Foto: HRT, Guliver image/Getty images; Službene fotografije i dokumenti sa stranice "U ime države"

INDEX vam u suradnji s nakladnikom Jesenski i Turk, slovenskim nakladnikom Sanje i CPNS, slovenskim centrom za istraživačko novinarstvo donosi isječke iz trilogije "U ime države" Mateja Šurca i Blaža Zgaga, novinara koji su godinama istraživali trgovinu oružjem i pratili događanja tijekom balkanskih ratova. Trilogija je nastala kao rezultat analize više od 6000 službenih  dokumenata slovenske države, s kojih je bila uklonjena oznaka povjerljivosti i mnogih intervjua s akterima. U istrazi je surađivalo osam novinara iz sedam europskih zemalja.

Četvrti dio druge knjige: Ministar obrane, njegov pomoćnik, pomoćnikov pomoćnik i drugi ratni profiteri

I Hrvatska se morala početkom devedesetih godina naoružavati izvan zakona. Embargo je bio na snazi za sve jugoslavenske republike. No, većina Hrvata kod kuće i u inozemstvu i danas teško shvaća da je brojne visoke državne službenike u najtežem razdoblju hrvatske povijesti više brinulo to kako što više novca zgrabiti za sebe, nego kako što prije nabaviti oružje za obranu jedva rođene države od agresije. Sve se to događalo pred nosom predsjednika Republike Franje Tuđmana i većinom s njegovim znanjem. Paradoksalno je da su krvavi sukobi, ratna psihoza i otežane međunarodne okolnosti čak i olakšavali neopravdano bogaćenje pojedinih dužnosnika i drugih državnih službenika u Hrvatskoj.

U takvim odnosima bilo je lako sakriti osobno okorištavanje pod krinku viših nacionalnih interesa, kao što je obrana domovine. Dokumenata o nestanku više od sto milijuna dolara državnog novca nema ni u Ministarstvu obrane, niti financija, niti u Uredu predsjednika Republike. Istražitelji ne znaju tko ih je odnio. Nisu mogli utvrditi ni to jesu li uništeni. "U Ministarstvu financija nema ni tragova da bi ti dokumenti uopće postojali", zapisao je tjednik Feral Tribune. Na kraju, ni trojice muškaraca koji su tada bili na čelu spomenutih ustanova, više nema među živima. Više od desetljeća nakon izbijanja rata u Hrvatskoj u medijima se počinju pojavljivati prvi oprezni napisi o brojnim bankovnim računima u inozemstvu, "u Austriji, Švicarskoj, Mađarskoj, Cipru, na kojima bi trebalo biti najmanje dvjesto i pedeset milijuna dolara koji pripadaju Hrvatskoj. Više od pedeset milijuna dolara, namijenjenih obrani Hrvatske, isplaćeno je različitim ljudima – na ruke."

Stručnjakinja za devizno poslovanje Terezija Barbarić najbolje poznaje mehanizme pranja državnog novca namijenjenog kupovini oružja, jer se kao sposobna službenica u državnim ustanovama sama brinula o sumnjivim uplatama u inozemstvo. Kasnije je shvatila da je bila naivna, ali bilo je prekasno. Priznala je da su joj predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak osobno zabranili napuštanje tog posla. Ocijenila je da je devedesetih godina iz Hrvatske na račune u inozemnim bankama isplaćeno od tristo do petsto milijuna dolara. Radilo se o novcu iz proračuna, deviznoj rezervi, posudbi, prihodima od prodaje društvenih stanova i uplata hrvatskih iseljenika. Dokumentacija o korištenju tih sredstava je izuzetno manjkava. Nije poznato koliko je oružja država stvarno nabavila, a koliko je novca išlo za druge namjene, i u džepove pojedinaca. Hrvatska policija i tužiteljstvo još od 2000. godine istražuju tajne račune u inozemstvu i okolnosti povezane s nestankom državnog novca. Postupak je izrazito zahtjevan i istraga još uvijek traje. "Ako si u inozemstvu htio kupiti oružje za Hrvatsku, trebalo je izbrisati tragove, tako da na kraju nitko nije znao tko je kupac, tko kome plaća i tko je dobavljač. To je u tadašnjim uvjetima naoružavanja hrvatskih branitelja bila normalna procedura. Ne čini mi se normalnim da su neki državni dužnosnici, kojima je država povjeravala poslove, danas bogati i ne mogu dokazati podrijetlo svoje imovine", rekao je zamjenik hrvatskog glavnog državnog odvjetnika Lazo Pajić.

Potvrdio je ocjene Terezije Barbarić. Rekao je da se na bankovnom računu u austrijskom Villachu, na koji su dolazile uplate Hrvata iz dijaspore, nakupilo sto milijuna dolara, a na drugim računima po svijetu još približno tristo šezdeset. U jesen 2010. godine hrvatsko je tužiteljstvo izvijestilo da je do sada uspjelo pronaći barem osamdeset i osam bankovnih računa po svijetu na koje se uplaćivao hrvatski državni novac. No, Pajić se razbolio od raka i sve je teže obavljao svoj posao. Njegovi zamjenici se gordijskog čvora tajnih računa u inozemstvu najvjerojatnije uopće nisu uhvatili. Krajem kolovoza 2011. Lazo Pajić je umro. Za državne kupovine oružja brinulo se hrvatsko ministarstvo obrane.

