Foto: Idiocracy/Press

SRANJE, kao što je filozof Harry Frankfurt napisao u svojoj knjizi iz 2005. "O sranju", nije isto što i laž. U slučaju laži, lažac zna da ono što govori nije istina. U slučaju sranja, seratora jednostavno nije briga je li ono što govori istinito.

Stoga, kada bih vam u ovom trenutku rekao "ovaj članak napisao sam na pisaćem stroju", to bi bila laž, ali kada bih vam rekao "neke komponente u mom računalu proizvedene su u Tajvanu", radilo bi se o sranju jer se nisam potrudio provjeriti istinitost moje izjave.

Zlatno doba sranja

Živimo u zlatnom dobu sranja. Internet je prepun neprovjerenih tvrdnji. Tome je posebno podložan svijet duhovnosti, alternativne medicine i slično. Pročačkate li malo po takvim člancima, nabasat ćete na tvrdnje kao što su "kvantna svijest" ili homeopatski princip "slično se sličnim liječi", a radi se o tvrdnjama koje su iznesene na način da se istina ne uzme u obzir.

U nedavnoj provedenoj studiji, tim istraživača pod vodstvom dr. Gordona Pennycooka sa sveučilišta Waterloo, pozabavio se posebnim, ali uobičajenim oblikom sranja - pseudo-dubokoumnim sranjem ili "naoko impresivnim opažanjima koja su predstavljena kao istinita i značajna, ali zapravo su isprazna". Pseudo-dubokoumna sranja nalazimo na svakom koraku, a posebno u raspravama koje nisu utemeljene na racionalnom rasuđivanju.

Tijekom istraživanja, Pennycook i njegove kolege ispitale su stotine ljudi da ocjenama od 1 do 5 ocijene dubokoumnost pojedinih izjava od kojih je većina uzeta sa satirične stranice wisdomofchopra.com koja funkcionira kao generator tobože dubokoumnih izjava Deepaka Chopre ("samo jedna čestica je teren nevjerojatnih poteza") dok su druge izvučene iz Choprinih pravih tweetova, a istraživači su u njima prepoznali barem tragove dubokoumnosti ("rijeka prolazi kroz kamen, ne zbog svoje snage već zbog upornosti").

Rezultate su uvrstili na "ljestvicu sklonosti sranju" koja pokazuje koliko je određeni ispitanik sklon doživjeti sranje kao nešto uistinu dubokoumno, a prikupili su i podatke o inteligenciji ispitanika, o tome vjeruju li u paranormalne pojave, jesu li vjernici te još neke njihove karakteristike.

Tko je sklon sranjima?

Pennycook je u zaključku napisao da su ljudi koji su "manje skloni refleksiji, smanjenih kognitivnih sposobnosti ili naginju vjerovanju u urote, ujedno skloniji i religioznim, paranormalnim uvjerenjima te alternativnoj medicini".

Radi se o karakteristikama koje bismo mogli staviti pod egidu "ne pretjerano skeptični", skupinu u koju spadaju svi oni koji instinktivno ne propituju svaku informaciju s kojom se susretnu. Primjerice, oni bi izreku "svatko od nas uzdiže egzistencijalno blaženstvo" protumačili kao nešto dubokoumno iako se radi o slučajno generiranoj izjavi s gore spomenute stranice. Oni koji su skeptični, takvo bi što nazvali najobičnijim sranjem.

Stvari postaju nešto kompliciranije kad dođemo do odnosa vjerovanja u pseudo-intelektualna sranja i vjerovanja u štetna medicinska i znanstvena uvjerenja. Ima smisla pretpostaviti da je netko tko vjeruje u Choprine mudrosti skloniji povjerovati i u, primjerice, neprovjerenu informaciju da kokosovo ulje liječi Alzheimerova bolest.

No, bez daljnjih istraživanja to je teško dokazati.

Kako natjerati ljude da počnu razmišljati

Pennycook tvrdi da nije najjasnije kako ljude natjerati da prestanu vjerovati u pseudo-dubokoumna sranja: "Inače naglašavam važnost kritičkog razmišljanja, ali ovo je nov za sve nas. Ne možemo učiniti mnogo kako bi povećali inteligenciju, ali možemo se potruditi da više promišljamo o informacijama na koje svakodnevno nailazimo. Naravno, zbog količine informacija u današnje vrijeme, potrebno je biti posebno predan kad se radi o pojedinim temama (primjerice, zdravlje ili dobrobit).

Ako postoji direktan način da ljude odviknemo od lakovjernosti onda će to vjerojatno uključivati poticanje da izađu iz prvog sustava razmišljanja (brz, intuitivan i emotivan) i uđu u drugi sustav (sporiji, savjetodavniji, racionalniji). Što bi se dogodilo kada bi nam u naviku prešlo da autore s kojima se najviše slažemo ponekad stavimo na test, uzmemo neku njihovu knjigu i odlučimo pristupiti sadržaju kao da smo skeptični prema onome što čitamo?"

Uglavnom, cilj bi trebao biti da malo usporimo i pažljivije istražimo informacije koje su pred nama i ispitamo jesu li sranje.

Jesse Singal, New York Post