednosni bonovi", nekakav privremeni novac koji je bilo lako falsificirati. Njime su bosanski Muslimani namjeravali u Sloveniji kupiti oružje. Skupinu je vodio Fadil Đozo iz Sarajeva. Savjetnik ministra unutarnjih poslova Franc Kosi sjeća ga se kao zamjenika generalnog

direktora jedne od sarajevskih banaka kojeg mu je poslao Alija Delimustafić, ministar unutarnjih poslova u tadašnjoj vladi BiH. Sredinom travnja 1992. je, naime, trebao poravnati račun za nabavljene neprobojne prsluke u vrijednosti većoj od četiristo tisuća dolara, iako ga Kosi poslije nikad nije vidio. S njime se pak susreo direktor Voma Andrej Lovšin. S punomoći bosanske vlade Đozo se obratio direktoru vojne tajne službe u Sloveniji. Velike količine vojnog oružja tada je bilo najlakše kupiti kod njega. Đozin popis za kupovinu obuhvaćao je dvadeset i šest različitih stavki, od kamiona do različitih vrsta pješadijskog oružja. Posjet izaslanika iz BiH Lovšinu kasnije je potvrdio i nekadašnji službenik Voma. No, Lovšin je odmah prepoznao falsificirane tolarske novčanice i obećavajući posao je propao. Unatoč tome, Đozini su čuvari sami počeli raspačavati krivotvoreni novac po Sloveniji. Kad već nisu mogli kupiti oružje, kući su namjeravali odnijeti barem nešto deviza i kakvu zaradu. Ali slovenska ih je policija brzo onemogućila. "U Sloveniji je od 9. do zaključno 16. lipnja bilo zaplijenjeno osamsto trideset i osam krivotvorenih novčanica od po tisuću slovenskih tolara različitih serija. Najviše novčanica pronađeno je na području Krškog, Ljubljane, Kopra i Kranja. U opticaj je u to vrijeme došlo četiristo novčanica, ostale su bile otkrivene prije no što su unovčene", sredinom srpnja izvijestilo je Ministarstvo unutarnjih poslova.


Policija je usko surađivala s Bankom Slovenije, Službom društvenog knjigovodstva i mjenjačnicama. Spriječila je da u opticaj dođu veće količine krivotvorenih tolara koji su se najprije pojavili u koparskoj podružnici Promdei banke. Potom su se usredotočili na traženje izvora krivotvorina. U šumi pokraj autoceste kod Ivančne Gorice našli su putnu torbu u kojoj su bile dvadeset i četiri tisuće novčanica po tisuću tolara. Na području Zagreba otkrili su skrovište sa 97.151 krivotvorinom, istražili su i unovčavanja krivotvorenih tolara u Promdei banci Zagreb. Opsežna akcija slovenske policije zvala se Tolar. Vodio ju je šef operative kriminalističke službe Robert Rožaj.

Direktor Promdei banke Ibrahim Dedić jedanaest je mjeseci ranije pomagao slovenskim trgovcima oružjem, koji su mijenjanjem deviza na crno nabavili pet milijuna maraka gotovine iz Hrvatske. Kad su policajci iz Slovenije tražili lažne tolare i njihove krivotvoritelje, poznati bankar se zrakoplovom kojim je sletio na Brniku upravo vratio iz inozemstva. Dedić je bio malenog i zdepastog rasta. Bio je upadljiv i zbog širokog, okruglog lica i uvijek kratko ošišane kose. Unatoč tome, predstavnici slovenskih vlasti bili su u neprilici. Dobili su naredbu da ga zadrže već na Brniku i da ga saslušaju u vezi krivotvorenja tolara. Ali nitko ga nije poznavao. Nitko sa sobom nije imao ni njegovu fotografiju. Onda se netko od skupljenih kriminalista i službenika Sigurnosno-informativne službe (VIS) dosjetio zamke. Otišao je do osoblja zračne luke i za nekoliko trenutaka se iz zvučnika u središnjoj zgradi zračne luke začuo ljubazan glas stjuardese: "Poruka putnicima. Molimo gospodina Ibrahima Dedića da se javi na informacije. Hvala". Bankar je, ne sluteći ništa loše, prišao šalteru za informacije. Trenutak kasnije, kad se predstavio službenici, okružili su ga muškarci u civilnoj odjeći i odveli.