Najodgovorniji su bili ministar Gojko Šušak, njegov pomoćnik Ivan Čermak i pomoćnikov pomoćnik Vladimir Zagorec. Šušak je u rujnu 1991., kao jedan od najutjecajnijih dužnosnika vladajuće Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), došao na čelo Ministarstva obrane. Prije toga je vodio Ministarstvo za hrvatske iseljenike. Rodom je bio Hercegovac, barem dva desetljeća je kao emigrant proživio u Kanadi gdje je bio vlasnik pizzerije. Bio je vrlo aktivan i u akcijama ekstremne protujugoslavenske emigracije. Nekadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac o njegovom je napredovanju rekao da ga je predsjednik Tuđman u vladu pozvao samo zato da bi Hrvatska dobila što više novca iz dijaspore.

Još kritičniji je o Šušku bio general Martin Špegelj, nekada nadređeni dužnosnik i njegov prethodnik u Ministarstvu: "Najprije je zaustaviosve kupovine oružja po tadašnjim kanalima i počeo ga kupovati nepreglednim metodama, zapravo krijumčarenjem. Najzaštićeniji dio hrvatskog proračuna i njegova najveća nepoznanica bili su upravo troškovi obrane. Šušak je tako na temelju neograničenog raspolaganja novcem dobio neograničenu moć". Gojko Šušak bio je jedan od najbližih Tuđmanovih prijatelja i saveznika. Pobjegao je u inozemstvo da izbjegne služenje vojnog roka u JNA, kao hrvatski ministar obrane imao je najveće zasluge za uvoz velikih količina oružja iz istočnoeuropskih država i Argentine. Imao je izuzetno dobre odnose s američkom administracijom i utjecajne kontakte u Americi i Europi. Tadašnji američki ministar obrane William Perry bio je njegov osobni prijatelj. Brojni zapadni političari u Šušku su vidjeli "jedinog hrvatskog ministra koji ostvaruje ono što obećava", podsjetio je novinar i komentator iz Zagreba Fran Višnar.

Tamnu stranu ministrova djelovanja u Hrvatskoj najhrabrije je razotkrio šef policije u istočnoj Slavoniji Josip Reihl Kir, koji je uzalud želio spriječiti rat između Hrvata i Srba. Otkrio je da je Šušak vodio skupinu ekstremista iz vladajućeg HDZ-a, koja je u travnju 1991. protuoklopnim bacačima raketa armbrust pucala na civilne kuće u Borovom Selu, tik uz hrvatsko-srpsku granicu. Nakon incidenta početkom svibnja slijedio je još i pokolj hrvatskih policajaca u tome naselju. Reihl Kir bio je kasnije likvidiran, a samo nekoliko dana prije smrti upozorio je da mu Šušak i njegovi ekstremisti zadiru u život.

"Šef osječke policije Josip Reihl Kir, koji je nekoliko mjeseci kasnije ubijen u atentatu, osobno mi je rekao kako su jedne večeri do njega došli moj uvijek nelojalni pomoćnik Vice Vukojević, Branimir Glavaš i Gojko Šušak. Sve je to u televizijskoj emisiji Smrt Jugoslavije predstavila Kirova supruga Jadranka. Odvezli su se policijskim vozilom u kojem je sjedio njihov vozač. Kiru su naredili da im pronađe najbolji put do Borova Sela, koje je bilo najveće srpsko naselje na tom području", neobičnu Šuškovu epizodu na bojištu opisao je tadašnji hrvatski ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac.

"Kad su u noćnim satima poljskim putem došli na sto metara od prvih kuća, spomenuta trojica iz prtljažnika su uzela armbruste. Kir nije skrivao čuđenje nad time što je vidio i upozoravao je da će to uzrokovati krvavi obračun, ali su ga brzo ušutkali. Jedan hitac pogodio je u zid napuštene kuće, drugi je eksplodirao na njivi krumpira, a treći se nije aktivirao. Mještani su se, naravno, probudili, a napadači se tiho razbježali. U žurbi je Šušak izgubio i svoj službeni pištolj. Srbi su ga našli i poslali u Beograd, ali nisu znali čiji je. Kasnije je njime pobjedonosno mahao general Blagoje Adžić",269 zapisao je Boljkovac u memoarima. Šušak je otvoreno zagovarao podjelu Bosne i Hercegovine. Izdašno je podupirao hrvatsku paravojnu tvorbu Herceg-Bosnu i Hrvatsku ustrajno uplitao u rat protiv Muslimana u susjednoj i tada već međunarodno priznatoj republici. Pod Šuškovim utjecajem rasla je i snaga koruptivnog hercegovačkog lobija. Mnogi su mu prigovarali zbog nepotizma. Ipak se najviše kritika protiv njegova djelovanja pojavilo tek nakon njegove smrti. U svibnju 1998. umro je na položaju ministra obrane, u 52. godini života. Predsjednik Tuđman umro je godinu i pol dana kasnije. Neobično je da su izvori slovenske Sigurnosno-informativne službe ministra Šuška ocijenili kao "poštenjaka", ali velikog "naivčinu".

