Foto: Getty Images, Hina, Instagram
 

LOVA, JAKO PUNO LOVE. To je sukus priče oko Eduarda, Hrvatske, Mamića, to jest fantomskih "osoba koje formalno nisu dio reprezentacije, ali imaju stvarno velik utjecaj na njezin rad i njezine vodeće ljude", kako je omiljeni igrač zakrabuljeno naznačio onog kojeg se svi hrvatski nogometaši, pa čak i oni koji su se od njega odmetnuli, boje imenovati.

 

Svi rone krokodilske suze zbog "Duduovog" oproštaja od reprezentacije, na kojeg je bio "prisiljen", jer je zbog utjecaja "osoba", "lišen poštenog i pravednog tretmana" u nacionalnoj momčadi. 

 

"Taj utjecaj, prema mojem mišljenju, imao je za posljedicu i smanjenje ukupnog dometa reprezentacije tj. nesumnjivo je doprinio da rezultati reprezentacije nisu bili onakvi kakvi su zaista mogli biti." završava Da Silva svoje oproštajno pismo, u kojem ni jednom rječju ne spominje ono što je očito otkako se vratio na teren 2009., poslije teške ozljede; on sam nakon Taylorovog brutalnog nasrtaja više nikad nije bio onakav "kakav je zaista mogao biti".

 

 

Ako mu i damo za pravo za očito, kako je na Kovačevom popisu za Brazil bilo igrača koji su tamo završili zahvaljujući "utjecajnim osobama", može se reći i da je utjecajima podložni Kovač, Eduarda na SP u njegovu rodnu zemlju vodio ne zbog aktualne kvalitete i potrebe, nego davnih zasluga, tj. da mu je uručio nagradni poziv kako bi pred kraj karijere barem na 22 minute (koliko je dobio protiv Kameruna) okusio veliko natjecanje u dresu reprezentacije za koju je dao veliki doprinos sa 64 nastupa i 29 golova. Kovač je osjećao da zbog toga reprezentacija Eduardu duguje poziv na veliko natjecanje.

 

Jer Eduardo rijetkim igrama i golovima za Šahtar posljednjih sezona, poziv nije zaslužio. To je činjenica, što god mislili o Mamićevoj svemoći, Kovačevoj nesposobnosti i koliko god Dudu prije bio sjajan napadač. 

 

EP 2008, kada je bio u naponu snage, izgubio je zbog Taylorove brutalnosti, kvalifikacije za SP dvije godine kasnije Bilić (koji ga je uveo na veliku scenu) je okončao debaklom. Na Euru prije dvije godine, u tri utakmice dobio je 17 minuta, što je, kao i poziv, bilo previše, jer Eduardo je tada u zadnjih osam kola ukrajinskog prvenstva nastupio pola jednog poluvremena, a te sezone u svim natjecanjima ukupno je zabio tek sedam golova.

 

 

Kovač je odlučio voditi Eduarda na SP ovog ljeta, iako se ni ove sezone nije iskazao; od 30 prvenstvenih utakmica, samo je deset počeo u prvoj momčadi (tek dva susreta otpao je zbog ozljede), a od osam utakmica koje je Šahtar igrao u LP i EL, Eduardo je u dva ulaska s klupe sakupio 18 minuta igre, bez ijednog gola. Kad bi Dudufili zanemarili njegovu omiljenost i simpatičnost, a uzeli u obzir ove podatke, jasno je zašto mu je i ona sića od minutaže koju je dobio na SP-u previše.

 

Ali, podsjetimo se kompleksnog i kompliciranog odonosa Eduarda i gospodara hrvatskog nogometa, započetog 2001., kada je brazilski klinac s Mamićem potpisao sporazum po kojem mu prepušta četvrtinu buduće zarade, što je prvih nekoliko godina i radio, ali je odlaskom u Arsenal 2007. to prestao, a 2012. ustvrdio kako je ugovor lihvarski. Mamić se nije odrekao novca i tužbom mu je "sjeo" na račun i imovinu u Hrvatskoj, potražujući osam milijuna kuna, koliko mu Eduardo duguje:

 

Prije dvije godine, nikako više nisu držali pozicije na kojima su bili kada su potpisivali ugovor: Eduardo je od boležljivog dječarca postao multimilijunaš, a Mamić je od poduzetnika u usponu, dogurao do jednako "teškog" gospodara hrvatskog nogometa. Ulozi i aneksi koji su tada bili apstraktne brojke i konstrukcije, postali su teški milijune i nijedan od njih nije želio popustiti u bitki koja još uvijek traje. 