U pritvoru je sjedio dvanaest dana. Istražni sudac u Kopru je za to vrijeme pokrenuo sudsku istragu protiv četiri osumnjičena službenika Promdei banke, direktora Dedića, njegovog rođaka i vođe koparske poslovnice Habiba Dedića te dva blagajnika. Krajem lipnja 1992., kad je bio pušten, u hrvatskim je medijima na sebi svojstven način ocrnio slovensku vladu: "Trebala je nekoga koga će optužiti za prodor u monetarni sustav i tako prikriti svoj neuspjeh i hiperinflaciju. Slovensku ću vladu tužiti i zahtijevati milijardu dolara odštete", prijetio je Dedić.

Nakon dva mjeseca istražitelji su u akciji Tolar utvrdili još više. "Policija je u suradnji s Bankom Slovenije i policajcima susjednih država zaplijenila velike količine krivotvorenih tolarskih novčanica i spriječila prodor krivotvorenog novca u slovenski monetarni sustav. Time akcija, nazvana Tolar, još nije završena", u kolovozu 1992. javnosti je poručilo Ministarstvo unutarnjih poslova. Prema riječima direktora kriminalističke službe Darka Mavera, skupljeni podaci pokazuju da je svrha krivotvorenja bila stjecanje materijalne koristi, a ne destabilizacija monetarnog sustava. Dodao je da nisu našli dokaze o mogućoj upletenosti hrvatskog političkog vrha. U opsežnoj akciji sudjelovali su skoro svi slovenski krimi- nalisti. Iako su krivotvorine bile vrlo kvalitetne, zaplijenili su 4,3 milijuna maraka lažnih tolara. "Sada je već poznato da su ih tiskali u inozemstvu. U Zagreb su ih dovezli u posebnom skrovištu u kamionu s humanitarnom pomoći. Poznato je također da je organizator cijele akcije bio sarajevski biznismen F. Đ. Slovenska policija za njim je raspisala međunarodnu tjeralicu. Papir na kojem su bili tiskani tolari nije bio izrađen na području bivše Jugoslavije, ali nije još jasno gdje je točno novac bio tiskan i tko ga je tiskao", izvijestili su. Zbog raspačavanja lažnih tolara u Sloveniji su pritvorili osamnaest osoba. Organizator čitave kriminalne operacije, "biznismen F. Đ.", bio je nesuđeni kupac oružja Fadil Đozo. Nekadašnji službenik Sigurnosno-informativne službe koji ne želi biti imenovan još uvijek je uvjeren da su krivotvoritelji imali pomoćnike i u slovenskoj centralnoj banci. Vođa akcije Tolar, Robert Rožaj, tri godine kasnije kriminalistima je priznao ono što Ministarstvo unutarnjih poslova ranije nije poručilo javnosti. "Operativnom analizom došao sam do podataka da su novčanice po tisuću tolara krivotvorene s namjerom da se u Sloveniji kupi oružje koje se potom trebalo dovesti u BiH". Sarajevski "biznismen" Fadil Đozo u ljeto 1992. postao je jedna od najtraženijih osoba u Sloveniji. Sigurnosno-informativna služba je, naime, brzo utvrdila tko je organizirao i vodio tako opsežnu kriminalnu operaciju krivotvorenja i raspačavanja novca, da su morali sudjelovati svi financijski i sigurnosni organi u državi. No, odmah nakon neuspjele kupovine oružja vratio se u BiH, gdje međunarodnu tjeralicu, izdanu u Ljubljani, nisu poštivali. U nekim glavama su se tada rodile vratolomne ideje da ga uz pomoć specijalaca otmu i silom dovedu u Sloveniju, ali su akciju zbog prevelikog rizika otkazali.

Đozo je bio upleten i u rizične špijunske spletke među Srbima, Hrvatima i Muslimanima u Sarajevu. Dva mjeseca nakon otkrića krivotvorenog novca u Sloveniji, postao je meta atentatora.