Ivan Čermak rođeni je Zagrepčanin. Profesionalni je put počeo kao vodoinstalater. Uskoro je promijenio obrt i počeo raditi klima-uređaje i ugrađivati ih u državnim ustanovama po Jugoslaviji. Posao mu je najviše cvjetao kad je ušao na tržište Sovjetskog Saveza. U socijalizmu si je mogao priuštiti automobile prestižnih svjetskih marki, na kojima bi mu zavidjeli čak i bogataši sa Zapada. Tijekom rata Čermak kao dužnosnik vladajućeg HDZ-a postaje pomoćnik ministra obrane. Iako je bio zadužen za logistiku, VIS je Čermakovu ulogu u to vrijeme uspoređivao s djelatnostima direktora Voma Andreja Lovšina, iako bez detaljnijeg objašnjenja.

Prema konstatacijama slovenske civilne tajne službe, svaku su dozvolu za prijevoz oružja u Hrvatsku ili preko njenog teritorija u BiH potpisali Čermak ili njegov pomoćnik Vladimir Zagorec. Često bi naredili da se zaplijeni koji transport, osobito ako je namijenjen Muslimanima, koji bi nakon plaćanja provizije vraćali. Tako su upozoravali posrednike da promet oružja praktički nije moguć mimo njih. Ujedno su zarađivali jer su zaračunavali otprilike dvadesetpostotne provizije. Time su visoki državni službenici, podređeni ministru Šušku, zapravo nadzirali rat u BiH i ljutili Muslimane.

Hasan Čengić, koji je nabavljao oružje za Armiju BiH, tu je ocjenu potvrdio: "Tada smo bili svjedoci dvama procesima: onemoguća- vanju Armije BiH da dođe do oružja preko Hrvatske i Slovenije i ujedno omogućavanju da Hrvatska vojska i HVO u BiH preko drugih kanala dobiju što više oružja". Novinar i poznavatelj ratnih odnosa u bivšoj Jugoslaviji Fran Višnar uvjeren je da je Hrvatska za sebe uzela četvrtinu ili čak trećinu tereta oružja koje je putovalo preko njenog teritorija i bilo namijenjeno Armiji BiH. "Sve te zapljene odvijale su se neovlašteno, jer između hrvatskih vlasti i Izetbegovićeve vlade u BiH glede toga nije bilo nikakvog sporazuma", rekao je Višnar. Među ustaljene oružarske kanale koje su nadzirali Čermak i Zagorec spadala je linija Nikše Župe koja je zato bila razmjerno sigurna. Izvori VIS-a navode da je krovna hrvatska tajna služba Ured za zaštitu ustavnog poretka, pod vodstvom nekadašnjeg predsjednika hrvatske vlade Josipa Manolića, već početkom devedesetih godina imala dovoljno dokaza za kazneni progon Šuška, Čermaka i Zagorca, jer su privatizirali odluke o trgovini oružjem u Hrvatskoj i BiH te tako stvorili uvjete za uzimanje provizije i mita. No, kaznene progone protiv njih tada nije nitko pokrenuo. 1993. godine Čermak je na nekoliko mjeseci postao ministar trgovine, brodogradnju i energetiku. Nakon akcije Oluja, u kolovozu 1995., predsjednik Tuđman ga je nakratko postavio na čelo oslobođenog Knina. Usput se bavio profitabilnim naftnim poslovima.

2002. godine Čermakovo je naftno poduzeće Tifon brojilo trideset i šest benzinskih crpki i zabilježilo četrdeset i pet milijuna eura prihoda. Kad ga je jedan hrvatski ratni veteran nedavno javno optužio da je ratni profiter i prigovorio mu da je hrvatsku naftu za vrijeme rata prodavao i srpskoj strani, Čermak ga je u lipnju 2011. tužio "za klevetu i uzrokovanje duševnih boli". U proljeće 2004. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu optužio ga je za sudjelovanje u ratnim zločinima nad Srbima. Vlasništvo Tifona prenio je na sina i time postigao da mu Sud i hrvatska vlada plaćaju odvjetnike. Haaški tužitelj je tvrdio da je Čermak imao nadzor nad vojnom i civilnom policijom u Kninu i time mogućnost da spriječi ili istraži ratne zločine pripadnika hrvatskih oružanih snaga, osobito ubijanje pet starijih ljudi srpske nacionalnosti u selu Grubori blizu Knina, koje se dogodilo dvadeset dana nakon hrvatske akcije Oluja. No, nakon četiri godine pritvora u nizozemskom Sheveningenu i tri i pol godine kućnog pritvora Sud ga je 15. travnja 2011. zbog nedostatka dokaza oslobodio svih optužbi. Na dvadeset i četiri i osamnaest godina zatvora zbog "sudjelovanja u zločinačkoj organizaciji čiji je vođa bio Franjo Tuđman", prvostupanjski haaški sud osudio je u travnju 2011. Čermakove kolege, oba generala, Antu Gotovinu i Mladena Markača, da bi ih kasnije, poslije žalbe, oslobodio svih optužbi u studenom 2012.

