Foto: Hina, Index, 123.rf

Uz međunarodnu kampanju "16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama“ koja se svake godine održava od 25. studenog do 10. prosinca,

IAKO su ožiljci obiteljskog nasilja duboki i često ostaju do kraja života, čini se da pravda u Hrvatskoj ima "rok trajanja". Nakon što zlostavljač pretuče za ženu, vrijeme počinje curiti. Nasilnika mora prijaviti u točno određenom roku, jer će, prekorači li ga, nastupiti zastara - zlostavljač tada postaje nedodirljiv, a njegova žrtva još jednom postaje žrtva, ovoga puta žrtva sustava i njegovih zakona.

Našoj sugovornici je trebalo 12 godina da progovori o teškom obiteljskom nasilju koje je trpjela od svoje osamnaeste. No, kada je odlučila tužiti bivšeg nevjenčanog supruga te zatražiti odštetu za duševnu bol koju joj je nanio dugogodišnjim fizičkim, psihičkim i ekonomskim zlostavljanjem, u uredu odvjetnice saznala je da je zakasnila, jer je taj slučaj, još prije sedam godina, otišao u zastaru.

"Moja prva mladenačka ljubav završila je rođenjem djeteta. Imala sam tada samo 16 godina te sam, u maloj sam sredini, bila doživotno obilježena, čak sam i za moje roditelje bila sramota. Osjećala sam se napušteno od svih, a onda sam, s osamnaest i pol godina, upoznala njega. Bio je jedanaest godina stariji i pružao mi je toliko potreban osjećaj sigurnosti te sam olako pala u mrežu grabežljivca. Nakon samo tri mjeseca zajedničkog života, zatekla sam ga u stanu s mladom djevojkom. Moje pitanje što ona tu radi, pokrenulo je lavinu njegovog bijesa. Brutalno me pretukao. Nakon udaraca šakom u trbuh, sagnula sam se od bola, a on me koljenom snažno udario u glavu. Nakon toga, vrijeđanje, ponižavanje i batine postale su moja svakodnevica. Tukao me bez ikakvog razloga, tako dugo dok na meni ne bi slomio štap ili dršku metle. Dok me udarao, urlao je "iskopat ću ti oči i napiti se krvi…". Nakon brutalnog iživljavanja, obavezno bi mi kupio poklon, nešto vrijedno, komad zlatnog nakita ili nešto što je znao da volim. Od tada mrzim čak i poklone", priča za Index danas 46-godišnja J. U.

U četrnaest godina pakla proživjela je, kako kaže, sve oblike nasilja od fizičkog, psihičkog, ekonomskog,  pa do seksualnog. Nasilnik je dolazio i u firmu u kojoj je radila te je i tamo pravio scene, no ni na tome nije stao te joj je ubrzo zabranio da radi kako bi bila potpuno financijski ovisna o njemu.

"Tješila sam se da sam dobro prošla kada bi me "samo istukao". Neopisivo prljavije bilo je brutalno silovanje, u svom iživljavanju išao je tako daleko da mi je  gurao šaku u rodnicu i urinirao mi u usta. Strah i sram su me paralizirali te nisam vidjela izlaz iz pakla. Nisam imala snage suprotstaviti se zlostavljaču, a moji roditelji nisu imali želju ni saslušati me, a kamoli zaštiti od monstruma. Svi oko mene znali su da me teško zlostavlja, no bojali su se bilo što poduzeti. I moja doktorica je znala što proživljavam, ali nije nikada reagirala niti mi je na bilo koji način pokušala pomoći. Kome sam se mogla obratiti, policiji koja bi ga zadržala 24 sata, a što nakon toga? Kome sam mogla bilo što reći i pri tom biti sigurna da ću naići na razumijevanje, a ne na prezir i osudu okoline", prisjeća se J. U. koja se iz kandži zlostavljača uspjela osloboditi tek kada je on, zbog drugog teškog kaznenog djela, završio u zatvoru.

