Foto: Hina

JEDNOG jutra se probudite i u poštanskom sandučiću vas dočeka ček na deset tisuća eura kojeg vam je bez ikakvih obaveza, eventualno uz par riječi isprike, jednokratno dostavila Europska središnja banka. Zvuči nadrealno? Ne ako pitate vodeće europske ekonomiste, financijske stručnjake i akademike koji upravo takav potez traže za građane uhvaćene u eurozoni.

Prema pisanju Spiegela, sve veći broj ozbiljnih stručnjaka traži da ECB pokrene tiskare i novac pokloni građanima. Logika iza poteza nije nova i temelji se na idejama prvaka ekonomske misli kakvi su Milton Friedman i John Maynard Keynes koji su usprkos različitim gledištima na mnoga pitanja bili složni da u situaciji bez izlaza novac ljudima treba dostaviti "na ruke". Jedina razlika između njih dvojice je u modalitetima kojima bi se ovaj podijelio javnosti, pa je Friedman zagovarao da se novac baca iz helikoptera, dok ga je Keynes htio trpati u kovčege, zakopati pod zemlju pa pozvati ljude da ruju.

Pažljiviji promatrači globalnih ekonomskih kretanja će primijetiti da je aktualna europska rasprava o "kvantitativnom olakšanju za ljude" direktna preslika istovjetne debate koju su Amerikanci odradili prije tri godine, iako u mirnijem okruženju jer je FED uklonio razloge i povode za paniku, obvezavši se da će novac sijati preko primarnih i sekundarnih dilera sve dok on ne stigne do skitnica na ulicama, dok je ECB čekao da se inflacija otme kontroli i ugrozi radna mjesta unutar i izvan eurozone.

Kako je to svojedobno ocijenio jedan od najeminentnijih komentatora ekonomije Anatole Kaletsky, da su se FED i BoE (Središnja banka Engleske) odlučili novostvoreni novac distribuirati jednokratno odozdo (direktno na ruke), umjesto dugoročno odozgo (putem transmisijskog mehanizma), američka i britanska ekonomija bi se opravile i procvjetale bez zadrške koja je potrajala gotovo pola desetljeća.      

ECB izgubio kontrolu 

Očigledno ili ne, u Europi vlada istinska panika zbog promašene monetarne politike. Kako to ocjenjuje Spiegel u svom izvješću, inflacija se jedva drži iznad nule, a strah od deflacijskog scenarija kakav je posljednji puta viđen u vrijeme Velike depresije u SAD-u proganja krojače političkih i ekonomskih smjernica. ECB, čija je osnovna misija stabilnost cijena i eura, je izgubio kontrolu.

U skladu s poslovicom da "vrijeme očaja zahtjeva očajničke mjere", sve veći broj ekonomista i financijskih stručnjaka otvoreno promiče Friedmanov koncept "novca iz helikoptera", a rasprava je izrazito napeta i podjednako zanimljiva jer propitkuje same temelje postojećih doktrina monetarne politike.

Da je ECB u ovom trenutku potrošio sve tradicionalne alate koji su mu na raspolaganju više nitko ne dvoji. Zapravo, i u kratkoj digresiji, sam program "kvantitativnog olakšanja" (QE) o kakvom razmišljaju u središnjoj banci je na rubu zakona, ako ne i izvan postojećih zakonskih okvira. Njemački sudovi su u proteklim godinama opetovano bili u prilici da sruše QE, što bi im pošlo za rukom bez muke, no odluku su prepustili europskim institucijama, uz manje ili više javno priznanje da ne treba zatvoriti možda jedini put prema izlasku iz krize.

Novac ne stiže do realne ekonomije

Neuspjeh tradicionalnih modaliteta kojima se ECB pokušao otrgnuti deflacijskim trendovima (koje je sam potaknuo i izazvao) je lako objasniti. Središnja banka je komercijalnim podružnicama novac nudila uz niske ili nikakve kamate i kupovala riskantne vrijednosne papire s nadom da će banke zauzvrat povoljnije kreditirati potrošače i poduzetnike. Problem je u tome što velik broj gospodarskih i privatnih subjekata već grca u dugovima pa se nevoljko odlučuje na podizanje novih kredita, što u konačnici sprječava novcu kojeg "dobrohotno" nudi ECB da uđe u realnu ekonomiju.

