BLIZANCI su skloniji jezičnim i govornim poremećajima. Na koji bi način roditelji trebali komunicirati s njima i spriječiti probleme u razvoju govora?

 

Istraživanja su pokazala da su blizanci/trojke skloniji usporenom razvoju govora i govorno-jezičnim poremećajima od ostale djece, osobito ako su se blizanci rodili prijevremeno i/ili imali nisku porođajnu težinu. Roditelji blizanaca ili trojki usporenoga govorno-jezičnog razvoja nerijetko izvještavaju da njihova djeca govore vlastitim jezikom koji je razumljiv samo njima.

 

“Jezik blizanaca“, tzv. Idioglossia, dugo je u središtu pažnje istraživača. Čini se da blizanci imaju vlastiti rječnik, čak i gramatiku koja sliči nekom stranom jeziku, a koji, osim njih samih, nitko ne razumije. Istraživanja pokazuju da “jezik blizanaca” nastaje zapravo tako što jedan od njih modelira nezreli poremećeni govor drugog, zbog čega oboje govore nepravilno, a pritom se međusobno razumiju.

 

Bez obzira na to kako napreduje govorno-jezični razvoj blizanaca, roditelji tom području trebaju posvetiti posebnu pozornost jer imaju dvostruko ili čak trostruko više posla od ostalih roditelja! Najveći je problem, osobito u prezaposlenim obiteljima, da roditelji ne stižu stvarati dovoljno prilika za individualnu komunikaciju sa svakim djetetom, a to je presudno za njihov govorno-jezični, a i opći razvoj.

 

Zbog veće opterećenosti obvezama i manje prilika da provode vrijeme sa svakim djetetom nasamo, roditelji su skloni obraćati se blizancima kao cjelini, govoriti kratkim i izravnim rečenicama namijenjenima svoj djeci zajedno, zbog čega ne ostaje prilika za prošireni, bogati dijalog između jednog djeteta i roditelja. Osim toga, budući da se često natječu za maminu ili tatinu pažnju i vrijeme, blizanci su skloniji ubrzanom govoru jer pokušavaju što više reći. Zbog toga je njihov govor nerijetko manje razumljiv, nije tečan te je netočan.

 

Kako bi na najbolji mogući način poticali razvoj govora i jezika svojih blizanaca ili trojki, roditelji bi trebali posvećivati svakom djetetu što je moguće više individualne pažnje, odnosno razgovarati sa svakim djetetom pojedinačno. Potrebno je tražiti spontane prilike za to više puta dnevno.

 

Prilikom presvlačenja, primjerice, možemo djetetu pričati kratku priču, pjevati mu pjesmicu, igrati se njegovim prstićima, ili jednostavno razgovarati o svemu što u tom trenutku radite. Kada se sa svojim blizancima (ili trojkama) igrate ili nešto radite zajedno, obraćajte im se svakom zasebno, a ne svima istodobno, bez obzira na to što vam za to treba dvostruko ili trostruko više vremena i riječi, i što se morate ponavljati. Primjerice: “Marko, stavi svoj tanjur u sudoper. Bravo!”, “Luka, i ti donesi svoj tanjur. Stavio si ga sam u sudoper, bravo!”.

 

Što je moguće češće stvarajte prilike za više interakcija i dulje dijaloge sa svakim djetetom. Takve prilike ne nastaju same od sebe tijekom užurbanog dana, nego ih treba stvarati. Nekoliko puta tjedno možete kupati djecu odvojeno (jednog kupa mama, drugog tata, trećeg baka). Katkad jedno dijete može ostati s roditeljem kod kuće i igrati se, a drugi roditelj za to vrijeme neka povede drugog blizanca sa sobom u dućan itd. Veoma je važno da maksimalno iskoristite ove rijetke prilike za druženje s djetetom nasamo, i to ne samo zbog poticanja njegova govora nego i zbog djetetove emocionalne potrebe da povremeno dobiva punu roditeljevu pažnju i vrijeme.

 

Često razgovarajte o svemu što radite, ali nastojte da se to ne pretvara u vaš monolog. Osim što je važno da pred djetetom gramatički pravilno govorite i da ono obogaćuje svoj rječnik novim riječima, dijete treba razvijati vještine dvosmjerne komunikacije, odnosno vođenje razgovora u kojem svatko od sugovornika postavlja pitanja, razmišlja u stankama, odgovara, nadovezuje se na već rečeno itd.

 

Poučavajte djecu i razgovoru utroje, odnosno učetvero, gdje svatko pažljivo sluša što ostali govore, strpljivo čeka na svoj red i sudjeluje u razgovoru. Čitanje priče za laku noć i razgovor idealna je prilika za smireno učenje višesmjerne interakcije i komunikacije.