Vrijednost imetka generala Ivana Čermaka procijenjena je na sto milijuna eura. Živi na velikom posjedu u dvorcu Klokovec blizu Krapinskih toplica, koji je vrijedan oko deset milijuna eura. Vlasnik je i kuće na Pantovčaku, najprestižnijoj ulici u Zagrebu. Čermak je najbogatiji general u Hrvatskoj.

Njegov nekadašnji pomoćnik Zagorec bio je general s najviše odličja u državi, iako ga nitko od vojnika i oficira nikad nije vidio na hrvatskim bojištima. Vladimir Zagorec bio je prije rata geodetski pomoćnik i suvlasnik trgovinice lovačkim oružjem u Velikoj Gorici kod Zagreba. Njegov munjevit uspon počeo je kad je postao Čermakov vozač, prilično i zaslugom veza s predsjednikom Tuđmanom. Ubrzo nakon zaposlenja u Ministarstvu zamijenio je Čermaka na položaju pomoćnika ministra obrane. Ujedno je postao i direktor državnog poduzeća RH Alan, koje je tijekom embarga Ujedinjenih naroda bilo glavni uvoznik oružja u Hrvatsku. Zagorac je brzo pridobio status "Šuškove desne ruke i Tuđmanove lijeve ruke".

Dobio je puno ovlasti i imao je na raspolaganju goleme svote državnog novca. Isprva u Čermakovo, potom i u svoje ime, naređivao je ministru financija Jozi Martinoviću da pojedinim časnicima i policijskim povjerenicima isplaćuje novac za kupovinu oružja ili vojne opreme. Među očuvanim dokumentima koji dokazuju njegove postupke nalazi se i zahtjev za milijun njemačkih maraka za plaćanje oružja i vojne opreme iz Slovenije, koji je bio potpisan u siječnju 1992. Kad je Zagorec kao pomoćnik ministra obrane doslovno sam sebi odobrio novčani zahtjev i potpisao ga, ministar Martinović je pismeno naredio direktoru Privredne banke Zagreb (PBZ) Martinu Katičiću da Zagorcu spomenutu svotu isplati na ruke. Samo nekoliko dana prije tog naloga, predzadnji dan 1991. godine, hrvatski je ministar financija potpisao zahtjev direktoru PBZ-a da gotovinu u vrijednosti od sedam milijuna maraka isplati Ferdinandu Jukiću, glasovitom trgovcu oružjem iz Vukovara.

Mjesec i pol prije velike uplate za kupovinu potrebnog oružja, grad heroj je umro uz suze hrvatskih branitelja. Oficiri JNA, dobrovoljci i četnici su u međuvremenu ubili ili u srpske logore strpali i hrvatske zarobljenike. Oružje "za Vukovar" hodočastilo je nekamo u Hercegovinu. Na spomenutom zahtjevu za Jukića ministar Martinović je zapisao da treba "isplatu izvršiti na uobičajen način". Iz toga je moguće zaključiti da su zahtjevi za gotovinskom isplatom velikih svota državnog novca bili česta procedura.

Vladimir Matjačić je za vrijeme rata u Hrvatskoj bio načelnik odjela za operativne poslove u policijskoj upravi u Varaždinu. Ujedno je bio jedan od sretnika koji su dobivali gotovinske isplate Ministarstva obrane pod vodstvom Šuška, Čermaka i Zagorca. Na nalogu za isplatu Matjačiću, s datumom 30. siječnja 1992., koji je na ustaljeni način bio poslan Martinoviću, Zagorec se u ime pomoćnika ministra Čermaka potpisao kao stručni savjetnik Ministarstva obrane. Zahtjev u visini od četiri milijuna maraka bio je namijenjen "plaćanju materijala i troškova transporta za potrebe hrvatskog ministarstva obrane."

Prema pisanju hrvatskog tjednika Globus, službenik varaždinske policije je u svome rodnom Međimurju uskoro postao uspješan biznismen. Izuzetno brzo se obogatio što drugim kolegama sličnog policijskog ranga nije uspjelo, iako su i oni slično kao Matjačić skupljali dobrovoljne priloge, oružje i vojnu opremu za obranu domovine.

Ogromne svote deviza koje su na ruke dobivali Josip Vukina, Ferdinand Jukić i Vladimir Matjačić predstavljaju samo model ratnog profiterstva u Hrvatskoj. Najvjerojatnije nisu bili jedini izabranici hrvatskog političkog vrha koji su se na račun obrane domovine u kratko vrijeme besramno obogatili. I general Zagorec je samo jedan od mnogih u hrvatskom vrhu koji su državnim novcem iskazivali svoju darežljivost i tako kupovali moć i utjecajne "prijatelje". Nitko još nije uspio saznati koliko je novaca bilo stvarno namijenjeno za oružje i vojnu opremu, a koliko su ga namijenili "vatrogasnom savezu, nogometnim klubovima, Ekonomskom institutu", te koliko je išlo na privatne račune pojedinaca. 