"Sve te godine obilazila sam psihijatrije i psihološke klinike gdje mi je potvrđen čak i PTSP. Na žalost, osim psihijatrima i psiholozima, nikom drugom nisam ispričala bolne detalje svog života s nasilnikom, jednostavno nisam mogla. Trebalo mi je dvanaest godina da se osmjelim i odem odvjetnici po savjet o pravima žrtava zlostavljanja. Nakon što sam ispričala sve što sam proživjela, pitala sam mogu li tražiti odštetu za nanošenje duševnih boli, no odgovorila mi je da se postupak mora pokrenuti do pet godina nakon događaja, te da nakon isteka tog perioda nastupa zastara. Zar to nije sramotno? Da li se netko od odgovornih, koji pišu Kazneni zakon, zapitao kako je žrtvama obiteljskog nasilja, kako se one uopće osjećaju i da li mogu stati na svoje noge te progovoriti o svemu u roku koji su oni tako olako odredili?", kaže J. U.

Kao žrtva višegodišnjeg teškog obiteljskog nasilja, apelira na sva nadležna tijela i institucije, kao i na Udruge i sve koji mogu pomoći da se pokrene inicjativa za izmjenu Kaznenog zakona kako bi žrtve nasilja kroz duži vremenski period mogle podići tužba za nanošenje duševnih boli, posebno kada je žrtva, zbog svega što je pretrpjela, u teškom psihičkom stanju.

Prosječna žrtva nasilje trpi preko 10 godina, a zbog zastare mnogi nasilnici prolaze nekažnjeno

Koliko vremena zakon daje pretučenoj i zlostavljanoj ženi da prijavi svog nasilnog supruga ili partnera? Treba li produžiti rokove u kojima žrtve nasilja mogu prijaviti zlostavljača ili čak tražiti potpuno ukidanje zastare, kada je riječ o kaznenom djelu nasilja u obitelji. Je li rješenje u boljoj edukaciji žrtva, kako bi ih se upoznalo s njihovim pravima te potaknulo da što ranije prijavile nasilnika. O svemu tome porazgovarali smo s uglednom odvjetnicom Dafinkom Večerinom, dr.sc. Majom Mamulom iz Ženske sobe i Zdravkuom Sadžakov, koordinatoricom Udruge BaBe.

"Prosječna žrtva nasilja u obitelji u Hrvatskoj je žena iz manjeg mjesta, srednje stručne spreme, koja je prekoračila četrdesetu te ima dvoje djece starije od 18 godina, najčešće je nezaposlena ili zaposlena na crno te više od 10 godina trpi obiteljsko nasilje", pokazali su rezultati istraživanja koje je provela Ženska soba u suradnji s Uredom za ravnopravnost spolova.

"Žrtve seksualnog nasilja u Žensku sobu rijetko dolaze neposredno nakon preživljene traume, neke se osmjele za 6 mjeseci, neke za godinu dana, nekima je pak potrebno 20 godina, a u praksi sam se susrela i sa ženama koje su punih 50 godina trpjele različite oblike nasilja, prije no što su se odvažile progovoriti. U pravilu, dok su djeca mala, žene se u većini slučajeva boje prijaviti nasilnika i ne vide perspektivu, stoga radije čekaju da djeca odrastu kako bi napravile neki konkretan korak kojim će promijene svoj život. Mladima, žrtvama seksualnog nasilja treba i po desetak godina da skupe hrabrost i poduzmu nešto, no tada je već prekasno, jer je nastupila zastara. Kao psihologinji, iznimno mi je teško kada osobi koja želi prijaviti nasilnika moram objasniti da se ponekad čini da sudovi i državno odvjetništvo, koji bi trebali biti na strani žrtve i pravde, pozivaju na prava počinitelja, dok se vrlo malo govori o pravima žrtve koja je bila kontinuirano izložena nasilju te se zanemaruje koliko žrtvi treba vremena da bi  ponovo stala na noge, proradila traumatska iskustva i pokrenula se ", kaže za Index dr.sc. Maja Mamula, koja je 2003. pokrenula specijaliziranu organizaciju civilnog društva "Ženska soba - Centar za seksualna prava", u okviru koje djeluje jedini Centar za žrtve seksualnog nasilja. Budući da radi sa žrtvama seksualnog nasilja susrela se, kako kaže, s brojnim apsurdnim situacijama.
 