 

 

"U Hrvatskoj nemam ništa, ni stan ni auto na svoje ime.  A onda me u ponedjeljak šokiralo još nešto. Došao sam u banku, htio podići novac s računa, ali račun je blokiran. Tada sam shvatio da je u Hrvatskoj, zapravo, nemam ništa. Da ne igram vani, bio bih siromah, gladan..." cvilio je tada Eduardo, dodajući kako se (naravno) "ne radi o novcu, nego se o tome da se u Hrvatskoj osjeća kao stranac."

 

Eduardo nije ni slutio da je upravo šalterskim sudarom s našom realnošću postao veći Hrvat nego kada mu je Mamić u Petrinjskoj sredio domovnicu, ili kada je u kockastom dresu zabijao Englezima, samo što njemu poharani račun nije do kraja počistio kredit u švicarcima ili ovrha zbog neplaćanja režija, nego dinastija Mamić, kojoj je prelaskom u Arsenal 2007., prestao isplaćivati potpisanih i ugovorenih 20 posto zarade do kraja karijere, zauzvrat što su se do tada skrbili o njemu. Mamić mu je "sjeo" na račun i imovinu u Hrvatskoj, potražujući svojih osam milijuna kuna.  Dudu je odgovorio protutužbom i žalbom i krernula je sudska borba.

 

 

Ako nećemo vjerovati Duduu (a nećemo) da se ne radi o novcu  i da se u zemlji koja ga je prihvatila kao rijetko koga u svojoj ksenofobnoj povijesti, osjeća kao stranac, red je da se podsjetimo kako je došlo do toga da je prvi Mamićev posvojenik od ubogog izbjeglice iz Trećeg svijeta, postao bahati milijunaš koji zaboravlja mecenu koji ga je osovio na noge (ako je vjerovati Mamiću).

 

Ili, po Duduovoj verziji, kako je beskurpulozni menadžer kamatario jednog nevinog i prostodušnog dječaka, koji mu je u Vrlom novom svijetu slijepo vjerovao gledajući u njemu oca kojeg nije imao.

 

Procijenite sami, a nama se čini da je istina i u ovoj paranormalnoj priči, "tamo negdje", jer ne zaboravimo bitno u cijeloj trakavici: Eduardo nije s Mamićem potpisao samo ugovor iz 2001., kada "nije razumio" pod što stavlja autogram, nego još dva,2004. i 2007., kada je morao biti puno svjesniji u što se upušta.

 

 

"Sve ostaje u obitelji", kredo je pod kojim Mario, sin Zdravka Mamića, posreduje pri transferima igrača kako njegov otac "ne bi bio u sukobu interesa" kao izvršni (do)predsjednik Dinama.

Mamić otac pazio je da se njegovo ime formalno ne spominje u Eduardovom transferu u Arsenal, a nema ga ni u ostalim kapitalnim izvoznim poslovima Dinama posljednjih godina. Budući da posrednik ne smije ujedno biti i zastupnik igrača u transferu, Eduardov agent prilikom prelaska u Arsenal bio je Zdravkov sin Mario, koji je istu funkciju imao i u ostalim najvećim Dinamovim transferima posljednjih godina.

 

 

Mamić sin primao je postotak od 10 posto na Eduardovu plaću. Zanimljivo je napomenuti kako je isti deal Mamić sklopio s Modrićem, Vukojevićem i Lovrenom i na njihovim transferima je zaradio navedeni postotak na igračevu plaću u novom klubu.

 

 

Obzirom da je i sam Mamić priznao kako je njegovom sinu Arsenal "podigao rampu", pa je posao morao odraditi menadžer "ovlašten" za poslove s Topnicima, na Dinamov račun je od transfera uplaćeno 13,5 milijuna eura posredstvom agencije Strata Sport vlasnika Faisala Kashmirija, kojeg je Mamić prije dvije godine optužio da mu je (tražeći proviziju koju nije dobio), na vrata poslao "žestoke momke" s kojima nema puno pregovora. Podsjećamo, nakon što je Arsenal naložio da posao mora odraditi Kashmiri, dogovoreno je da on kao ovlašteni posrednik u poslu i Mario Mamić, kao Eduardov zastupnik, menadžersku proviziju podijele po pola.