Atentat koji se 10. kolovoza 1992. dogodio na planini Igman iznad Sarajeva opisao je njegov suputnik Mirsad Ćatić. "Oko devetnaest sati i trideset minuta bili smo u Hamzićima. Upozorili su nas da četnici granatiraju put, ali da do sada nije bilo pogodaka… Fadil i ja smo se nakon deset minuta vožnje pozdravili s domaćinima. Promatrači s Jahorine tada nas nisu mogli vidjeti. Bljesak i eksplozija! Vozilo krene prema ponoru. Fadil ga uspije zaustaviti na samom rubu. Pucanje. Od gore desno. I lijevo iza vozila. Prilično je blještavih naboja. Opet bljesak i eksplozija. Smrdi po paljevini. Podignem glavu s naslona. Fadil je naslonjen na mene. Živ je. Negdje straga uspije izaći iz vozila. Na mojoj strani se vrata ne mogu otvoriti. Zaglavljena su… Opet bljesak i eksplozija. Otkoturam se u rupu i dopužem do slomljenog debla. Iza sebe čujem Đozu: 'Brate, što je bilo?' Pogledam ga i počnem govoriti: 'Desna noga, lijeva noga, desna ruka, lijeva ruka. Drugo ne vidim.' 'Trbuh', začujem Fadila. Čekam da nas netko dođe ubiti. Pripremim pušku i stavim je na koljeno. Bombu bez sigurnosne igle stavim ispod pazuha i lijevom rukom uhvatim pištolj. Čekam. Neobično je tiho. Pala je noć, a nitko nije došao."87 Tako je zapisao Mirsad Ćatić. Atentat su obojica preživjela. Odvezli su ih u bolnicu u Konjicu gdje su ležali u istoj sobi. "Đozo je u trenutku umro. Tri, četiri puta je trznuo glavom i sve je bilo gotovo. Pokušao sam pozvati liječnika, ali nisam imao glasa. Zgrabio sam bocu sa stola i bacio je u vrata. Brzo je došla sestra i odmah je sve bilo jasno. Soba je odjednom bila puna osoblja. Panično su pokušavali oživjeti Fadila. Puno su vikali. Onda je u sobu ušao dr. Sejo Buturović. Pogledao je Fadila. Smirio je prisutne i rekao da se maknu. 'Pripremite mi adrenalin', naredio je. Brzo ga je imao u rukama. Nikad još nisam vidio tako dugačku iglu. Zabio ju je u prsa. Malo je pričekao i rekao: 'Pogriješio sam.' Izvukao ju je i ponovo zabio. Dobro je… Kraj… Počeo je pljeskati i zvati Fadila. Uspio je. Fadil se pomaknuo i počeo disati. Bio sam iscrpljen".

Tako je oživljavanje 13. kolovoza 1992., tri dana nakon atentata, sažeo Ćatić. No, Đozo je ubrzo nakon toga umro u bolnici. Atentat na Igmanu i njegova smrt i danas uznemiruju političko podzemlje u Bosni i Hercegovini. Njegov slučaj spada u skupinu nerazjašnjenih smrti koju istražuju međunarodni tužitelji. Fadil Đozo, sarajevski biznismen na sumnjivom glasu, očito je previše znao. Neki su i nakon što su ga teško ranjenog dovezli u bolnicu, na nezakonit način pokušali saznati više o njegovim tajnama.  "Bio sam unaprijed obaviješten da su Đozo i ostali u bolnici u Konjicu. Netko mi je rekao da su provalili u njegovu sobu dok je spavao u vili Borik i da su tamo nestali novac i torba s dokumentima", u travnju 1993. je na saslušanju pred istražnim sucem rekao major Sead Rekić, koji je bio osumnjičen za špijuni- ranje za Srbe i upletenost u Đozinu smrt. Rekić je prije rata bio vojni oficir sigurnosne službe JNA. Istog dana kad je Đozo u Ćatićevoj pratnji na Igmanu pao u zasjedu, potonji je Rekića optužio da je neprijateljski špijun. Rekić je na saslušaju najprije priznao da je radio za srpsku stranu i da je primio naredbu tadašnjeg ministra BiH za unutarnje poslove Alije Delimustafića da treba ubiti Fadila Đozu. Kasnije je tu izjavu pred sudom porekao, jer je navodno pred istražnim sucem bio drogiran i prisiljen na lažno svjedočenje. Rekić je potom obavljao visoke zapovjedničke dužnosti u Armiji BiH, a umiješanost u Đozino ubojstvo i špijunažu nikad mu nije dokazana. Još uvijek nema odgovora je li krivotvorenje tolara na bilo koji način povezano sa smrću Fadila Đoze. Nema sumnje da je kupovina oružja u Sloveniji krivotvorenim tolarima propala i da su oni koji su uložili puno novca u tiskanje kvalitetnih krivotvorina pretrpjeli priličnu štetu. Prema riječima glavnog logističara Armije BiH, generala Hamida Bahta,90 na početku 1992. godine su za nabavu oružja bili zaduženi upravo ministar unutarnjih poslova Alija Delimustafić i ministar paradržavne tvorbe Herceg-Bosne Bruno Stojić. I vlasnika Promdei banke Ibrahima Dedića sedam je godina kasnije snašla slična sudbina kao Fadila Đozu. Dedić je neprestano upozoravao da mu zadiru u život i da su ga već više puta pokušali ubiti. U drugom neuspjelom atentatu bio je pogođen u vrat, u  četvrtom je naposljetku ubijen. Početkom srpnja 1999., tik prije nego što je ušao u svoj stan u Zagrebu, pokosili su ga meci. Istraga o njegovom ubojstvu nije donijela rezultata. Još uvijek nisu otkriveni ni naručitelji ni izravni počinitelji.