Psihologinja Mamula: Kazne bi trebale biti veće, a vrijeme zastare dulje
 
"Javila nam se žena koja sada ima 30 godina, nakon svega što je preživjela, šest je godina bila na psihijatrijskom liječenju i tek je sada stala na svoje noge i smogla snagu progovoriti, no mogli smo joj samo reći da je slučaj otišao u zastaru. To su besmislene situacije, pogotovo kada je riječ o djeci i mladim osobama koje su bile žrtve zlostavljanja, jer zastara počinje teći s punoljetnošću, dakle od navršene 18-e godine. Mišljenja sam da za teže oblike nasilja i seksualnog zlostavljanja nad djecom do 14 godina ne bismo smjeli pričati o zastari. Nerealno je očekivati da će ta mlada osoba, nakon što poslije navršenih 18 godina počne teći zastara, do svoje 28-e skupiti hrabrost da nešto konkretno poduzme, uz često još živućeg člana obitelji koji ju je zlostavljao i s kojim nerijetko još uvijek živi. Založila bih se stoga da se za specifična kaznena dijela, primjerice teškog nasilja u obitelji i seksualnog nasilja nad djecom, uvede mnogo dulji rok zastare", poručuje psihologinja Mamula.

Ističe i da je žrtvama drugih teških kaznenih djela nasilja u obitelji mnogo lakše govoriti o onom što je vidljivo, poput tragova fizičkog nasilja, dok psihičko, ekonomsko i seksualno nasilje, najčešće niti ne spominju. No, kada u nekom momentu shvate da imaju neka svoja prava, najčešće je već kasno da ih ostvare. Stoga bi, smatra psihologinja, i kada je riječ o težim oblicima nasilja u obitelji i seksualnog nasilja nad odraslim osobama, kazne trebale biti veće, a vrijeme zastare dulje.

"Sabrana kazna od 15 godina kod nas je uspjeh, a za isto bi nasilje u Americi počinitelj dobio pet doživotnih"

"Kazneni zakon nije sveto pismo, trebalo bi ga moći mijenjati. Od 2013., od kako su smanjene kazne za seksualno nasilje, konkretno za silovanje, tražimo da se ponovo vrati minimalna kazna od 3 do 10, umjesto od jedne do 10 godina.  Iz iskustva znam da se za seksualno nasilje u praksi najčešće izriče minimalna zapriječena kazna te počinitelj izlazi na slobodu za manje od godinu dana ili čak prolazi uz društveno-koristan rad. Samo sam dva puta imala priliku vidjeti da su izrečene kazne dugotrajnog zatvora  i to kada se radilo o ekstremnim, sustavnim oblicima fizičkog, seksualnog i ekonomskog nasilja i nad ženom i nad djecom. Po televizijskim primjerima iz Amerike za takvo nasilje počinitelj bi dobio pet doživotnih, a kod nas se ukupna sabrana kazna od 15 godina smatra velikim uspjehom. Takve sramotno male kazne za seksualno nasilje, zlostavljanje u obitelji i nasilje nad djecom ne šalju dostatnu poruku društvu da je riječ o jednom od najtežih kaznenih djela, u koje se i ubrajaju. Vjerujem da građanske inicijative, ili zajednički pokušaji da nešto mijenjamo, mogu uroditi plodom, no pitam se koliko nam za to treba vremena", kaže psihologinja Mamula.

