Međutim, za one koje vole strip, pokušat ćemo izdvojiti nekoliko zaista sjajnih ovogodišnjih izdanja koja jednostavno vape da se pročitaju. 

 

Vjerujem da ovaj izbor ima i nekih rupa, da će svatko od vas izabrati neki strip kojeg ovdje nema i pitati se zbog čega je to tako. Međutim, kako je svaki izbor stvar osobnog stava autora, njegovih afiniteta i subjektivnih sklonosti, takav je i ovaj te čvrsto stojim iza njega.

 

No, da ne filozofiramo, krenimo redom, od petog  mjesta prema prvom:

 

 

''Samo ako razumijete rat, tek onda ćete moći pronaći ubojicu'', riječi su Krisa, scenarista ove jedinstvene ratne drame, odnosno preciznije rečeno ratnog krimića, kojeg je za hrvatsko tržište izbacila Fibra, najproduktivnija i najkvalitetnija domaća nakladnička kuća specijalizirana za strip.

 

''Naša majka rat'' slojevita je i kompleksna priča koja nas vraća u sam početak Prvog svjetskog rata, točnije u 1915. Žandarmerijski časnik Roland Vialatte dolazi u pokrajinu Champagne sa zadatkom pronaći ubojicu tri mlade žene, brutalno smaknute u rovovima na prvoj liniji bojišnice.

 

General koji je pozvao u pomoć Vialattea objašnjava mu zbog čega je njegova misija toliko važna:

 

''Moji su ljudi spremni umrijeti za svoju zemlju, ali ne možemo biti posvećeni ratovanju ako netko ubija naše žene iza naših leđa.''

 

Ipak, krvava tajna neće biti otkrivena sve dok samog kraja Velikog rata.

 

''Naša majka rat'', izvorno je objavljena u četiri dijela, a Fibrin integral dosljedno prati originalno francusko izdanje.

 

Tužaljka prva i Tužaljka druga nas uvode u cijelu priču i već u prvim kadrovima shvaćamo strukturu i koncepciju ovog djela.

 

Cijela je priča zapravo retrospekcija glavnog protagonista priče Vialattea. Bivšeg žandara vidimo u bolničkoj postelji puna dva desetljeća nakon kraja ratnih zbivanja i kroz njegove oči i kroz njegova sjećanja, iz prvog lica pratimo sve ono što su nam autori željeli ispričati ovim stripom.

 

Iako oba prva poglavlja na neki način na klasičan način rekonstruiraju ratni žanr, što se vidi kroz brojne naturalističke prizore bojišnice, jasno uočavamo ideju autora, a to je da niti u jednom dijelu on ne želi glorificirati rat, već ga uzima kao stanje koje će na aktere cijelog ovog košmara ostaviti trajne ožiljke.

 

Početni zanos Vialattea kad ugleda bojišnicu vrlo brzo biva zamijenjen očajem, a krvavi kaos u koji je ubačen do kraja života bit će mu jedina opsesija. U ovoj ratnoj priči junaka nema, herojstvo je u drugom planu nauštrb gole egzistencije, pobjednika također nema jer su obje strane isključivo žrtve, a kraj rata ne da ne donosi olakšanje, već je ono početak jedne nove, sasvim drugačije, ali jednako mučne traume.

 

Treće poglavlje priču baca pred sam kraj rata, u 1917. Zločin ni izbliza nije riješen, a Vialatte više nije običan mali policajac već je sad vojnik koji aktivno sudjeluje u masovnom pokolju. Rat je sad još strašniji jer je čovjek otkrio i brojna pomagala kako smrt učiniti još bržom i još strašnijom, pa sad vidimo i upotrebu tenkova, zrakoplova i bojnih otrova. U ovom poglavlju svjedočimo potpunoj promijeni percepcije kod sudionika rata. Više nitko ne želi umirati za Francusku niti je neprijatelj apriori neprijatelj. Uteg krivnje prebacuje se na vlastite političke i vojne elite i svima je zapravo puna kapa patnje.

 

Posljednje je poglavlje simbolična imena Rekvijem uvodi nas u posljednje dane rata i donosi nam konačno razrješenje počinjenih umorstava s početka.

 

Premda sadržajem nema dodirnih točaka, na koncu, u pitanju su i sasvim različite vremenske epohe, koncepcijski ''Naša majka rat'' ima dosta sličnosti s Ecovom ''Ime ruže''.

