Screenshot/Foto: YouTube/Amazon/Wikipedia

BITI zarobljen, sam, prepušten na milost prirodi i odsječen od društva jedan je od najvećih ljudskih strahova, piše Listverse.

Većina se najviše boji osjećaja bespomoćnosti i situacija u kojima ne postoji zaštita civilizacije. Nitko od nas ne zna kako bi zapravo reagirao u takvoj situaciji, ali priče ovih ljudi dokazat će da ljudski duh može pobijediti i ono što je naoko nemoguće.

Robert Jock McLaren bio je odlikovani australski vojnik koji je sudjelovao u gerilskim akcijama protiv Japana u 2. svjetskom ratu.



Do 1942. godine već je pobjegao iz zarobljeničkog kampa u Singapuru, borio se s lokalnim gerilcima, završio u rukama Japanaca zbog doušnika i završio u sigurnosnom zatvoreničkom kampu na Borneu. Sve je to bio samo početak za McLarena. Pobjegao je s Bornea s drugim zatvorenikom, a tijekom bijega upalilo mu se slijepo crijevo. Japanci su mu bili na tragu, nikako nije mogao do doktora i zato je morao donijeti tešku odluku. Odlučio je sam sebi izvaditi slijepo crijevo. Uz sebe je imao ogledalo, oštar džepni nož, vlakna iz džungle, ali nije imao nikakav anestetik. Četiri i pol sata trajala je bolna "operacija". "Bio je to pakao, ali preživio sam", opisao je McLaren taj događaj kada je nekoliko godina kasnije primao odlikovanje. Dva dana nakon što je sam sebi izvadio slijepo crijevo bio je na nogama i bježao od Japanaca. Ostatak rata proveo je kao gerilac na Filipinima.

Planinska prostranstva oduzela su život mnogim planinarima, ali Doug Scott jedan je od onih sretnika koji su preživjeli nemoguće uvjete.



1977. odlučio je osvojiti vrh pakistanske planine Ogre. 13. srpnja on i njegov prijatelj Chris Bonington krenuli su na put prema vrhu. U jednom trenutku jak nalet vjetra nasilno je srušio Scotta na stijenu. Prilikom pada slomljene su mu obje noge. Prijelom se nalazio na donjem dijelu noge i Scott je krenuo na spuštanje odgurujući se na koljenima. Uskoro su im se pridružila dva nova člana ekspedicije, ali i dalje su se nalazili skoro dvije tisuće metara više od kampa. Zbog lošeg terena, drugi planinari nisu mogli nositi Scotta i jedini način da preživi bio je taj da sam dopuže do dna planine. Sedam dana puzao je na rukama i nogama niz jednu od najviših planina na svijetu. Kada je ekipa napokon došla do kampa, otkrili su kako je ostatak planinara otišao. Pretpostavili su da su svi umrli na planini. Scott je nakon toga helikopterom prebačen u bolnicu. Ni to nije prošlo glatko jer je helikopter pao na putu do bolnice, ali srećom, teško ozlijeđeni Scott u tom padu nije zaradio ni jednu ogrebotinu.

2012. godine 24-godišnji Davey du Plessis otišao je na šestomjesečno putovanje u amazonsku prašumu.



Želio je biti najmlađa osoba koja će sama putovati duž rijeku Amazonu. Znao je da će to biti opasan pothvat. U jednom trenutku plovio je rijekom u kajaku i pored njega prošla su dva muškarca u motoriziranom kanuu. Nije previše razmišljao o njima. Nekoliko minuta kasnije osjetio je jak udarac na leđima, bol i odjednom se našao pod vodom. Kada je pokušao otplivati na površinu, shvatio je da ne može micati rukama. Očajnički je želio doći do zraka pa je počeo plivati nogama, ali čim je došao na površinu osjetio je jak udarac po licu. Nekako se uspio dovući do ruba rijeke i pokušao razbistriti glavu. Tek je tada, kad je osjetio treći "udarac", shvatio da se zapravo radi o metku i da netko puca na njega. Nekako je smogao snage da počne trčati i jurio je pet kilometara kroz džunglu dok nije bio na sigurnom. Ugledao je dva mještana, ali nije imao snage ni da ih dozove zviždukom. Jedan metak okrznuo mu je srce, a ostala dva pogodila su pluća. Karotidna arterija bila mu je skoro potpuno rasječena i skor se ugušio u vlastitoj krvi. Siromašni mještani nisu ga mogli odvesti u najbliži grad i tako su ga danima, na rubu smrti, prenosili iz jednog sela u drugo. Kada je napokon došao do bolnice, doktori su ga odbili liječiti dok njegova obitelj ne potvrdi da će to platiti. Davey je preživio i poslije kazao da su mu upravo mještani koje je upoznao dali snagu da preživi i potpuno se oporavi.


1991. godine australski student medicina James Scott volontirao je u bolnici u Nepalu, a u slobodno vrijeme planinario je Himalajom.

Jedan dan šetao je prema popularnoj stazi Helambu kada je sreo grupu Nijemaca koji su ga uputili na drugu, skrivenu stazu. Rekli su mu kako se radi o puno ljepšoj stazi i trebat će mu samo nekoliko sati hoda da dođe do nje. Ponudili su mu i svoju kartu i dali mu najvažniji savjet - ako slučajno primijeti da počinje padati snijeg, obavezno se mora vratiti natrag. James je krenuo na put s dva prijatelja i ubrzo ih je dočekao lagani snijeg. Sjetio se savjeta Nijemaca, ali s obzirom na to da je snijeg bio slab pomislio je da se isplati riskirati. Jedan prijatelj odlučio se vratiti natrag, ali Jamesu je nekako promaklo da upravo on ima kartu i jedini upaljač. Što su dalje hodali, snijeg je postajao jači. U jednom trenutku više nisu mogli vidjeti što je pred njima. James se izgubio i odlučio provesti noć ispod malene stijene. Kada se probudio, shvatio je da je okružen planinama koje je nemoguće proći. Nije imao kompas, kartu, nije mogao zapaliti vatru, bio je odjeven u laganu skijašku jaknu i tenisice. To je bila sigurna smrt. Prvih nekoliko dana polako je jeo čokoladice koje je imao uz sebe. Kada je ostao bez njih pronašao je samo jednu gusjenicu koja je postala njegov novi obrok. Kako bi nadoknadio tekućinu, jeo je snijeg. U međuvremenu je njegova sestra Joanne doputovala u zemlju kako bi koordinirala spasilačku akciju. Nakon 43 dana provedena u snijegu, James je čuo helikopter i nekako pronašao snage da mahne spasiocima. Preživio je svoju pustolovinu uz dvije čokoladice i jednu gusjenicu.