 

Zdravko Mamić tvrdi da je Eduardovom prodajom u Arsenal Dinamo dobio 13,5 milijuna eura, on pak ništa, dok je Kashmiri ostao bez provizije jer je Eduardo prestao Mamiću isplaćivati ono što se obavezao. Napominjemo, prilikom transfera je nepisano pravilo da ovlašteni posrednik (u ovom slučaju Kashmiri) svoju proviziju naplati od kluba koji je prodao igrača, dakle Dinama.

 

 

Epizoda s Kashmirijem je važna jer je Mamić poseban naglasak stavio na nepoznate detalje odnosa u trokutu Mamić-Kashmiri-Eduardo, ali naravno da je u prvom planu Mamićevo potraživanje od igrača koji je u 18. godini potpisao sporni ugovor o davanju 25 posto primanja Mamiću do kraja karijere. Da Silva je u tri godine u Arsenalu zaradio 6 milijuna eura, a Šahtar ga je kupio prošlog ljeta (odšteta 8 milijuna eura) i s njim potpisao četverogodišnji ugovor, koji mu jamči 12 milijuna eura. Ukupno je dakle Eduardo zaradio 18 milijuna eura otkad je otišao od Mamića, ali nije mogao pobjeći od ugovora, kojim sada maše njegov nekadašnji mecena. Ubrzo po dolasku u London, prestale su isplate na Mamićev račun.

 

 

Eduardo da Silva je u Zagreb došao na probu u rujnu 1999. kao 16-godišnjak iz Bangua, predgrađa Rio de Janeira. Istaknuo se nastupima za kadete, pa je Mamić u njemu prepoznao potencijal, iako je Dudu već tada bio sklon ozljedama. Mamić je od tadašnjeg Eduardovog menadžera, Brazilca Suzana, za 50 tisuća dolara kupio 25 posto prava na buduće Eduardove prihode. Četvrtina je ostala Suzanu, a "neposredni proizvođač" Eduardo dobio je tek 50 posto. Zvuči okrutno prema ubogom dječaku iz vrelog Rija, koji se nenaviknut na zagrebačke zime skutrio u skromnoj sobici pod južnom tribinom i maštao o proboju u HNL.
 

Kako je sve počelo: Eduardo je ugovor s Mamićem potpisao dan nakon što je postao punoljetan. "Ugovor o ulaganju", koji su Mamić i Eduardo potpisali 25. veljače 2001., dan nakon što je Dudu postao punoljetan, sada je izvor svih prijepora, ali čini se ipak kako je osnovni problem što danas nijedan od njih nije na istim pozicijama na kojima je bio kada su ga potpisivali: Eduardo je od žgoljavog, boležljivog dječarca postao multimilijunaš, a Mamić je od poduzetnika u usponu, dogurao do također nekoliko milijuna teškog gospodara hrvatskog nogometa.

 

 

Prvi sukob oko Eduarda izbio je 2007., prilikom Eduardovog transfera u Arsenal. Suzano je uradio ono što je prije dvije godine napravio Mamić - pojavio se u Zagrebu i tužio svog štićenika tražeći milijun kuna, četvrtinu Duduove zarade u Dinamu. Mamić je izgladio stvar tako da je Suzanu isplatio 300 tisuća eura, a time je postigao i puno veću pobjedu: Izbacio ga je iz "trokuta", jer Suzano je raskinuo ugovor kojim mu je bila zajamčena četvrtina Eduardove zarade.

 

 

Mamić se dakle riješio Suzana i pri tome se prilično istrošio, očekujući da će mu se isplaćivanje brazilskog menadžera višestruko isplatiti kada ostane sam na Duduovoj "sisi". Međutim, ona je presušila čim je Eduardo iz sfere Mamićevog utjecaja, prešao u onu svoje žene Andreje. Znajući za naklonost javnosti prema igraču čiji golovi su Bilićevu Hrvatsku odveli na Euro i koja se dodatno povećala ranjenim Duduom kada mu je Taylor u veljači 2008. slomio nogu, Mamić je mudro šutio i trpio, ali i odbrojavao sve dok se Dudu nije oporavio i počeo igrati za Šahtar. Tada je krenuo u frontalni napad, ali Eduardo, za razliku od plaćanja 25 posto, ne ostaje dužan i eto nas na sudu.

 

 

Prije nego što će krenuti sudska bitka između Mamića i njegovog filha, u jesen 2012. mecena je pred kvalifikacijsku utakmicu za SP protiv Makedonije, došao u svlačionicu izbornika kojeg je postavio prije Kovača i održao motivacijski govor kao Šukerov izaslanik apelirajući na razumijevanje reprezentativaca oko isplate premija. 