 

Baš kao i u remek djelu Umberta Eca i ovdje je u prvom planu kriminalistička priča koju treba razriješiti, no Kris i Mael nude čitatelju puno više od ogoljenog trilera. Previše ključnih pitanja autori ovdje postavljaju da bi se ovo djelo moglo jednodimenzionalno žanrovski odrediti. Zbog čega i za koga su milijuni vojnika svakodnevno ginuli? Jesu li svi oni željeli taj rat ili su u njega bili uvučeni strahom od kazne? Zbog čega se tri civilna ubojstva usred ratnog kaosa kažnjavaju, dok odgovorni za milijune pobijenih na bojišnici u istoj državi za svoja (zlo)djela ne odgovaraju, štoviše, bivaju i nagrađeni za to? Kakva je sudbina onih koji su preživjeli rat? To su sve pitanja koja su postavili autori ove knjige, tražeći od svog čitatelja da se i sam zamisli nad njima.

 

Što se tiče crteža, Mael je ovdje odradio fantastičan posao. Njegov akvarel je gust, živahan, drhtajuć. Ekspresija koju on postiže čitatelju pomaže da se na što jednostavniji način uvuče u cijelu priču. Fascinantna je njegova briga za detalje i povijesnu točnost. Prizori rovova na ničijoj zemlji nevjerojatni su i upravo zahvaljujući toj savršenoj sinergiji scenarista i crtača, ''Naša majka rat'' bez sumnje može dobiti etiketu remek djela devete umjetnosti.

 

 

Pamtim to kao da je danas bilo. Toga 27. travnja 1986. proljetno sunce svojim je zrakama kupalo Šibenik. Bila je nedjelja, dakle, nije bilo škole što znači da su ulice bile krcate klinaca. Sjećam se da sam tog dana, kao i većinu vremena koje sam provodio van kuće, igrao nogomet. Kažem vam, nedjelja kao svaka druga. Samo naizgled, jer ono čega se najviše sjećam, ono zbog čega pamtim taj dan kao da se danas dogodio, bio je paničan i zabrinut poziv moje majke da odmah dođem kući. Iskreno, ne sjećam se kojim se točno riječima poslužila da mi objasni zbog čega me prekinula u najdražoj mi zabavi, no znam, sjećam se da vidjevši joj izraz lica nisam puno ni pitao. Bez obzira na to što sam baš tog 27. travnja navršio osam godina, dakle, bio sam klinac koji ne kuži ništa, jasno mi je bilo da se dogodilo nešto strašno, nešto toliko grozno što će svojom užasnošću obilježiti cijelu jednu epohu, a time i naše živote.

 

Naime, toga jutra vijesti su javile da se dogodio incident u nuklearnoj elektrani u ukrajinskom gradu Černobilu, gradiću na samoj granici između Ukrajine i Bjelorusije. U početku nitko nije znao što se točno dogodilo, koje će biti posljedice, tek smo poslije saznali da je kombinacijom nesigurnog dizajna sovjetskog nuklearnog reaktora te ljudske pogreške, uzrokovana je eksplozija koja je uništila jedan od četiri reaktora u ''Memorijalnoj elektrani Vladimir Iljič Lenjin''.

 

Posljedica eksplozije nije nalikovala eksploziji nuklearne bombe, ali je relativno manja eksplozija učinila štetu na reaktoru koji će potom otpustiti velike količine radioaktivne prašine, otprilike devet puta jače kontaminacije nego prilikom eksplodirane bombe u japanskom gradu Hirošimi, no i danas nakon nekoliko desetljeća, ta radioaktivna prašina nije u potpunosti nestala.

 

Radioaktivnost raznošena vjetrom potom je najviše pogodila zdravlje stanovnika susjedne južne Bjelorusije, ali isto tako i krajnjih sjevernih prostora Ukrajine te jugozapadnih prostora Rusije, čija je granica također bila u neposrednoj blizini. Oblaci radioaktivne prašine zaustavili su se tek nad Skandinavijom u sjevernim dijelovima Europe. Izravne i neizravne posljedice radioaktivnog zračenja osjetilo je do 5 milijuna ljudi. Zdravstveni problemi kod velikog broja ljudi ostali su prisutni sve do danas, a poseban problem predstavlja kvalitetno zbrinjavanje okoliša u neposrednoj blizini nuklearne elektrane.