Istini za volju, ako je dugogodišnje poticanje banaka iz središnjice utvrdilo nešto, onda je to činjenica da su komercijalne banke najslabija karika u transmisijskom mehanizmu i da pretpostavljena zadaća u kojoj bi one trebale poslužiti kao glavni distributer novca u realnu ekonomiju jednostavno nije u skladu s njihovom, mnogi će reći gramzivom prirodom.

U odgovoru na ovakav razvoj događaja, Sylvain Broyer, glavni ekonomist francuske investicijske banke Natixis ponavlja tvrdnju Kaletskog pa kaže: "Bilo bi puno smislenije da se novac kojeg ECB želi razmjestiti u borbi protiv deflacije distribuira direktno ljudima."

"Injekcija mora biti masivna"

Prema kalkulacijama šefa ECB-a Maria Draghija, središnja banka je u eurozonu spremna ubrizgati bilijun eura, što je dovoljno da se svakom građaninu unutar zone uruči poklon-ček od 3.000 eura.

Daniel  Stelter, utemeljitelj berlinskog think-tanka "Beyond the Obvious" i bivši korporativni savjetnik Boston Consultinga, traži još više novca za građane i predlaže da se svakom pokloni između 5,000 i 10,000 eura. "Da bi imalo učinka mora biti masivno," kaže. Stelter pritom priznaje da je riječ o gruboj procjeni. Napokon, niti jedna središnja banka nikad nije pokušala učiniti nešto slično, iako su BoJ (Središnja banka Japana), BoE i FED na sastancima otvoreno promišljali o takvom eksperimentu.

Mnogi akademici svoje kalkulacije temelje na iskustvu u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je vlada u prošlosti poreznim obveznicima poklanjala novac u obliku poreznih popusta i rabata, a s ciljem da osnaži potrošnju u realnoj ekonomiji.

Ekonomist s Oxforda John Muellbauer podsjeća na 2001. godinu (krah Dot.com-a) kad je SAD svim poreznim obveznicima dao 300 dolara. Prema gospodarsko-ekonomskom učinku tog poteza, Muellbauer kalkulira da bi poklon od 500 eura po glavi stanovnika bio dovoljan da eurozonu trgne iz očaja. "On (novac iz helikoptera) bi za ECB čak bio jeftiniji od tekućih programa," tvrdi akademik.

"Konačni grijeh"

Dakako, renesansa starih ekonomskih ideja uzbuđuje i uzrujava dio središnjih bankara i konzervativnih ekonomista. "To bi bio konačan grijeh," kaže Jörg Krämer, glavni ekonomist  Commerzbanka, druge najveće privatne banke u Njemačkoj. "Ako središnja banka podari novac jednom, nema šanse da to ostane izolirani slučaj. Političari će u drugom navratu tražiti još više."

Muellbauer odbacuje takve strahove i podsjeća da središnja banka ima jasan mandat kojeg ne uspijeva ispuniti. ECB mora osigurati inflaciju cijena do 2 posto, a distribucija besplatnog novca bi prestala jednom kad se cilj postigne. 

Krämer uzvraća da bi tiskanje i distribucija novca mogle izazvati hiperinflaciju s kojom Njemačka ima neugodna iskustva. "Jednom kad ljudi iskuse kišu novca s nebesa, to će stvoriti goleme nesigurnosti s budućom inflacijom," upozorava bankar i pita: "Koliko često će se to dogoditi i s kojom će brzinom porasti cijene? U kakvom stanju euro mora biti da bi ECB posegnuo za poklanjanjem novca?"

Iako se može učiniti valjanim, navedeni argument pršti od licemjera. Naime, razlika između onog što zagovaraju Muellbauer i Krämer je kozmetička. Prvi želi da se besplatan novac pokloni ljudima, dok drugi traži da takvi "milodari" ostanu ekskluzivno pravo bankara. Možda bi Krämerov stav bio prihvatljiviji da su privatne banke u posljednjih pet godina jada i bijede pokazale mrvicu volje da "besplatan novac" kojeg je ECB namijenio realnoj ekonomiji isporuče na odredište, umjesto da služe kao brana koja priječi gospodarski i ekonomski oporavak unutar i izvan eurozone.