Slovenija je suvremeno oružje nabavila devizama koje je Ministar- stvu obrane na crnom tržištu diljem Jugoslavije pomogla nabaviti albanska mafija. Danski brod Ardal je 21. rujna 1991. u Kopar91 dovezao tri kontej- nera. U njima su bila dvadeset i četiri lansera za protuavionske rakete Igla i dvjesto četrdeset raketa. Prema izvještaju republičkog savjetnika Ludvika Zvonara ministru obrane Jelku Kacinu, pošiljka namijenjena slovenskim oružanim snagama vrijedila je 12.192.000 dolara.

Plaćanje je bilo izvršeno nekoliko dana nakon dolaska broda.

Od toga su veći dio, 8,8 milijuna dolara, dobili tako što su cijelu svotu iz obrambenog proračuna u visini od četiristo milijuna dinara zamijenili po tečaju od dvadeset i šest dinara za marku, zapisao je Zvonar. Tako su dobili 15.384.615 maraka, odnosno 8.806.809 dolara.Ipak im je do cjelokupnog iznosa nedostajalo još 3.385.191 dolar. Prema njegovim navodima, razliku je pokrilo slovensko ministar- stvo financija. Prodavaču oružja je preko Ljubljanske banke 23. rujna 1991. uplatilo 13,4 milijuna dolara. Od te su svote poravnali iznos koji je nedostajao za protuavionske rakete koje su u Sloveniju došle 21. rujna. Preostalih deset milijuna dolara bila je preduplata namijenjena brodu koji je s oružjem doplovio u listopadu, ministra je izvijestio republički savjetnik. No, izjave njegovog pomoćnika Daniela Anžiča i Omanovog suradnika Jerneja Čepina govore drukčije. Potvrđuju, naime, da su se upleteni okoristili tečajnim razlikama. To potvrđuje i veća količina novca koju su pomoću albanska mafije skupili mijenjanjem dinara u marke. Izvještaji banke Central-European International Bank iz Budimpešte, naime, otkrivaju da je 23. rujna 1991. na račun Scorpion International Servicea, panamskog poduzeća sa sjedištem u Beču, bilo isplaćeno 14.411.170 maraka ili 8.601.116 dolara. Kao uplatitelj je bilo navedeno poduzeće Intertrade. Zapravo su sve kupljene devize usput vozili preko granice u Austriju, u ruke Nikolaju Omanu.

Banka je marke zamijenila u dolare po dnevnom tečaju, po kojem je dolar vrijedio 1,67 maraka, a Zvonar je u izvještaju ministru obrane Kacinu pretvorbu valuta preračunao po drugom tečaju, i to 1,74 marke. Otuda proizlazi skoro milijunska razlika između maraka, doista skupljenih na crnom tržištu, i iznosa iz izvještaja. U dolarima, u kojima se inače odvijala većina poslova s oružjem, razlika je puno manja, nešto više od dvjesto tisuća. No, ministar obrane bio je barem za taj iznos pogrešno obaviješten. Zvonar je, naime, tri godine kasnije, u rujnu 1994., istražiteljima ponovio da su za plaćanje pošiljke u vrijednosti 8,8 milijuna dolara "na različite načine zamijenjeni tadašnji dinari, a devize posredovane  prodavaču". Zapravo su 25. rujna 1991. trgovcu oružjem platili 8,6 milijuna dolara, odnosno 14,4 milijuna maraka.  Da su dinare u marke mijenjali na jugoslavenskom crnom tržištu nema nikakve sumnje. U lipnju 2010. Zvonar je objasnio: "Što se tiče Promdei banke, radi se o svoti od četiristo milijuna dinara koje smo zamijenili u marke u onim republikama Jugoslavije gdje su dinari još uvijek vrijedili. Taj je novac bio namijenjen kao dio plaćanja za pošiljke oružja". Kasnije je potvrdio da su dinari iz proračuna najprije uplaćeni na poduzeće Daniela Anžiča i dodao da su "nakon nekoliko dana odande i maknuti".

