Foto: Hina, Index

PRIJE nekoliko mjeseci Thomas Piketty je bio glavni trend u Hrvatskoj. Svi su čitali Kapital. Hvalili se time po televiziji. Svi koji su "netko i nešto" su prisustvovali njegovom predavanju u HNK. Oni koji su stvarno "netko" su mu pred kamerama sa širokim osmjehom na licu i stisnuli ruku. No jako se malo sadržaja koji postoji između korica te knjige uhvatilo u hrvatskoj politici, pa i onoj koja se nominalno naziva socijaldemokratskom. Što se najbolje vidi u štrajku prosvjetnih radnika.

Naime, jedna od glavnih poruka Pikettyjeve analize kretanja društvene i ekonomske nejednakosti jest da je najmoćnije oružje protiv rastuće nejednakosti – obrazovanje. Društvo koje kvalitetno educira svoje mlade naraštaje je ono koje ulaže u pravedniju budućnost. U društvo jednakih mogućnosti.

Zato sam s punim srcem vjerovao u iskrenost sljedeće rečenice, koju je prije tri godine izjavio premijer: "Obećajem svima koji obrazuju našu djecu da će biti prvi na koje će se misliti čim to bude moguće". Naravno, premijer je napravio upravo suprotno, te ministru Vargi dao slobodne ruke da u kolovozu poveća plaće u zdravstvu 4%, i tako sindikalnim čelnicima u obrazovanju dao savršen izgovor za današnji štrajk.

Svima je jasno zašto se štrajka

Kažem izgovor, jer je apsolutno svakome u ovoj državi jasno da štrajkati tehničkoj Vladi (koja nema ovlasti za mijenjanje proračuna) ima smisla isključivo u kontekstu predizborne kampanje, i za korist zločinačke organizacije. Uostalom jedan od ključnih vođa sindikata, Vilim Ribić, u medijskim nastupima najljepšim bojama opisuje – Sanadera i Karamarka. Nadalje, sa sindikatima obrazovanja  već je potpisan sporazum o rastu plaća za 6% u trenutku kada se zabilježi rast BDP-a veći od dva posto u dva uzastopna kvartala (a prema projekcijama, to bi trebali biti treći i četvrti kvartal ove godine). Stoga je poteze vodstva sindikata teško je gledati izvan političkog konteksta, pa nije ni čudo da se štrajk iznutra počeo osipati, te da sindikalni čelnici sindikata članstvu šalju interna motivirajuća pisma.

Ono što je tragično u cijeloj toj situaciji jest to da se ni sindikati obrazovanja, a ni političke elite u posljednjih dvadeset pet godina ne bave stvarnim potrebama obrazovnog sustava; obrazovanje umjesto svoje primarne djelatnosti – razvijanja potencijala djece i kreativnog poticanja na učenje, sve više postaje birokratska djelatnost. Učitelji su zatrpani raznim oblicima papirnatog posla i uvučeni u svijet u kojemu je kudikamo važnije što piše na nekom papiru i kako je popunjen neki obrazac, od znanja koje prenose djeci. I sustav napredovanja je takav. Papir ima veću vrijednost od stvarnih rezultata rada.

Oni koji su stvarno dobri moraju biti nagrađeni i poticani, oni koji nisu, trebaju biti kažnjeni

Sustavni defekt u Hrvatskoj, a to je priča puno šira od samog sustava obrazovanja, jest nevrednovanje dobro i loše obavljenog posla. Ocjena rada službenika u državnoj administraciji, ali i učitelja u školi ne ovisi o njegovim stvarnim učincima. Jedna od reformi koju smo trebali započeti ne jučer, nego prije desetak godina, je reforma vrednovanja rada. Oni koji su stvarno dobri moraju biti nagrađeni i poticani. Oni koji nisu, trebaju biti kažnjeni.