Zagorčevi poslovi dobili su nove, još veće dimenzije kad je 1993. godine postao direktor državnog poduzeća RH Alan. Bilo je osnovano posebno za trgovinu oružjem i vojnom opremom, a zaštitni znak tvrtke bili su nepregledni poslovi, pranje novca i druge financijske akrobacije. U upravni odbor su po funkciji bili uključeni ministri obrane, unutarnjih poslova i financija. U vodstvu poduzeća sjedio je i utjecajni političar i gospodarstvenik, nekadašnji hrvatski premijer Franjo Gregurić. Sredinom ožujka 1994. glavna financijerka RH Alana, Biljana Sučić, poslala je ljubazno pismo direktoru sektora Privredne banke Zagreb s molbom da preko neke američke financijske ustanove uplati 2,7 milijuna dolara u Exterbanco Montevideo u Urugvaj, i to na račun Diega Pallerosa. Na zahtjevu je bilo napisano da je novac namijenjen »plaćanju poljoprivredne mehanizacije i rezervnih dijelova".
 

To ni izdaleka nije bila jedina uplata u latinoameričku državu. Zagorčevo poduzeće je 1993. i 1994. godine za kupovinu oružja na račun tajne tvrtke Debrol koja je bila u Pallerosovom vlasništvu, uplatila oko trideset i dva milijuna dolara.

Pukovnik Palleros imao je utjecajne veze u argentinskom političkom i vojnom vrhu. Da bi izbjegao argentinske tužitelje koji su istraživali prodaju oružja Hrvatskoj, kasnije je pobjegao u Južno- afričku Republiku. U nezakonite transakcije u vrijeme embarga UN-a bio je upleten i dugogodišnji argentinski predsjednik Carlos Menem. Bio je optužen i pet mjeseci je proveo u pritvoru. Najprije ga je štitio senatorski imunitet, ali i tome je došao kraj. U lipnju 2013. argentinski sud je bivšeg predsjednika države osudio na sedam godina zatvora.

Na duge zatvorske kazne bili su osuđeni i tadašnji ministar obrane te vojni vrh. U latinoameričkim državama očigledno su i predsjednici država pred zakonom "jednakiji" od običnih građana nego u europskim državama.

Hrvatski tjednik Globus dokopao se i druge iznenađujuće veze. Telefonski broj Pallerosovog poduzeća Debrol bio je, naime, identičan kućnom telefonskom broju ustaškog emigranta u Argentini Dinka Šakića. To znači da je poslovni partner ministra obrane Šuška i njegovog pomoćnika Zagorca u prodaji oružja bio nekadašnji koljač iz ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac. Tada je Šakić još bio slobodan argentinski državljanin. Ruka pravde dostigla ga je 1998. Argentina ga je izručila Hrvatskoj gdje je zbog ratnih zločina nad civilima u logoru Jasenovac za vrijeme Drugog svjetskog rata osuđen na dvadeset godina zatvora. Umro je kad je odslužio polovicu kazne Neosporno je, također, da je "argentinsku vezu" omogućio novac koji su ljudi uplaćivali u hrvatske banke za otkup društvenih stanova. Za njih se po nalogu generala Zagorca pobrinula Biljana Sučić tako da ga je posebnim nalozima uplaćivala u strane banke.

Samo 1993. godine RH Alan je na račune banke BNP International Limasol u Cipru uplatio više milijuna dolara. Novac se skupljao na računima korisnika s neobičnim nazivima kao što su Amalija – D, Nata – B, Rivoli – A. Prema pričanju službenika hrvatskog državnog poduzeća, imena šifri za tajne bankovne račune birao je Zagorec osobno, najčešće po markama vozila, jer je obožavao suvremene sportske automobile.

Hrvatska još nije dobila cjelovit odgovor kamo je nestao njen novac koji se skupljao na računima stranih banaka. Koliko oružja je stvarno kupljeno i za što su bile iskorištene devize? Biljana Sučić je puno znala o deviznom poslovanju. Mogla bi reći što su činili s državnim novcem za kupovinu oružja. Najprije je bila zaposlena u Privrednoj banci Zagreb, potom je postala voditeljica kabineta ministra financija Joze Martinovića, ujedno je vodila računovodstvo Ministarstva obrane, odnosno RH Alana. No, ni Biljane Sučić više nema. Najprije je promijenila ime, nakon vjenčanja s pripadnikom hrvatska tajne službe preuzela je i suprugovo prezime. Postala je Terezija Barbarić. U jednom od rijetkih medijskih nastupa, u proljeće 2007., priznala je da je bila vrlo naivna. Tek nakon dva ili tri mjeseca rada kod Martinovića shvatila je da se događa nešto neobično. "U Ministarstvo nisu dolazile prave fakture, nego smo dobili samo nalog kome i na koji račun treba platiti određenu svotu. Osjećala sam se kao da se igramo hobotnice. Znala sam koliko sam platila na prvi račun, ali kamo je išao novac s toga računa nisam. To više nije bio moj posao." Terezija Barbarić alias Biljana Sučić za svoj je posao očekivala nagradu jer je kroz njene ruke prošla skoro sva financijska doku- mentacija o hrvatskoj kupovini oružja. No, odgovorni su je prezreli, general Zagorec ju je još i podcjenjivao. U javnosti se rijetko pojavljivala, zadnji je put u medijima nastupila kao svjedok na suđenju generalu Zagorcu.

Postala je čuvana osoba. Do početka siječnja 2011. imala je policijsku zaštitu. Unatoč ustrajnom trudu da javnost više ne sazna o sudbini državnog novca i računima u stranim bankama, sačuvalo se nekoliko dokumenata koji dokazuju prljave poslove državnih dužnosnika za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj. Među njima je i zahtjev RH Alana Privrednoj banci Zagreb da Central-European Inter- national Bank u Budimpešti uplati 22.750.000 dolara i to na račun Dafermosovog poduzeća Scorpion International Services. U spomenutom nalogu za uplatu novca na Dafermosov račun navedeno je također da će roba biti plaćena samo pod uvjetom ako je pregleda i preuzme Vladimir Zagorec. To je još jedan dokaz koliko je važan bio taj hrvatski general.

Zagorec se 2000. godine, nakon Tuđmanove smrti, preselio u Austriju. Na račun dobrih veza i odličnog poznavanja oružja postao je savjetnik u tvrtci Scorpion International Services svog dugogo- dišnjeg prijatelja i suradnika Konstantina Dafermosa. Narednih se godina obogatio i uštedu počeo ulagati u zakonite poslove, osobito u nekretnine u Hrvatskoj. 2006. godine vrijednost imetka umiro- vljenog hrvatskog generala bila je procijenjena na dvadeset i šest milijuna eura.

U veljači 2004. Zagorcu su oteli sedamnaestogodišnjeg sina. Nakon četiri dana spasio ga je plaćanjem polovice tražene otkupnine – u skupljanju novca izdašno mu je pomagao Dafermos. No, otmica je Zagorčev život preokrenula naglavačke. Sud u Zagrebu utvrdio je da je u kriminalnom činu sudjelovao njegov prijatelj i nekadašnji suradnik u Ministarstvu obrane Hrvoje Petrač sa svojim pajdašima. Krajem 2007. godine, nakon dugotrajnog i kompliciranog sudskog procesa, na kojem nisu objašnjene sve okolnosti kriminalnog čina, Vrhovni je sud potvrdio presudu Petraču na šest godina zatvora. U izjavi na sudu on je Zagorca optužio za krađu pet milijuna dolara vrijednih dragulja iz blagajne Ministarstva obrane, koje je kao predujam navodno izručio neki njemački trgovac oružjem. Dragulji su nestali kad je Zagorec napustio mjesto pomoćnika ministra. Kad je Hrvoje Petrač bio optužen za sudjelovanje u otmici, bio je u Grčkoj. Unajmio je slavne grčke odvjetnike, oca i sina Giorgisa i Spirosa Alfantakisa koji su spretno zavlačili njegovo izručenje Hrvatskoj. Znakovito je da su Alfantakisi i prijatelji zemljaci Konstantina Dafermosa. Giorgis je čak jedan od direktora Dafermosovog poduzeća Confin & Oiltrade u Panami. Odvjetnici su također spriječili da grčke vlasti izruče Dafermosa Italiji gdje je bio optužen za upletenost u veliku međunarodnu mrežu krijumčara oružja.

U ožujku 2007. hrvatsko je tužiteljstvo od austrijskih vlasti zahtijevalo izručenje Zagorca i za njim raspisalo međunarodnu tjeralicu. Pravna bitka između njegovih odvjetnika i austrijskog i hrvatskog pravosuđa trajala je punih devetnaest mjeseci. Došla je do Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu i austrijskog vrhovnog suda. Austrijske vlasti su ga u međuvremenu dva puta uhapsile i pritvorile, ali i pustile nakon plaćanja milijun eura jamčevine. U jesen 2008. odvjetnici su iscrpli sve pravne mogućnosti da hrvatskog optuženika zadrže u Austriji. Tako se Zagorec 2. studenog 2008. našao u pritvoru u zagrebačkom kvartu Remetinec. "Slučaj Vladimira Zagorca važan je s gledišta bitne osobine u trgovini oružjem – 'mentalne discipline'. To je najstroža disciplina koju poštuje još samo mafija. Znači da treba dosljedno šutjeti i nijekati sve optužbe, iako su istinite. Kod Petrača, koji je bio blizak Zagorčev prijatelj i suradnik, 'mentalna disciplina' je popustila. Kad je na sudu progovorio o krađi dragulja, prijatelju i suradniku je nanio razoran udarac. Da to nije rekao, general bi najvjerojatnije i danas bio slobodan čovjek. Uvjeren sam da će Zagorec biti dovoljno 'mentalno discipliniran' i neće progovoriti. O poslovima u trgovini  oružjem šutjet će kao grob. Nikoga od svojih suradnika neće izdati", deset mjeseci prije osude Zagorca rekao je Fran Višnar.