 

U samom Sovjetskom Savezu tri sljedeća dana uopće nije obznanjena nuklearna nesreća, a pitanje je bi li se uopće za nju i saznalo da problem nisu uočili švedski meteorolozi koji su primijetili visok stupanj radioaktivnosti nad Švedskom. Nakon što su sovjetske vlasti uhvaćene u prešućivanju najveće nuklearne nesreće, počele su opravdavati i minorizirati cijeli slučaj otprilike na isti način kako su to desetljećima činili i s ostalim problematičnim pitanjima u vlastitoj državi.

 

Ipak, nuklearna katastrofa imala je velike posljedice na političko povjerenje građana u sovjetsku vlast. Odluka sovjetskih vlasti na čelu s Mihailom Gorbačovom da prešuti nuklearnu nesreću i podmukle posljedice neprimjetnog radioaktivnog zračenja stvorila je revolt stanovništva u Ukrajini, gdje je povjerenje prema Komunističkoj partiji svedeno na najmanju razinu ikada.

 

Černobil je simbolično za većinu građana Ukrajine predstavljao kriminalnu nemarnost i aljkavost sovjetske vlasti u kojoj je cvjetala korupcija. Politika ''Glasnosti'' tek je nešto ublažila ogorčenost sovjetskih naroda, a posebno ukrajinskog koji je nove političke slobode počeo vrlo aktivno koristiti kako bi ukazao na opasan i zastarjeli sovjetski sustav na svim razinama.

 

Drugim riječima, ''incident'' u Černobilu bio je vatreno krštenje za ''Glasnost'', koju je propagirao umjereni Mihail Gorbačov. Test koji ni on ni njegova politika, nisu položili, a posljedice tog pada su milijuni stradalih. Černobil je bio malj koji je zadao konačan udarac hladnom ratu i samo je ubrzao pad SSSR-a. Tri godine poslije srušen je Zid.

 

Kad se dogodio Černobil, francuski stripaš Emmanuel Lepage imao je samo 19 godina, a nevjerojatnu širinu mogućnosti stripa kao medija koristio je za izražavanje svojih lijevo orijentiranih kritičkih stavova prema ''okuženom'' svijetu u kojem živi. 

 

Fibra je prije nekoliko godina objavila i njegova dva nešto ranija stripa, ''Muchacho'' (2004.) i ''Oh, cure'' (2008.), dvije po svemu različite priče, slične samo po jednom – po britkoj kritici osjetljivih društvenih tema kao što su crkva, homoseksualnost i neosjetljivost okoline na klasne i socijalne razlike modernog čovjeka.

 

Krug ljudi s kojima se Lepage družio bio je vezan uz umjetnost i aktivizam, a jedan od onih koji su najviše utjecali na njega bio je Dominique Legeard. Legeard je bio predsjednik udruge ''Crtaaktivisti'', udruge umjetnika koji su svoj talent koristili kako bi ''angažiranim'' crtanjem pomogli konkretnim akcijama širom svijeta.

 

Legeard je posebno bio angažiran u borbi protiv nuklearki, a na priču o černobilskoj katastrofi navukao je nekoliko francuskih umjetnika, među ostalim i Lepagea, koji su 2008. odlučili otići u Černobil i Pripjat, za ostatak planete i danas zabranjenu zonu, kako bi svojim crtežima više od dva desetljeća poslije svijetu pokazali što se tamo stvarno dogodilo.

 

''Turizam katastrofe'', tako su svoju misiju crno-humorno nazvali ti hrabri aktivisti, i sami nesigurni zbog čega su se pobogu odlučili na ovakav potez. Lepageu na polasku ni samome nije bilo jasno zašto odlazi negdje, tisućama kilometara daleko kako bi crtajući ugrozio svoj život. Međutim, kako su dani prolazili početna je ideja dobivala sve jasnije konture. Brojevi, činjenice i kruti fakti, s kojima su se uoči polaska u Ukrajinu naoružali Lepage i društvo iz dana u dan su se topili, nestajali su, postajali su nevažni. Angažman francuskih umjetnika i simbioza s domicilnim stanovništvom, koji dva desetljeća preživljavaju u postapokaliptičnim uvjetima dobili su pravi smisao.

