U MAINSTREAM medijima i među liberalnim analitičarima je upravo u toku "važna" rasprava o tome je li prevara to što na nekim izbornim listama za europarlament na prvom mjestu stoje političari koji nemaju namjere stvarno biti eurozastupnici. Pa će tako neki analitičari "odvažno" ustvrditi da je tu riječ o zavaravanju glasačâ, dok će političari čije se stranke nisu odlučile na takav trik važno poantirati da oni ne žele varati birače.

To je samo još jedan vid "bitnih" rasprava kao što su one tko će biti na kojoj poziciji na izbornoj listi, kakav je trenutni rejting ovog ili onog političara i je li premijer prekonfliktan i bahat. Takva banalizacija raspravâ o politici nije ništa novo niti je nešto tipično samo za Hrvatsku. Kao što ni do individualizacije političkih "analiza", svođenjem velikog dijela rasprave o politici na pseudopsihološke analize premijerova karaktera i sl., nije došlo slučajno ili neočekivano.

Riječ je o prirodnoj posljedici situacije u kojoj sve stranke imaju više-manje potpuno isti ekonomski program (čekanje stranih ulaganja, čekanja inicijative u privatnom sektoru, očekivanje čuda od evropskih fondova, priželjkivanje "strukturnih reformi" u vidu smanjivanja radničkih prava i javnog sektora, pričanje o "povećanju konkurentnosti" u vidu smanjivanja plaćâ itd.). Kada nema prave razlike u ekonomskim programima, jasno je da se, pored rasprave o "svjetonazorskim" pitanjima (ustaše i partizani, prava homoseksualaca i sl.), sve svodi na pitanje je li premijer nagao i kako komunicira i tko će biti na kojem mjestu na izbornoj listi ove ili one stranke.

U tom smislu ni najnovije veleučene rasprave o izbornim listama za europarlament nisu nikakav veliki odmak. Takve se rasprave o "suštinskim" problemima naše demokracije vrlo lijepo nadovezuju na već dugogodišnju tradiciju rasprave o zapravo marginalnim pitanjima našeg izbornog sustava kao što su d'Hondtova metoda, biranje pojedinačnih predstavnika ili čitavih stranaka, izravno biranje gradonačelnikâ, unutarstranačka demokracija, prekrajanje izbornih jedinica itd. Iako se i tu može naći štošta što ne valja, obraćati pozornost isključivo na takve probleme jednako je popravljanju strganog sjedala u avionu koji pada.

Zanimljivo, nikome od tih "slobodnih" medija i vrsnih "analitičara" u zadnjih 25 godina nije nijednom palo na pamet upitati se nije li prevara možda već u tome što izbori ovise o parama. Naime, na izborima je, bez obzira na kvalitetu programa i kadra, nemoguće pobijediti bez vrlo ozbiljnih novčanih sredstava (riječ je o milijunima kuna), kojima će se platiti svi ti silni politički skupovi, džambo plakati, reklame, štandovi, koncerti, autobusi, putovanja, logistika itd. Bez toga nitko ne može imati nikakve šanse za politički uspjeh. A veliki novac je u Hrvatskoj u rukama ponajprije onih koji su se obogatili (na nimalo demokratski način) u privatizacijskoj pljački (kao i što su i mediji, koji također uvelike pridonose stvaranju izbornih pobjednika, u velikoj mjeri u rukama istih tih tajkuna).

Kako je onda moguće da svi ti silni mediji i analitičari onda ne postave to očito i jednostavno pitanje – može li demokracija koja ovisi o novcu biti prava demokracija? Naravno, pitanje je retoričko. Potpuno je jasno zašto se to pitanje ne postavlja – takvo bi pitanje problematiziralo liberalnu demokraciju kao takvu, prokazujući je kao strukturno i inherentno nedemokratičnu, a novinari i analitičari koji djeluju unutar sistema (što im osigurava "ozbiljnost", pozicije uglednih kolumnista, redovite nastupe u Dnevnicima itd.) sâm sistem nikad ne dovode u pitanje.
Rasprava o efemernim i nevažnim problemima stoga nije slučajna – ona je nužna da bi se sistemu, čiji je bitan dio autolegitimacije upravo njegova navodna demokratičnost, pridao privid demokracije i javne rasprave iako dotična zapravo uglavnom u potpunosti izostaje.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala