DOULE SU žene koje pomažu kod poroda te svojim prisustvo budućim majkama daju ohrabrenje, sigurnost i pažnju koja im treba. Danas tu ulogu često zamjenjuju očevi koji su sve prisutniji na porodima, no ponekad je izostanak osobe koja pomaže jednostavno neminovan. Primjerice, kod žena koje iz ovog ili onog razloga nemaju partnera. 
 

Mnoge će žene sigurno reći da takva pomoć, uz cijeli medicinski tim koji je prisutan, nije potrebna te da svaka žena može iznijeti dijete bez ikoga sa strane, no moderan svijet u pojedinim segmentima života sve više poseže za ovakvim starim metodama, kopirajući prošlost u kojoj su upravo doule bile one koje su pomagale pri porodu. Možda se nisu zvale ni doule ni babice, ali su bile sveprisutne prilikom rađanja, posebno onda kada su uvjeti za rađanje bilo mnogo nazadniji nego danas. Iz jednostavnog razloga jer je i život baš kao i životni uvjet bio mnogo skromniji nego danas. 
 

No, unatoč modernizaciji života i tehnologije samo se rađanje nije baš mnogo promijenilo. Uz epiduralnu, ctg-ove, ultrazvuk i drugu tehnologiju koja prati i pomaže, sam izgon običnog prirodnog poroda ostao je isti. Poneke su žene prilikom rađanja doživjele čak i one stare poznate metode ručnog okretanja bebe i izvlačenja ukoliko je ona negdje zapela. Porod je dakle ostao ista fizička radnja koju žena može i mora izgurati do kraja. 
 

Čemu onda uz sve te metode još i doula? Je li ona doista potrebna? 
 

Kako bi vam približili ovu tematiku donosimo jedno iskustvo žene koja se svojevoljno našla upravo u ulozi doule kako bi pomogla svojoj mlađoj sestri pri porodu. I to joj je iskustvo posve promijenilo život. 
 

„Moja mlađa sestra, započela je ovu priču jedna doula, u šestom mjesecu trudnoće ostala je bez svog partnera. Njihov brak postao je noćna mora te je posljednje tromjesečje proživljavala pravu kalvariju razvoda. Uz sve to čekao ju je porod kojeg se plašila i to posebno zato što je ostala sama.“

 

„Sestra je došla živjeti kod naše obitelji gdje je ostala i nakon poroda. Dok smo tako razgovarale o njenim svakodnevnim planovima i strahovima jednom me prilikom upitala želim li možda biti na njenom porodu. Nemam nikoga, bojim se i doista bi se osjećala mnogo sigurnije kada bi barem ti bila cijelo vrijeme pored mene“. Naravno da je nisam mogla odbiti međutim, ja osobno nisam nikada rodila i nisam znala ništa ni o porodu ni o rođenju. Jedino što sam znala jest to da želim biti ondje ako će se ona tako osjećati sigurnije. 
 

Moj sljedeći korak je bio odlazak u knjižnicu kako bi se okružila knjigama i savjetima te sam tamo prvi put čula za tu famoznu riječ – doula. 

Riječ doula stiže od grčkog, a doslovno znači žena koja pomaže ženi, žena koja služi. Danas je, kako kažu knjige, ta ženska usluga postala mnogo više od same pomoći. Danas je to postalo umijeće pomaganje ženama na način da svojim prisustvom i ohrabrenjem utječu na smanjivanje bolova pri porodu. Jednostavno rečeno – naravno, no njihova je uloga pomaganje i koncentriranje na potrebe majke, a ne djeteta, što ostavljaju ingerenciji liječnika i babica. 

Doula je ona koja tješi, pomaže pri disanju, drži vas za ruku, ohrabruje da tiskate, tješi dok odmarate, briše znoj s čela i općenito pazi na stanje majke. Doula je ona koja brine o vama do posljednjeg trenutka poroda. 
 

„Kada sam pročitala sve čega sam se dokopala o porodima, komplikacijama i mogućim problemima i posljedicama, priznajem, jako sam se uspaničarila, jer nisam imala baš nikakvog iskustva. I iako je moja sestrica htjela da ja budem ta koja će stajati uz nju, moja ju je nervoza obeshrabrila te smo, sada kada smo već zagrizle u tu temu, odlučile pronaći pravu doulu. I pronašle smo ju. Ženu starijih godina s izuzetno milozvučnim glasom, bila je bivša operna pjevačica, vrlo ugodne i brižne vanjštine. Uopće – ženu koja je na prvi pogled ulijevala sigurnost i bezbrižnost, a s obzirom da je već imala iskustvo rada kao doula, obadvije smo odahnule znajući da će moja sestra sada roditi sigurno. Dogovorile smo se da će doula doći odmah čim ju pozovemo i kada je porod krenuo, a trajao je duga 24 sata, znala sam da sam donijela iznimno važnu odluku prepuštajući tu ulogu nekome s iskustvom.“


 

Za vrijeme poroda ona je moju sestru preobrazila u najhrabriju lavicu - svojim riječima, pjesmom, stiskom ruke, informacijama o tome što je čeka, što se događa i kada bi pravi izgon trebao početi, moju je sestru obasipala pažnjom i informacijama koje inače dobivala od liječnika. Inače bi praktički bila sama u sobi (boksu), a ovako je uz sebe imala konstantnu podršku doule – žene koja zna što radi, i mene, koja nisam znala što da radim. No sve tri zajedno činile smo tim koji je bio spreman donjeti na svijet bebu. 
 