 

Nestala je racionalizacija, stvorilo se razumijevanje, lišeno potrebe za tumačima i prevoditeljima. Susrećemo ljude koji su preživjeli te i dalje proživljavaju nešto nezamislivo užasno, no njihova vedra duša i optimizam u besmisao pretvaraju strah i oprez s kojima su u početku nastupili čudni došljaci iz Zapadne Europe. Malo pomalo, Volodarka, Pripjat i Zabranjena zona postaju dom Lepageu i prijateljima, a cijela ova avantura bila je jedno unutarnje putovanje koje samo po sebi nosi puno velikih promjena.

 

Lepageov crtež je nevjerojatan, toliko sugestivan da nam oblačići s tekstom gotovo i nisu potrebni da shvatimo o čemu zapravo uopće čitamo. Na početku knjige Lepage koristi olovku, pastel i ugljen i njegov je crtež zastrašujuć. Precizan, jasan i jeziv, Lepage svoja početna razmišljanja i strahove demonstrira  takvim crtežom, međutim, na kraju knjige, kad Lepage shvati da život može i mora postojati čak i u jednom takvom okruženju, stil postaje puno vedriji, nježniji i topliji.

 

Kad odložimo knjigu definitivno jedan osjećaj ostaje visjeti u zraku - Emmanuel Lepage naišao je na nešto što je teško shvatiti i što je i njega samoga šokiralo: radijacija je pobila i osakatila milijune, no nije uništila nadu i vjeru lokalnih ljudi u bolje sutra. A ta spoznaja je puno moćnija i snažnija od početne ideje da se glasno vikne protiv nuklearnih lobija i ekonomsko-političkih interesa velesila u grčevitoj potrazi za profitom.

 

Politički pamflet, koliko god da ispravan i moralan bio i dalje je samo pamflet, a ljudskost je ipak puno važnija. Zato je ova knjiga toliko divna jer pršti upravo njome.

 

 

Amin Džafari, Arapin i naturalizirani Izraelac, priznati je kirurg u Tel Avivu, gdje živi sa suprugom. Džafari se asimilirao sa svojom novom domovinom, zatvarajući oči pred činjenicom da njegova nova domovina vodi bespoštedni, krvav i desetljećima dug rat s njegovim narodom.

 

Arapin smatra da to nije njegov sukob, spalivši time sve mostove iza sebe. Džafari je živio u jednoj samoprojiciranoj utopiji smatrajući da je idiličan život koji je stvorio s druge strane zida dovoljno siguran te nije ga čak ni smetalo da dane i noći dijeli čak i s židovskim fundamentalistima, koji su u suštini prezirali sve što Džafari zapravo jest.

 

Međutim, jedan događaj iz temelja mijenja Džafarijev život. Dok je bio na ručku s kolegicom iz bolnice odjeknula je strašna eksplozija. Džafari se nije puno uznemirio, naravno, takve situacije su tužna svakodnevica Tel Aviva. U jednom restoranu bombaš-samoubojica raznio se i u smrt je sa sobom odvukao desetke nedužnih života. Bolnica u kojoj Džafari radi primila je brojne ranjene i osakaćene, a baš je on odradio najviše operacija. Nakon užasno naporne smjene odlazi doma gdje ga čeka policija koja ga obavještava da je bombaš-samoubojica njegova žena.

 

U trenutku, cijeli život koji je Džafari u Tel Avivu godinama stvarao raspao se poput kule od karata. Preko noći su maske licemjerja pale, a u očima svojih židovskih susjeda i prijatelja prestaje biti uzoran izraelski Arap i pretvara se u prljavog arapskog terorista, kojem nije mjesto u njihovom susjedstvu.

 

Amin odlučuje pronaći one koji su mu ženu potakli na taj strašan čin, jer egoistično isprva ne želi prihvatiti da je taj čin bio možda doista čin njene slobodne volje. U potrazi za istinom, ali onom selektivnom, onom koja njega proganja, Amin Džafari morat će se suočiti s realnošću pred kojom je zatvarao oči. Amina uništava spoznaja kako je njegova žena mogla biti povezana s radikalnim arapskim terorizmom, a da on o tome nije imao pojma. Odlazi na palestinsku stranu u potrazi za odgovorima, no oni koje je na kraju dobio bili su potpuno neočekivani i šokantni.