No vrednovanje rada, pogotovo u obrazovanju, nije jednostavna mjera koja se može preko noći uvesti zakonom, kako je nedavno predlagala gospođa Dalić. Obrazovnom sustavu nedostaju parametri pomoću kojih bi se moglo egzaktno mjeriti učinkovitost učitelja. Primjerice, u europskim se zemljama vanjsko vrednovanje znanja učenika provodi kontinuirano kroz cijelo školovanje. Tako se kod svakog učenika i njegovih učitelja može pratiti mjerljiv rezultat rada. Kod nas se takvo vrednovanje provodi samo na maturi, a ostatak obrazovanja je podređen "teroru" prikupljanja ocjena i prosjeka, bez obzira na znanje. Umjesto da sustav njeguje i nagrađuje inovativnost, projekte kojima djeca i učitelji mogu povezivati nastavno gradivo i svijet oko sebe, kod nas se forsira loš i nesuvremen kurikulum, "štrebanje" podataka i apstraktna opsežnost gradiva. Dok ministarstvo olako ukida financiranje primjerice Oskara znanja kojima se najvrjednijoj i najtalentiranijoj djeci odaje priznanje.

Biti učitelj ili profesor u društvu mora postati cijenjeno zanimanje

K tome, učitelji su potplaćeni. Da, usprkos raznim podacima kojima se "dokazuje" navodno uhljebnički profil te profesije, u sustavu obrazovanja već desetljećima vlada negativna selekcija. Hrvatska prema podacima Eurostata izdvaja 4-4.2% bruto društvenog proizvoda za obrazovanje. Manje od nas u Europi izdvajaju Rumunjska, Bugarska i Slovačka. Zemlje koje na Pisa testiranjima (testovi kojima se na svjetskoj razini ocjenjuje matematička i znanstvena pismenost) poput Nizozemske ili Finske izdvajaju 6-7 % BDP-a, dok je izdvajanje u Danskoj malo manje od 9% BDP-a.

Biti učitelj ili profesor u društvu mora postati cijenjeno zanimanje, u kojemu će se vidjeti oni najkreativniji i najbolji. Raditi u obrazovanju mora postati poželjno, ne zbog "dugačkog godišnjeg odmora" i "malo rada" (za zapravo malu plaću), već upravo obrnuto. Kao radno mjesto koje društvo cijeni i prepoznaje kao važno za budućnost ove zemlje. U Finskoj je biti učitelj društvena čast. U Hrvatskoj se i odnosom politike, ali i odnosom medija, ta profesija baca u blato i cipelari kao neradnike i uhljebe. Što je najbolji način da se iz te profesije potjeraju oni koji vrijede, i da ju se popuni upravo takvima.

A najžalosnije od svega je da imamo sindikate koji ovu načelnu razinu odnosa prema profesiji nikada nisu stavili u fokus svog djelovanja. Sindikate desetljećima vode isti ljudi, a društveni položaj obrazovnih djelatnika nije nikada bio gori. Pa koji je onda smisao tog djelovanja?

Da zaključim. Hrvatskom obrazovnom sustavu trebaju dvije velike promjene. Sustav je potrebno temeljito reformirati kako bi naglasak bio na dobroj edukaciji djece, kreativnosti i inovativnosti, a ne papirologiji i birokraciji. Najbolji trebaju biti nagrađeni, najgori kažnjeni. U sustavu treba zavladati pozitivna povratna sprega. Biti učitelj treba postati cijenjeno i poželjno. Paralelno s time, država u sustav obrazovanja mora uložiti značajnija sredstva.

Nije li apsurdno da za financiranje političara dajemo jednako novaca kao i za obrazovanje? Da milijarde dajemo za mirovine koje nisu stečene radom? A da za obrazovanje djece dajemo najmanje, pritom pričajući o "uhljebima" i "nerealnom sektoru". I onda se želimo nadati boljoj budućnosti?


Autor je zaposlen na Veleučilištu Velika Gorica kao predavač matematike. Plaću ne prima iz proračuna.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala