Foto: Hina 

VIKEND je, svi se slažu, bio povijesni, kao i titula Cibone u ligi koja praktički još nema ni vlastitu povijest. Danas mi je potpuno jasan taj naš fenomen, da se nakon velikih pobjeda umjesto o budućnosti radije raspravlja o njihovom kontekstu u "slavnoj klupskoj prošlosti". Apsolutno razumijem i zašto to rade i čelnici Cibone, koje je šokirao plasman njihovih igrača u Euroligu, iako su im to prije nepunih godinu dana to zadali kao cilj. Oni su u šoku još otkako je lani "pretjerao" Daniel Lutz: umjesto da malo trgne momčad s dna u najgorem trenutku njezina postojanja, osvojio je duplu krunu i natjerao ih na revidiranje ciljeva. 

Prisilio je grad, koji je "spasio" klub 2010., pa opet svake sljedeće godine, da krene u bržu sanaciju. Bandićevi namjesnici prvog su pregazili upravo Lutza, doveli trenera kojeg ne mogu platiti i mrtvo-hladno obećali plasman u Euroligu. Brzo se ispostavilo da opet nemaju niti za plaće, otišli su trener Spahija i stožerni član Žižić, a klub je nanizao nevjerojatnih 28 poraza u kontinentalnim natjecanjima. Tek što se pohvalio da je klub vratio dug od sto milijuna kuna, Ivica Lovrić morao je objaviti da opet kreće ispočetka. Momčad u rasulu, pod Fibinom blokadom, uzeo je Slaven Rimac, no i on je Lovriću donio samo šok. Prvo je prekinuo onaj sramotni niz, plasirao na Final Four, a onda s dva igrača u Beogradu izborio i Euroligu. I tako je Lovrić poželio, Lovrić ostvario. I što sad?

Sada mora stvoriti milijune eura, ukoliko uopće želi iskoristiti svoje pravo na nastup.

"Naravno da idemo u Euroligu", odlučan je, naravno, Lovrić nakon "povijesne" utakmice, tko zna koje u nizu da ga kapetan Rozić moli za plaće.

"Treba razmisliti, ne treba nam Euroliga ako će klub nestati za šest mjeseci", dozu odgovornosti ponudit će Slaven Rimac, koji ostaje u Ciboni u obje varijante.

No, očekivano je da Lovrić nema problema s najavama. Ni njegovi prethodnici nisu se pitali treba li im Euroliga dok su je godinama igrali na dug. Ono što je devedesetih započeo Božo Miličević, preplaćivati su nastavile i naredne uprave. Dok smo godinama pod Tornjem gledali Euroligu zdravo za gotovo, nismo znali koliko to košta. Ne znamo ni danas.

Fenomen broj dva: Obožavamo drčni klub koji svake godine ispočetka saniramo

Prvi je stečaj nad klubom još '98 zatražio Radulović koji će Cibonu kasnije i trenirati. Otkako je klub izgubio jake sponzore prije gotovo deset godina, pao je na teret gradu, a grad ga je gušio i gurao prema stečaju. Onda je u velikom obratu, popustio omču Ciboni oko vrata pod cijenu njezinih nekretnina i ostavku kompletne uprave. Elitni tereni na Tuškancu, poslovni prostori uz dvoranu u Savskoj, ukupno 3500 m2, sve je stalo u 20 i kusur milijuna kuna kredita Zabe koji je Grad u zamjenu preuzeo na sebe. Zaba je vrijednost istih nekretnina u kreditnoj procjeni postavila najprije na 50 milijuna, a tadašnji direktor Andro Knego dao je ostavku zbog straha od kaznene odgovornosti u ovoj trampi Bandića i Cibone.

Logično je da danas Lovrićeva sportska inspekcija nema komentara na njegov klub, i da silne revizije ne mogu odrediti dubinu duga,, no sigurno je da ih više od sedam milijuna kuna koštaju bivši igrači Giriček, Markota Tomas i Vrbanc koji su udarili Fibin pečat. Cibona, naime, može dovoditi samo igrače koji su od 15. rujna registrirani u Hrvatskoj. Upravo je osipanje momčadi Rimac pretvorio u svoju najveću prednost - glavnu ulogu dao je Dariju Šariću, a napredak koji se njemu dogodio bio je samo pitanje pravog trenutka.

Iako se potvrdilo da je "saniran i zdrav gradski klub" zapravo predmet istraga USKOK-a, Zagrepčani ga se nisu odrekli. Spašavanje Cibone trajna je građanska akcija. I to je fenomen koji razumijem - barem možemo gledati Šarića.

Za razliku od Lovrića, Šarić i njegova klapa u Beogradu su stvarno vjerovali u neki cilj. Zato je ovaj "povijesni" vikend za njih i sretan i tužan. Za Lovrića je prije svega bio stresan. Klubovi u Euroligi imaju sponzora, a Lovrić ima - Josipa Klemma.