 

Nikada nije jednostavno razgovarati o pozadini izraelsko-palestinskog sukoba bez da zauzmemo određenu stranu. Međutim, ''Atentat'' je strip koji izaziva upravo takav efekt, čitatelja ostavlja neutralnim, čini ga jednako osjetljivim na patnje obje zaraćene strane, a ujedno i ruši naizgled nevidljive, ali itekako opipljive zidove među narodima i religijama na Bliskom Istoku.

 

Loïc Dauvillier i Glen Chapron potpisuju dojmljivu adaptaciju romana Yasmine Khadre koji je u Francuskoj prodan u više od 600 000 primjeraka i preveden u više od dvadeset zemalja.

 

Bez sumnje, ''Atentat'' je jedno od najzanimljivijih izdanja u svijetu devete umjetnosti posljednjih godina.

 

''Mutirani virus gripe širi se čitavim svijetom. Svijetom u kojem se najveći gradovi pretvaraju u geta bijede. Bilo je to kao da je netko odlučio da je čovječanstvu došao kraj. I komadi su padali sudarajući se jedan s drugim, dok nisu do temelja srušili ono što smo zvali... civilizacijom. 

Dvadeset godina kasnije nova se vrsta ljudskog bića kretala među ruševinama gradova živeći od njegovih otpadaka. Bili su to najjači, najlukaviji, oni koji su preživjeli brutalan odabir. Ovo je priča o jednome od njih. O Hombreu.''

 

Podžanr postapokaliptičnog horora u pop-kulturi završetkom se hladnog rata, paranjem željezne zavjese i reduciranjem straha od nuklearne apokalipse na neki način sramežljivo maknuo u stranu, davši prostora nekim drugim temama i žanrovima.

 

Odlaskom s velike scene mrskih Sovjeta, u prvi plan kao globalni negativci došli su neki drugi zločesti dečki poput Al-Qaede čiji je modus operandi bio posve drugačiji, no dojma sam da ljudi nisu ni izbliza više tako opterećeni krajem svijeta i neizbježnim armagedonom kao što su bili u šezdesetima (kad je svijet zaista plesao na rubu nuklearne katastrofe), ali i osamdesetima.

 

Osamdesete su bile vrhunac, zlatno doba tog podžanra (sjetimo se samo Millerova prva dva dijela ''Pobješnjelog Maxa''), a u to vrijeme s filmskih traka i stripovskih su stranica vrištali prizori mutiranih životinja, povampirenih i degeneriranih hordi koje krstare opustošenim pejzažima u potrazi - hm, kako kada - za vodom, gorivom, hranom, ljudima...

 

E sad, zaboravite sve ovo što ste gore pročitali jer priča o Hombreu je nešto sasvim drugo. ''Hombre'' je kanon postapokaliptičnog stripa (nastao je također početkom osamdesetih), a sve ono što je poslije u ovom žanru stvoreno, na ovaj ili onaj način proizašlo je iz kabanice dvojice španjolskih genijalaca - crtača Josea Ortiza i scenarista Antonija Segure.

 

Možda najbolje tumačenje  dehumanizirajućeg svijeta u kojem iz dana u dan preživljava istinski antijunak Hombre dao je čuveni španjolski stripaš i strip kritičar Paco Roca:

 

''Hombre je mnogo fatalističniji i amoralniji od slavnog romana ''The Road'' Cormaca McCarthyja, napisanog trideset godina poslije. Hombre može proizaći samo iz genija autora lišenog anglosaksonskih predrasuda i kreativne slobode koju nudi strip.''

 

Simbioza crtača i scenarista u ''Hombreu'' dovedena je do savršenstva. Segurin svijet je svijet bez milosti, bez oprosta, bez razumijevanja, svijet u kojem moral ne postoji i svijet u kojem se živi da bi se opstalo. Nikako drugačije. A Ortizov crtež toliko slikovito realistično u stvarnost pretvara Segurinu apstrakciju dijaloga da se čitatelju jednostavno mora zgaditi ljudski rod makar i sam pripadao toj prokletoj vrsti.

 

Za kraj crtice o Hombreu još jedna genijalna Rocina opaska:

 

''Lik Hombrea, najnihilističnijeg i najautodestruktivnijeg među likovima iz fikcije, lika uz kojeg pripadnici Peckimpahove ''Divlje horde'' izgledaju kao puki izviđači, vratio se kako bi prodrmao utrobu tim novim čitateljima i podigao glas bijesa u ova apokaliptična vremena.''

 

 

''Transmetropolitan'' definitivno nije djelo koje se može i smije promatrati jednodimenzionalno. Nikako, ni u žanrovskom smislu niti po pitanju pripadnosti mediju, u ovom slučaju stripu. U redu, priča o Spideru Jerusalemu, pomahnitalom, šizofrenom i nadrkanom novinaru budućnosti, čije masne i sočne rečenice sijeku poput britve, napisana je u formi stripa, no njen scenarist Warren Ellis toliko je dobar pisac, da je svetogrđe ''Transmetropolitan vezivati isključivo za devetu umjetnost. Jednako kao i ''Mausa'' Arta Spiegelmana, ''Persepolis'' Marjane Satrapi ili ''V for Vendettu'' Alana Moorea.

 

Također, besmisleno je ''Transmetropolitan'' stavljati i u ladicu isključivo SF žanra jer, premda je Ellisova poetika načelno distopijska cyber punk poetika, ona je u prvom redu bezvremenska. Zašto? Zato što je ''Transmetropolitan'' priča o otporu pojedinca prema nepravdi, surovosti, dehumanizaciji, gluposti…, a korijene ljudske grubosti, okrutnosti i zloće pokazao nam je još i Stanley Kubrick s onim svojim majmunima u ''2001. Odiseji u svemiru''.

 

Ellisov grad budućnosti, ta suluda košnica svega onog najljigavijeg što hoda, puže, gmiže - ljudi, beštija, tuđinaca, hibrida – samo je jednostavno sjajna alegorija društva u kojem mi danas živimo, a da toga zapravo uglavnom nismo ni svjesni.

 

Ljudska vrsta polako, ali sigurno gubi korak za onim što je sama stvorila i sve ovo što nas čeka, ako nas dočeka, posljedica je korporativnog kapitalizma što smo ga sami stvorili zbog ničeg drugog nego zbog pohlepe.

 

Tehnokolonizacija ljudskog tijela i uma traje godinama, desetljećima i samo je prvi stupanj potpune erozije civilnog društva, koje jednostavno prestaje postojati. Moralne vrijednosti brišu se, a u takvom svijetu sloboda kapitulira pred kontrolom totalitarnih elita putem tehnologije.

 

Tehnologija je sve. I vlast i simbol otuđenja i glavni vodič prema sve jasnijoj i čišćoj dehumanizaciji. Monopol nad tehnologijom koriste vladajuće elite radi društvene kontrole i ona je glavno oružje koje vodi ka cilju vladajućih – gubitku individualnog suvereniteta. Masovni mediji također su u službi, dobro nauljeni kotačići dobro uhodanog mehanizma manipulacije i propagandnog zatupljivanja.

 

Ipak, otpor pojedinca postoji. Kakav takav, ali ipak postoji. U Transmetropolitanu taj je teret na leđima Spidera Jerusalema, novinara luđaka koji će iz ničega stvoriti vijest, priču od koje će mnogi strepiti. Spider je možda odbojan, divlji, lud, opasan, no da bi ''pokret otpora'' barem prividno postojao, netko mora biti i takav. A Spidera se boje svi.

 

''Transmetropolitan'' nije strip koji ima nekakvu priču čija bi se radnja mogla u nekoliko rečenica ispričati. ''Transmetropolitan'' je strip trenutka, u kojem Warren Ellis hvata malene komadiće pomaknute i čudnovate vlastite genijalnosti  te od njih stvara cijeli jedan svemir, kojeg mi kao čitatelji opsjednuto promatramo kroz crveno-zelene Spiderove naočale.

 

Naravno, kako serijal odmiče, tako se i Ellisovo pripovijedanje mijenja, postaje sve konkretnije, a Spiderovi neprijatelji dobivaju sve jasnije konture. Ipak, načelno, Ellis i do samog kraja ostaje vjeran svojoj početnoj formi, stilu pisanja zbog kojeg smo ga na kraju i toliko zavoljeli.

 

Prije dvije godine izdavačka kuća Fibra izbacila je prva dva nastavka priče o Spideru Jerusalemu, a ove smo napokon dočekali i nova tri dijela koja zaokružuju priču o jednom od najboljih stripova ikad napisanih.