U jednom trenutku, dok sam ja preuzela ulogu tješiteljice, liječnice i zabavljačice, doula se okrenula meni i rekla – „Mislim da bi ti bila jako dobra doula. U trenutcima mi se čini da mene ovdje zapravo uopće ne trebate.“
 

Jasno mi je bilo da svojim prisustvom pomažem svojoj sestri, no do tada zapravo nisam pomislila da bih ja mogla biti nečija doula. Ja? Žena bez ikakvog iskustva u porodima. 
 

Naime, ja sam samo činila ono što sam smatrala da moja sestra u danom trenutku treba – nježno joj govorila, masirala je, držala za ruku, hrabrila je, nasmijavala je – sve kako bi preživjela svaku sljedeću kontrakciju te se između njih dobro odmorila. 
 

A kada je izgon krenuo, i ja i doula svaka sa svoje strane osjetile smo svu njenu napetost. No, nismo marile jer smo znale da je njoj još gore, i onda u onom čarobnom trenutku rođenja moje malene nećakinje, kćerke moje sestre, osjetila sam neopisiv osjećaj slavlja, veselja, blaženstva. Osjećaj koji nisam nikada do sada osjetila. Energiju koja se mogla napitati u zraku, pomiješanu s ekstremnom snagom boli, sreće, intime i blagostanja. Nešto neopisivo uvuklo se u mene, nešto što nisam htjela zaboraviti. 
 

I ne samo to – nikada prije nisam toliko razmišljala o tome, ali postala sam izuzetno ponosna što sam žena, što sam predodređena da jednog dana, nadam se, i ja donesem na svijet novo biće. Taj osjećaj moći nešto je čemu do sada nisam pridavala tako veliku pažnju kao sada. Mi smo žene doista moćna bića.  
 

Potvrdu toga dala mi je u tom trenutku i naša doula – nježno me potapšala po ramenu i rekla – „Žensko tijelo zna što radi. Mi smo tu samo radi utjehe.“
 

Moja profesija tada je rođena. Od tada sam pomogla pri rođenju 40-ak djece i iako uvijek unaprijed znam da svaka žena to može, drago mi je što mogu biti dio tog trenutka na način da ona koja rađa u meni vidi svu potrebnu utjehu i sigurnost. Više od toga ne može, a zapravo ni ne treba dobiti. 
 

Kao zaključak svojoj priči ova je divna žena dala i posljednju notu svima onima koje zanima što doula znači. Ona nije samo pomoć pri porodu. Ona je onaj poseban duhovni dodatak tom svevišnjem činu rađanja. Bez obzira na vjeruj, narodnost, pripadnost nekomu ili nečemu, u trenutku rađanja svaka je žena ista. I tu ne postoje razlike između zapada i istoka. U trenutku rađanja svaka se žena stapa s tisućljetnim iskustvima svih žena svijeta i veću duhovnost u tom trenutku rađanja novog svijeta, nećemo naći ni u kojoj religiji. Zato je doula mnogo više od suvremene pomoćnice. 
 

Za sve one koji misle da je tu riječ o pomodarstvu, nečemu što je iznjedrila potreba novog doba, ne možete biti više u krivu. Doule su postojale i prije jezika kojim govorimo i povijesti koju poznamo jer svaka je žena u činu rađanja trebala utješnu pomoć neke druge žene. I dobivala ju je sve do modernog doba kada su tu ulogu potiho izbacili liječnici i liječnički timovi smatrajući kako su ženi u činu rađanja potrebni samo oni kao stručnjaci. 
 

Uloga žene time nije umanjena, no moć čina rađanja djelomično je prebačena upravo u ruke tih stručnjaka jer se danas smatra kako žena ne može roditi bez stručne pomoći. Zar nije tako? A kada se i dogodi čudo da žena u neka žena rodi sama, o tome se raspiše cijela nacija. 
 

I za kraj istaknimo jednu povijesnu zanimljivost. Znate li da su drevni Azteci smatrali kako je žena koja umre tijekom porođaja u potpunosti ravnopravna muškarcu koji umre za vrijeme bitke. I to bi zaista trebalo veličati kao takvo, jer nije li isto – i jedni i drugi umiru u dubokoj boli, krvareći i mučeći se za jedan viši cilj. I svima njima u najtežim je trenucima potreban netko tko će ih primiti za ruku, pomoliti se i uliti nadu da će sve biti u redu. Nešto što radi i doula prilikom svakog novog rođenja.