"Kazna je neusporedivo kraća od perioda u kom žrtva prerađuje traumu"

"Kada primjerice muškarac za seksualno nasilje dobije kaznu od godinu ili dvije, žrtva nam nerijetko kontinuirano dolazi čak i do tri ili četiri godine. To pokazuje da, u usporedbi s kaznom koju je dobio počinitelj, žrtvi treba bar dva do tri puta duži vremenski period da proradi traumu, počne funkcionirati u svakodnevnom životu na sebi uobičajen način i počne kvalitetnije živjeti. Traumu, dakako, nikada neće zaboraviti, ali će ju proraditi te će moći ponovo preuzeti kontrolu nad svojim životom", pojašnjava psihologinja Mamula.

Važno je, tvrdi, da se institucije koje rade sa žrtvama ne oslanjaju samo na vidljive masnice nego da potaknu žrtve da kažu što su sve doživjele, da progovore i o svim drugim oblicima nasilja, pri čemu im treba pojasniti da se, unutar kaznenog zakona, i to može sankcionirati.

Odvjetnica: Zabrinjavajuće je da netko više od deset godina ne prijavljuje zlostavljanje i nasilje u obitelji

"Prema članku 231. Zakona o obveznim odnosima, opći rok zastare je pet godina, ali kad je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadom štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona", pojašnjava odvjetnica Dafinka Večerina.

Dodaje da za kaznena djela za koja je zaprijećena kazna zatvora dulja od jedne godine kazneni progon zastarijeva za deset godina, a za ostala kaznena djela za šest godina. Za kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179. a Kaznenog zakona predviđena je kazna zatvora do tri godine, pa se primjenjuje odredba zastare u roku od deset godina.
 
"Strašno je ako velik broj žena, žrtava zlostavljanja, trpi nasilje dulje od deset godina, no to je često rezultat neznanja i neprosvijećenosti, jer je zabrinjavajući podatak da netko u obitelji, naročito ako u toj obitelji postoje djeca koja sve vide i doživljavaju, više od deset godina ne prijavljuje zlostavljanje i nasilje. Smatram da bi bilo potrebno putem Centara za socijalnu skrb, Udruga za zaštitu djece i obitelji, obiteljskih centara i naročito medija, a i odvjetnika, djelovati preventivno i edukativno te uputiti sve žrtve nasilja, ali i one potencijalne, o zaštiti koju mogu dobiti prijavljivanjem nasilja na vrijeme, a vrijeme nije kratko, već vrlo dugo za trpljenje nasilja. Rok zastare mogao bi se promijeniti samo promjenom Zakona, dok Zakon može mijenjati samo zakonodavno tijelo, tj Parlament", kaže odvjetnica Večerina te poručuje da treba podići svijest žrtava te im pomoći da zaštite svoje ljudsko dostojanstvo.

BaBe: "Suci pitaju zašto ste do sada čekali, sumnjajući da žrtve manipuliraju"

"Zastara potraživanja naknade štete nastupa nakon pet godina, što je propisano člankom 230. Zakona o obveznim odnosima, te je u slučaju gospođe J. U. , budući da je prošlo više od 10 godina, svakako nastupila zastara. U našem se savjetovalištu susrećemo s brojnim takvim slučajevima. žrtvama stoga uvijek savjetujemo da nasilje prijavljuju odmah, jer nije problem samo zastara, već i vrlo ograničene mogućnosti dokazivanja, nakon isteka dužeg vremenskog perioda, o problemu smanjenog kredibiliteta žrtve da i ne govorimo. Pitanje koje postavljaju i suci je "zašto ste do sada čekali", sumnjajući pri tome često da žrtve manipuliraju.  Rok zastare kaznenog progona, a samim tim i naknade štete protiv počinitelja koji je kazneno osuđen za kazneno djelo nasilja u obitelji, bio bi duži kada za ovo kazneno djelo ne bi bila propisana kazna zatvora do samo tri godine", kaže Zdravka Sadžakov, koordinatorica Udruge Babe u kojoj je, u od 1. siječnja do 30. rujna ove godine, pruženo preko 800 savjeta žrtvama obiteljskog nasilja.