Sud u Zagrebu je 2. ožujka 2009. Vladimira Zagorca osudio na sedam godina zatvora i zapljenu imovine u visini od 39,4 milijuna hrvatskih kuna, koliko su bili vrijedni ukradeni dragulji. Na sudu je protiv njega svjedočila i njegova nekadašnja suradnica Terezija Barbarić koja je imala dovoljno razloga da ga okrivi. Potvrdila je postojanje dragulja "zelene boje, vjerojatno smaragda, koje je Zagorec čuvao u željeznoj blagajni."

U danima kad je hrvatsko pravosuđe zahtijevalo Zagorčevo izručenje Hrvatskoj, Barbarić je u televizijskom razgovoru izjavila da mu se sve to vjerojatno događa "zato što ono što je dobio nije htio dijeliti sa suradnicima". Po mišljenju Frana Višnara, svi oni koji na crnom tržištu kupuju oružje "nose glavu u torbi". "Ali ne zato jer im je za petama tajna služba neprijateljske države, već ih onemogućavaju drugi trgovci. Njihovi najgori neprijatelji su konkurenti".

Vladimir Zagorec u zatvoru je odslužio dvije trećine kazne, a na uvjetnu slobodu pušten je u lipnju 2013. No, još i danas dosljedno šuti. Austrijski istražitelji su ga u međuvremenu, zbog sumnje u pranje novca, povezali i s aferom Hypo Alpe Adria Bank u kojoj je na deset godina zatvora osuđen bivši premijer Ivo Sanader. Po svemu sudeći general će šutjeti i u tom slučaju.

U ožujku 1991. Tuđmanov je zastupnik Hrvoje Šarinić u austrijskoj banci Bank für Kärnten und Steiermark u Villachu otvorio račun na koji su domoljubi i hrvatski iseljenici iz cijeloga svijeta slali novac za pomoć u obrani domovine. Pristup računu kasnije su dobili i ministar obrane Gojko Šušak i ministar financija Jozo Martinović. Donatori nisu nikad saznali kako je Hrvatska potrošila novac, a dobrih deset godina kasnije austrijsko je državno tužiteljstvo u Klagenfurtu utvrdilo da je više od sto milijuna eura iseljeničkog novca za pomoć Hrvatskoj završilo u poreznim oazama u Lichten- steinu, Monaku i na privatnim računima. Zbog toga je, na prijedlog austrijskog državnog tužiteljstva, nadležni sud u Klagenfurtu ukinuo bankovnu tajnu. Hrvoje Šarinić, braća Željko i Marinko Mikulić i Ferdinand Jukić su 2002. optuženi "za kazneno djelo velike prijevare radi koristoljublja i sudjelovanja u kriminalnoj organizaciji."

U rujnu 1991., tijekom zaoštravanja rata u Hrvatskoj i pojačane prodaje oružja iz vojnih skladišta u Sloveniji, Hrvoje Šarinić je s "iseljeničkog" računa banke u Villachu napravio i dva prijenosa na račun klagenfurtske banke Die Kärntner Sparkasse. Istoga dana je, naime, na posebne račune pod šifrom Dragica uplatio nešto manje od tristo tisuća njemačkih maraka i nešto više od šesto tisuća američkih dolara.

Račune s tom šifrom je u spomenutoj banci u Klagenfurtu otvorio savjetnik Ministra za unutarnje poslove Franc Kosi, sa znanjem ministra Igora Bavčara, i koristio ih je za financijske transakcije u trgovini oružjem. No, niti ministar niti njegov savjetnik nisu nikad objasnili namjenu uplate, niti način na koji je taj novac potrošen. Prema tvrdnjama austrijskog tužiteljstvo, velike količine financij- skih sredstava iz Bank für Kärnten und Steiermark našle su se na računima optuženih, a oni su novac iskoristili za kupovinu poduzeća i druge oblike osobne koristi.

U svibnju 2001. hrvatski novinar Drago Hedl je napisao kako je Gojko Šušak 1991. godine s austrijskog računa četiri puta uplatio veće svote u ukupnoj vrijednosti od pet milijuna američkih dolara na privatni račun Željka Mikulića. Nikad nije otkriveno što se dogodilo s novcem, hrvatske vlasti nisu pokazivale nikakvo zanimanje da istraže slučaj. Slično su gledali kroz prste i njegovom bratu Marinku Mikuliću koji je na sumnjiv način kupio papirnu industriju PAN u Zagrebu i neke novinske i nakladničke kuće u Hrvatskoj. Ferdinand Jukić je novinaru Feral Tribunea sam priznao prijenos novca za kupovinu oružja na račune domaćih i stranih banaka tijekom rata u Hrvatskoj i o tome mu pokazao i nekoliko dokumenata. Rekao je da je u to vrijeme kroz njegove ruke prošlo najmanje osamsto, možda i devetsto milijuna dolara. Hedl je napisao da je "20. siječnja 1993. ministar financija Martinović rent-a-caru u Zagrebu čak naredio da Jukiću posudi kombi jer je uobičajeni osobni automobil bio premalen za prijevoz ogromnih količina gotovine."302 Neki hrvatski mediji su se pozivali na Vladine izvore i izvještavali da je predsjednik Vlade Ivo Sanader spriječio daljnju istragu protiv Šarinića, Jukića i braće Mikulić.