Brodom Ardal došla je i dosta velika količina oružja za hrvatske kupce. Obuhvaćala je "četrnaest ili šesnaest kontejnera u kojima su bile puške AK-74 i streljivo". Vjerojatno je i u toj tajnoj preprodaji barem dio plaćanja išao preko poduzeća u slovenskom vlasništvu.  Predujam u visini od 249.600 dolara102 je na račun poduzeća Scorpion, naime, već 6. rujna 1991. uplatila švicarska podružnica slovenskog koncerna Iskra. To je bilo poduzeće Cranex sa sjedištem u Zürichu. Na njegovom računu skupila se zarada od prodaje oružja Hrvatima iz zaplijenjenih skladišta JNA u Sloveniji. Kao što je poznato, švicarska je podružnica Iskre kasnije prešla u vlasništvo tadašnjeg ministra financija Dušana Šešoka. Spomenuti četvrtmilijunski iznos vjerojatno se odnosi na dio oružja iz "četrnaest ili šesnaest" kontejnera koji su kao "balast" doplovili danskim brodom i bili namijenjeni hrvatskim kupcima. Posve isti iznos, naime, zapisan je u dopisu zadarskog poduzeća Jugotanker koje je od slovenskih posrednika, velenjskog poduzeća Orbis, šest dana nakon spomenute uplate zahtijevalo da mu pošalje račun za 249.600 dolara.

"Hrvati su oružje preuzimali postupno i ne sve odjednom. Dozvola za tranzit izdana je za cjelokupnu količinu", piše u izvještaju o uvezenom oružju.105 Što znači riječ "balast" zorno je objasnio Zvonarov pomoćnik Elo Rijavec. Neki brodovi su uz naručenu količinu oružja za Sloveniju, koja je iznosila približno deset posto cijelog tereta, dovezli još devedeset posto drugog oružja i opreme. Ono za slovensku vojsku nije bilo zanimljivo. Nazvali su ga "balast" i kasnije preprodali kupcima u Hrvatskoj. Radilo se uglavnom o automatskim puškama kalašnjikov kalibra 5,45 milimetara,106 pištoljima makarov, uniformama, šljemovima i slično. "Količinu oružja i opreme, koju su zvali balast, za daljnju je prodaju određivao ministar Janez Janša osobno", dodao je Rijavec. Potvrdio je to i Ludvik Zvonar: "Dokumente je potpisao Janez Janša, koji je bio prisutan prilikom svih preuzimanja oružja".

Ulomci iz prve knjige

> Uvod: Tako je započelo

> Drugi dio: Veleizdaja "junaka osamostaljenja" i prve nabavke u inozemstvu

> Treći dio: Borovnica i specijalna brigada za trgovanje oružjem

> Četvrti dio: Vražji kamen za vrašku zaradu Viatora

> Peti dio: Ložnica, riznica oružja, i fatalne političke tajne

> Šesti dio: Velenjski trgovci u Zadru: oružjem po četnicima, sudom po lihvarima

> Sedmi dio: Noćna krađa dokumenata u Ljubljani i "Vukina Express"

> Osmi dio: I u Sloveniji "za dom spremni"

O AUTORIMA

Matej Šurc
U godinama sloma "realnog socijalizma" izvještavao je iz Istočne Europe o prvim slobodnim izborima u Mađarskoj i Poljskoj, o baršunastoj revoluciji u Čehoslovačkoj, o padu berlinskog zida i o sukobima u Rumunjskoj. Pratio je zbivanja prilikom raspada Jugoslavije i izvještavao s bojišta u Hrvatskoj. U proljeće 1992. javljao se za radio iz Tirane, a u ljeto iste godine iz Moskve. Od 1993. do 1997. godine bio je dopisnik RTV Slovenije iz Beograda. Pomno je pratio rat u BiH i političko vrenje na Kosovu. Od 1999. do 2005. godine bio je dopisnik iz Washingtona. Odatle je izvještavao o događajima 11. rujna 2001. i o američkom napadu na Afganistan i Irak. Danas je komentator na Radiju Slovenija.

Blaž Zgaga
S novinarstvom se započeo baviti u ljeto 1993. Za slovenske dnevnike Delo i Večer niz je godina pisao o vojnim pitanjima i podzemnom djelovanju tajnih službi, usmjeravajući se prema istraživačkom novinarstvu. U lipnju 2000. policija je izvela pretres njegova stana, dok ga je državno tužilaštvo progonilo zbog navodne izdaje vojnih tajni u aferi Sava. Prijetilo mu je do pet godina zatvora, ali je na sudu bio oslobođen svih optužbi. U rujnu 2008., zajedno s finskim novinarom Magnusom Berglundom, razotkrio je podmićivanje velikog opsega u slučaju Patria. Objavljivao je u listovima The Guardian, The Observer, USA Today, The Globe and Mail, Jane’s Defence Weekly, Jane’s Intelligence Review i još nekim stranim medijima. Sudjeluje i predaje na međunarodnim konferencijama istraživačkih novinara. Član je International Consortium of Investigative Journalists (ICIJ). Od 2008. godine je samostalni novinar.