Ilustracija: Index

MOJA prijateljica tvrdi da ne znam zadržati muškarca i da ne znam biti sama.

Zna što govori. Od svoje sedamnaeste godine, između svakog muškarca kojega je uspjela zadržati, bila je sama. Nekad je trajalo i po tri mjeseca. Tada bi se prepustila introspekciji i susretu s nutrinom svoga bića. Predložila mi je da se, ako ikada ikoga upoznam, pokušam fokusirati na hranu.

Gotovo je sigurna da bih uspjela zadržati muža dulje od dvadeset godina, da sam mu napravila onaj sendvič onda kad je došao s puta. Sjeća se da mi je to dugo zamjerao. Bilo je to traumatično iskustvo i jedan od glavnih razloga zašto me ostavio. Pokušala sam ga zadržati pečenjem, složencima, kolačima, ali sendvič nekad paše bolje od najslasnije delicije. I to se pamti. Muškarcu se svakako treba otvoreno diviti, osobito kad uopće nema razloga, kaže moja prijateljica. To ga čini sretnim, a vezu stabilnom. Ona uvijek mudro balansira između sendviča i divljenja.

Nekoliko puta se skoro udala. Kada danas razmišlja o tome, sigurna je da bi sve bilo drukčije da je forsirala juhe i variva. Ali, bilo pa prošlo. Samo jednom je ona bila ta koja je odustala od braka. Pametno je odlučila. Vjerojatno bi još uvijek bila s tim istim muškarcem i možda ne bi spoznala najvažniji dio sebe. Sad je već mjesec dana sama. Prethodno je svima je najavila da će se nakratko povući iz javnog života.

Tko je želi sresti, naći će je u knjižnici. Svaki dan poslije posla odlazi tamo sjediti. Dovoljno joj je da je okružena knjigama, ne treba ih ni čitati. Osjeća da je tako sve bliže samospoznaji. Već trećeg dana boravka na tom tihom mjestu spazila je privlačnog muškaraca. Posuđivao je dječje knjige. Dopala joj se ta njegova dječačka crta. Napravila je prvi korak i to mu rekla. Oduvijek je bila poduzetna. Pogledao ju je u čudu. Rekao joj je da je to lektira za njegovog sina koji ide u peti razred osnovne škole. Nije se smela. Odgovorila mu je da uopće ne izgleda kao da ima tako velikog sina. Lagano se zacrvenio. Pa hvala. To mu još nitko nije rekao, a stalno ide malome po knjige. Rijetki su očevi koji to rade, dodala je moja prijateljica. Kako sve to stiže? Sigurno ima odgovoran posao. Tužnim glasom kazao je da ne misle baš svi tako. A ne, ne bih rekla, pa tko ne bi bio sretan s takvim mužem, nabacila je značajno. Pozdravila ga je, vraća se kontemplaciji, bilo joj je drago, ako navrati još koji put, sigurno će se sresti. Ipak joj je knjižnica drugi dom. Navratio je već idući dan. Sin brzo čita, pa je došao po novu knjigu. Skoro ga nije primijetila, bila je u svom svijetu. Prenuo ju je iz razmišljanja. Satima je tu, zaboravila je i na glad i na žeđ, malo je iscrpljena. Pozvao ju je na sladoled. Pa dobro, mogla bih, iako nemam običaj izlaziti prije zatvaranja, rekla je. Danima su se tako družili. Donijela mu je sendvič, pretpostavila je da u toj gužvi nije stigao ni pošteno ručati.

To je bilo to. Zaljubio se. Reći će ženi još danas. Moja prijateljica pustila je suzu. Njenoj sreći nije bilo kraja. Kad se tako prosvijetljena vratila kući, nazvala me i rekla da ne zna što bi s frajerom koji ima dijete. Osim toga, zaželila se izlazaka. Ovo s knjižnicom joj je pomoglo da krene dalje. Napokon osjeća da je istinski spremna za vezu. On je još mjesecima svako popodne sjedio u knjižnici do zatvaranja. Navodno mu je žena donosila sendviče, ali nije pomoglo. Sretni su oni koji shvate da je introspekcija put do sreće.