Foto: Hina

PRAVOBRANITELJICA za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak upozorila je u povodu 3. prosinca, Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, da u hrvatskom društvu ne postoji svijest o bogatstvu različitosti već se ona često percipira kao manjkavost i nesposobnost, pa i kao društveni balast, no invaliditet ne smije biti izlika ni društvu niti osobama s invaliditetom da zbog neuspjelih pokušaja ostvarivanja jednakosti odustanu od daljnje borbe.

Slonjšak naglašava kako unatoč proklamiranom prihvaćanju i napretku u implementaciji Konvencije o pravima osoba s invaliditetom ne možemo biti zadovoljni položajem osoba s invaliditetom u ostvarivanju njihovih ljudskih prava.

"Za postizanje njihove pune jednakosti vrlo često nisu presudna materijalna sredstva, iako osobe s invaliditetom i njhove obitelji često žive u oskudici. Gospodarsko stanje države ne može biti isprika za ono za što novac nije presudan – to je svijest o stvarnim i potencijalnim sposobnostima osoba s invaliditetom", poručuje Slonjšak u priopćenju.

Negativni stavovi, predrasude i nepriznavanje jednakih mogućnosti dovode do isključivanja osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju iz društva na svim razinama, a pritom se za neuspjeh društva da ispuni potrebe svih svojih članova okrivljuju teškoće osoba s invaliditetom.

Nejednakost i neprihvaćanje

"To se događa svaki put kad kažemo: 'mi bismo ih uključili samo kad bi oni mogli'. Takav stav zaboravlja da smo konstruirali prijevozna sredstva i izgradili građevine u koje ne mogu svi ući ili kako tražimo da se netko odseli iz svog doma kako bi potrebnu podršku dobivao ondje gdje je pružateljima to lakše izvesti. Takvo stanje u društvu ugrožava ne samo osobe s invaliditetom nego sve građane".

Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom ističe da su nejednakost i neprihvaćanje vidljivi iz mnogih pritužbi koje prima zato što osobe zbog invaliditeta ne mogu na jednaki način kao ostali građani koristiti osnovna ljudska prava, kao što su pravo na izbor načina života, mjesta boravka, pa i prostora namijenjenih općoj populaciji.

Zbog toga je, kaže, veliki broj osoba s invaliditetom prisiljen živjeti u institucijama, a situacija je u tom području posebno teška za osobe s intelektulanim i psihičkim teškoćama.

Hrvatska troši nesrazmjerna sredstva za socijalnu zaštitu i naknade, a premalo se usmjeravamo na uspostavu modela koji bi poticali autonomiju, aktivnost i uključenost osoba s invaliditetom od obrazovanja do zapošljavanja. Upravo je uključivanje osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju od predškolskog odgoja, preko osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja preduvjet za njihovu uključenost u odrasloj dobi, poručuje Slonjšak.