Zaista ne znam što bih rekao pametno. Sumnjam da se uopće išta može reći i na logičan način objasniti ovo što se dogodilo. Najlakše je sad udarati po mrtvom konju, no ljudi, otvorite oči, pa nije ovo od jučer. Ovakvo stanje u hrvatskoj košarci traje godinama, a mi se sad kao nešto čudimo.

 

Naravno, nisam ni ja očekivao da će se ovako nešto dogoditi, da će nas Česi ovako poniziti. Istina, cijeli turnir smo igrali loše. Možda smo samo u prve dvije utakmice pokazali da ova reprezentacija donekle liči na ozbiljnu ekipu, sve ostalo je bilo obično mučenje. 

 

 

Ipak, očekivao sam da ćemo se unatoč tome mučenju nekako provući dalje, iščupati pobjedu protiv prosječne Češke barem na talent ili iskustvo. Ni u najgorim snovima nisam očekivao da ćemo izaći na teren kao reprezentacija osnovne škole. Cijelo vrijeme se provlačila priča da je obrana naš forte, a onda nam Česi u prvom poluvremenu zabiju 50 koševa! 

 

I onda, umjesto da u drugo poluvrijeme uđu kao nabrijani psi, oni uđu još mlitavije i beskrvnije. Ma, s ovakvom igrom ne bi oni dobili ni žensku reprezentaciju Češke.

 

 

Međutim, kako sam već rekao, puno toga u hrvatskoj košarci ne valja već godinama i naivni su svi koji su mislili da se 20 godina diktatorskog vladanja i građenja sustava u kojem na svim razinama moraju igrati podobni, a ne sposobni, može preko noći popraviti. Riba smrdi od glave, a naš Savez je previše zakužen da bi nešto ovako bilo slučajno.

 

Ne znamo ni danas u kakvom sustavu će se igrati ABA liga, tko će je igrati, tko će igrati u hrvatskoj ligi, kako će ona izgledati, pa hohštapleraj u juniorskim kategorijama. Ne čine hrvatsku reprezentaciju samo trener i igrači. Tu su svi, od tajnika, do fizioterapeuta do liječnika. A godinama su u taj sustav dolazili ljudi po tko zna kojim kriterijima.

 

Također, i novinari imaju i svoju dozu krivice. Od nekih igrača su na umjetan način, bez temelja i pokrića, stvorili zvijezde i na leđa im nabacili preveliko breme očekivanja.

 

Evo, uzmimo na primjer Marija Hezonju. U redu, mali je talent, no momak odigra jednu i pol utakmicu, zabije tri trice i dva puta zakuca i odmah je novi Dražen.

 

Ili Dario Šarić. Odigrao je jednu dobru sezonu u Ciboni, no budimo realni, domaća liga je domaća liga. Otišao je u Tursku, a ni tamo nije postao nositelj. I onda su naši novinari odmah udarili po Dudi Ivkoviću kako može gušiti takav talent.

 

Slažem se da su njih dvojica igrači čije pizdarije treba istrpjeti, no alo, Dražen se rađa jednom u dvjesto godina, a nama je svaki igrač koji se izdigne malo iznad prosjeka novi Dražen. Znam da bi mi svi skupa voljeli da je to tako, no nažalost nije.

 

Za dublju analizu nisam dovoljno upućen. Gledao sam dvije utakmice uživo, ostalo preko TV-a, tako da bi radije preskočio detaljno seciranje našeg nastupa na Eurobasketu. 

 

 

Ipak, vidljivo je da neki likovi u našoj reprezentaciji nisu za košarku, to je definitivno, a mi od takvih likova radimo zvijezde. Jednostavno, današnja košarka ne trpi slabiće, a mi ih imamo previše.

 

Neki će reći da imamo tri NBA igrača, da nam ostatak reprezentacije igra u najboljim europskim klubovima. Točno, ali jednako tako je i točno da je nivo i kvaliteta NBA drastično pala naspram nekad.

 

Tko je danas najbolji igrač tamo? LeBron James. Istina, super igrač, sjajan, ali može li se on uopće usporediti s Jordanom? Pa pogledajte onaj Dream Team protiv kojeg smo mi igrali nekad, a pogledajte danas. Generalno, dojma sam da je kvaliteta same košarke puno pala, i u NBA-u i u Europi. Igra se puno brže i možda atraktivnije nego nekad, no nitko me neće uvjeriti da je danas ta košarka kvalitetnija.

 

Nekad je jedan Dražen dobivao mrvice i skupljao minute tamo, a danas bilo tko iz Europe tko može pogoditi dva od tri bacanja i jednom zakucati biva draftiran. Tako da se mene ne može baš impresionirati s tom pričom o tome da nam igrači igraju u NBA-u. 

 

Danas se ne radi dovoljno. Nekad, u moje vrijeme u Jugoplastici, u šestom ili sedmom mjesecu, kad bi imali neki odmor, pa svi bi od reda bili na treninzima, na svoju ruku, a danas ti dođe jedan igrač na trening, dok su drugi na kupanju.

 

Sjećam se kako je meni i Aramisu Nagliću Božo branio baskete prije treninga, jer bi se ubili na basketu jedan na jedan, pa bi takvi došli na trening. 

 

Previše je danas tu menadžera, previše love, a malo ljubavi prema košarci.