 

Emotivnog Dudua toliko je pogodila zakašnjela spoznaja tko gazduje ne samo njegovim bivšim klubom i s njegovih 20 posto, nego i reprezentacijom za koju igra, pa je gol na sljedećoj utakmici protiv Walesa u Osijeku, proslavio plačući. 

 

 

Eduardo je u prvom stupnju izgubio spor, nakon čega mu je blokirana sva imovina u Hrvatskoj. Zatim je pokrenuo protutužbu kako bi dokazao da je ugovor s Mamićem bio lihvarski i tražio njegovo poništenje.
 

 

Dok su se njegovi suigrači pripremali za utakmicu protiv Srbije, Eduardo je u ožujku prošle godine jutra provodio u zagrebačkoj Palači pravde, gdje je tražio da se ugovori između Zdravka Mamića te njegova sina Marija sklopljeni s njim 2001. 2004. i 2007. proglase ništavnima jer smatra da su zelenaški. 

 

Mamić je 2007. prenio potraživanja prema Da Silvi na sina Marija, pa je Eduardo bio dužan Mamiću mlađem plaćati 20 posto od svih primanja do kraja karijere. Da Silvi su zbog neplaćanja Mamićima, a temeljem tog ugovora, blokirani računi i imovina u iznosu od 5,5 milijuna kuna. Svjedočio je o okolnostima u kojima je potpisao ugovore, prvi star tek 18 godina i jedan dan, jer mu je Mamić objasnio da nogomet u Hrvatskoj može igrati jedino preko njega. Dudu se pravdao kako je bio mlad i neiskusan te da kod javne bilježnice nije pažljivo slušao što je potpisao.

 

"Mamiću sam od 2001. do 2004. isplaćivao proviziju od 20 ili 25 posto plaće u Dinamu, oko 4 tisuće eura godišnje. Kada sam 2004. dobio godišnju plaću u Dinamu od 120 tisuća eura, godišnje sam mu do 2007. isplaćivao proviziju na ruke od 24 tisuće eura. Od 2007., kada sam otišao u Arsenal, nisam mu plaćao mu ništa, jer sam saznao da njegov sin Mario ima proviziju kao menadžer od Arsenala." objasnio je Da Silva.

 

 

Mamić je pak svjedočio koliko je uložio u Da Silvu, plaćao mu operacije, a zanimljivo je i njegovo tumačenje djelatnosti njegove menadžerske agencije:

 

"Nisam imao pretenziju biti menadžer s FIFA licencom, to su bila moja građanska ulaganja. "Mamić sport agencija" brinula se za vitalizaciju, treninge igrača. Kupovao sam im aute, plaćao stanove, obuću, odjeću. Eduardu sam na ruke dao 300 tisuća eura na ruke za kupnju kuće njegove majke u Brazilu i 200 tisuća eura da zatvori kredit prije odlaska u London. Ja sam sada proganjan kao zvijer, a Da Silva je iz mog sustava od nekoliko tisuća kuna zarade, došao do godišnje zarade u Arsenalu od milijun i pol do dva milijuna eura, a u Šahtaru godišnje zarađuje tri milijuna eura. Dakle, od ova dva kluba zaradit će 21 milijun eura. Krvarim što je došlo do ovoga, ali moja ljubav prema Eduardu neće biti ugašena, jer znam da iza tužbe stoji njegova podsvijest u liku supruge."

 

Tko god stajao iza Eduardove tužbe, ona je u siječnju ove godine uspjela; Sutkinja Jasenka Jurić Šojat prihvatila je Da Silvin argument da su ugovori i aneksi ugovora te javnobilježničke isprave koje je sa Zdravkom Mamićem sklopio u razdoblju od 2001. do 2007., kao i prijenos tih ugovora na Marija Mamića, protivni pravilima FIFA-e, po kojima ugovor s jednim posrednikom nogometaši ne mogu sklopiti do kraja profesionalne karijere, nego najdulje na četiri godine.

 

 

Dio ugovora po kojemu su Zdravko Mamić i Da Silvin bivši menadžer Helio Augusto Suzano ostvarivali pravo na po 25 posto primanja od marketinga, plaća, nagrada, premija i svih drugih drugih primanja koja Da Silva ostvari do kraja karijere sutkinja je ocijenila zelenaškim.

 

Ipak, ova presuda još je nepravomoćna.