Kad je izbila afera Zagorec, Šarinić i Jukić su kao samoprozvani moralni autoriteti i bez trunke srama s visine optuživali hrvatskog generala za krađu novca hrvatskih iseljenika koji su namijenili za obranu i obnovu Hrvatske. Željko Mikulić iz Slavonskog Broda bio je ustaški emigrant iz Australije i prijatelj nekadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška. Devedesetih godina kupovao je oružje za hrvatske oružane snage. Na to je i danas ponosan, ali pobjesni ako njegovu međuratnu aktivnost bilo tko povezuje s nezakonitim poslovima i osobnim bogaćenjem. Krajem rata počeo se baviti ugostiteljstvom i smatra se jednim od bogatijih Hrvata. Procjena imovine bračnog para Željka i Snježane Mikulić iz 2010. godine,  načinjena na njihov zahtjev zbog ostvarivanja prava jamstva na nekretnine temeljem ugovora o hipotekarnom kreditu, pokazuje da je tada njihova imovina vrijedila više od 22 milijuna eura.

Mikulić je u nabavi oružja surađivao i s međunarodnim oružarskim magnatom Monzerom Al Kassarem, "princem iz Marbelle", koji je bio posrednik poljskih trgovaca oružjem. Tijekom istrage na njegovoj španjolskoj adresi su, naime, pronašli Mikulićevu narudžbu za brodsku pošiljku pištolja TT, koji su se skrivali pod kodnom oznakom "čaj", i pripadajućim mecima pod šifrom "vrećice čaja".

Ulomci iz prve knjige

> Uvod: Tako je započelo

> Drugi dio: Veleizdaja "junaka osamostaljenja" i prve nabavke u inozemstvu

> Treći dio: Borovnica i specijalna brigada za trgovanje oružjem

> Četvrti dio: Vražji kamen za vrašku zaradu Viatora

> Peti dio: Ložnica, riznica oružja, i fatalne političke tajne

> Šesti dio: Velenjski trgovci u Zadru: oružjem po četnicima, sudom po lihvarima

> Sedmi dio: Noćna krađa dokumenata u Ljubljani i "Vukina Express"

> Osmi dio: I u Sloveniji "za dom spremni"

Ulomci iz druge knjige

> Prvi dio: Od dinara i maraka do oružja, skupa s atentatima i albanskom mafijom

> Drugi dio: Preprodavačko čvorište u Beču: "Grk" Dafermos i družina

> Četvrti dio: Čermak i Zagorec bili su najvažniji kupci, a postali su najbogatiji generali

O AUTORIMA

Matej Šurc
U godinama sloma "realnog socijalizma" izvještavao je iz Istočne Europe o prvim slobodnim izborima u Mađarskoj i Poljskoj, o baršunastoj revoluciji u Čehoslovačkoj, o padu berlinskog zida i o sukobima u Rumunjskoj. Pratio je zbivanja prilikom raspada Jugoslavije i izvještavao s bojišta u Hrvatskoj. U proljeće 1992. javljao se za radio iz Tirane, a u ljeto iste godine iz Moskve. Od 1993. do 1997. godine bio je dopisnik RTV Slovenije iz Beograda. Pomno je pratio rat u BiH i političko vrenje na Kosovu. Od 1999. do 2005. godine bio je dopisnik iz Washingtona. Odatle je izvještavao o događajima 11. rujna 2001. i o američkom napadu na Afganistan i Irak. Danas je komentator na Radiju Slovenija.

Blaž Zgaga
S novinarstvom se započeo baviti u ljeto 1993. Za slovenske dnevnike Delo i Večer niz je godina pisao o vojnim pitanjima i podzemnom djelovanju tajnih službi, usmjeravajući se prema istraživačkom novinarstvu. U lipnju 2000. policija je izvela pretres njegova stana, dok ga je državno tužilaštvo progonilo zbog navodne izdaje vojnih tajni u aferi Sava. Prijetilo mu je do pet godina zatvora, ali je na sudu bio oslobođen svih optužbi. U rujnu 2008., zajedno s finskim novinarom Magnusom Berglundom, razotkrio je podmićivanje velikog opsega u slučaju Patria. Objavljivao je u listovima The Guardian, The Observer, USA Today, The Globe and Mail, Jane’s Defence Weekly, Jane’s Intelligence Review i još nekim stranim medijima. Sudjeluje i predaje na međunarodnim konferencijama istraživačkih novinara. Član je International Consortium of Investigative Journalists (ICIJ). Od 2008. godine je samostalni novinar.