Tuk - tuk, bum - bum i opijum
Foto: Vedran Buble
NAKON polugodišnjeg putovanja Južnom Amerikom u 2014., junaci ovog putopisa, Vedran i Sanja, nedavno su započeli 4-mjesečnu odiseju Azijom. Osim Filipina, koji će biti njihova prva destinacija, posjetit će Vijetnam, Kambodžu, Maleziju i Indiju. Njihov serijal putopisa Azijski šund, koji će uz nepredvidive avanture opisivati i društveno-političku stečevinu ovih zemalja, imat ćete
priliku čitati jednom tjedno na najposjećenijem hrvatskom portalu Index.hr, a sva pitanja, sugestije i komentare možete slati na email putovanja@index.hr.
Kambodža
1. poglavlje
"Ich habt mein herz in Hoi An verloren"
Prije no što uskočimo u prašnjave kambodžanske cipele, dopustite da rezimiram kako smo se 23 dana osjećali u onim vijetnamskim. Moram biti iskren i reći kako u organizaciji ovog putovanja nisam bio siguran želim li posjetiti Vijetnam te kako njegov obilazak isključivo mogu zahvaliti Sanjinom opetovanom inzistiranju. Sada mi je zaista drago što je bila tako uporna jer nas je ova zemlja na mnogo načina oduševila, sebično zadržavši dio onih vječnih simpatija koji svaki čovjek cijeli život povlači za sobom. Hanoi, Halong Bay, Hoi An, Saigon, delta Mekonga i Cu Chi tuneli bili su zaista nezaboravno iskustvo.
Što se tiče prirodnih ljepota, Vijetnam možda nema stotine bajkovitih plaža i kristalno plavo more, međutim ima divna planinska područja na sjeveru, deltu jedne od najdužih rijeka na svijetu, iznimno jak nacionalni identitet, bogato kulturno naslijeđe te nevjerojatnu političku povijest. Istovremeno, dugogodišnji socijalistički režim ljude je doveo na rub opstanka pa je njihova dobrodošlica daleko od bezrezervne. Glupo je reći da nisu sretni, ovisi to o tisućama čimbenika, ali dojam je kako im se za razliku od Filipinaca, svakodnevica isključivo vrti oko novca.
Što se tiče prometne povezanosti, Vijetnam je vrlo zahvalan. Istina razvaljan je poput tijesta, od Hanoia do Saigona je skoro 40 sati vožnje, međutim sjajna je stvar tzv. "open bus". Karta od 20 dolara uključuje prijevoz s jednog na drugi kraj zemlje u etapama. Na svakoj lokaciji može se zaustaviti i do tjedan dana, a onda opet nastaviti dalje. Jednako dobar, ali nešto skuplji željeznički je promet, dok je možda najjednostavniji za uporabu onaj zračni. Naime, Vijetnam ima dvije low-cost kompanije čija prosječna karta iznosi stotinjak kuna. Naravno valja je kupiti nekoliko tjedana ranije.
Ukoliko planirate posjetiti ovu zemlju, jedno od najintenzivnijih iskustava, izuzev sporazumijevanja (70 posto ljudi uopće ne govori engleski) bit će vam ono kulinarsko. Kao što smo već pisali, vijetnamska je kuhinja proglašena trećom najboljom na svijetu, a neovisno pohodite li skupocjeni restoran, lokalni bife ili ulični štand, gastronomski užitak zajamčen je. Kada govorimo o sigurnosti, onda možete biti sasvim mirni. S izuzetkom džeparenja, Vijetnam je jako sigurna destinacija, a istovremeno i jedna od najjeftinijih na svijetu, gdje se na dnevnoj bazi može solidno živjeti za dvadesetak dolara.
Blažena kambodžanska tišina
Kada smo iz kaotične 10-milijunske saigonske košnice stigli u glavni grad Kambodže, udaljen svega nekoliko stotina kilometara, imali smo osjećaj da smo došli na neki od hrvatskih otoka u siječnju. Kakav mir i tišina! Znali smo da Phnom Penh zovu Parizom jugoistočne Azije, međutim ni u snu nismo očekivali takav hotelski luksuz, panoramu kakve se mogu posramiti i europske metropole. Treba uzeti u obzir da je Kambodža jedna od najsiromašnijih zemlja svijeta izvan Afrike i da su je vijetnamski rat i Crveni Kmeri doslovce vratili na početak vremena. Ali o tome nekom drugom prilikom...
U Phnom Penhu smo odlučili ostati samo jednu večer, jer ćemo po planu dodatna tri dana provesti pri samom kraju kambodžanskih putešestvija. Smještaj smo pronašli za smiješne 22kn po osobi, a s prvim problemom susreli smo čim smo pokušali pronaći Happy hostel. Naime, u Kambodži su valjda svi tako sretni da glavni grad ima 21 hostel koji se zove Happy. Dobrih sat vremena slali su nas kao idiote, čas ovamo, čas onamo, dok nismo nismo kupili lokalnu sim karticu i nazvali domaćine da nam točno kažu gdje se nalaze.
Iako na prvi pogled nešto veći postotak ljudi razumije engleski, snalaženje po Kambodži strašno je komplicirano. Naime, ovaj narod za razliku od Vijetnamaca ne koristi latinicu već drevno kmersko pismo. កន្លែងដែលជា ចំណុចកណ្តាល. Ovi znakovi primjerice znače "gdje je centar". Zamislite sad kako je besmisleno tražiti neku orijentacijsku zgradu ili pokazati lokalcu ime smještaja. Veće ulice u centru naravno imaju oznake na engleskom, ali mnogi dijelovi grada ne i to je ono što ovu zemlju čini nekako privlačnom. Kao hod po neugaženom snijegu.
Kada smo se napokon smjestili, imali smo snage tek još prošetati riječnom rivijerom do noćne tržnice. Bilo je to opuštajuće i ugodno iskustvo. Roba na "night marketu" bila je strašno jeftina, majice i hlače po dva dolara, a nakon što smo si po povratku obećali poveći šoping, sjeli smo na zanimljivo nam okupljalište mladih. Na nekoliko mjesta vlasnici štandova pobacali su po tlu desetak raznobojnih tepiha, gdje smo sjeli i uživali u pravoj perzijskoj atmosferi. Zašto ovo ne postoji u Hrvatskoj, oduševljeno smo se pitali.
2. poglavlje
U pokrajini izgubljenog štapa
Vožnja do drugog najvećeg kambodžanskog grada u teoriji traje šest sati, no mi smo imali zadovoljstvo voziti se deset. Dobar dio državnih cesta nije asfaltiran, a autobusi su tako stari i nemoćni da sve izgleda kao loša šala. Naš je bus triput po pola sata stajao zbog kvara, da bi u finalu igrokaza ostao bez ulja i umalo se zapalio. Dok je kašljao gusti crni dim, putnici su panično istrčavali na cestu. Ispostavilo se da je pukla nekakva cijev i da se više litara ulja rasulo po odjeljku s prtljagom. Nismo znali trebamo li se smijati ili plakati. Bilo je već 11 sati navečer i samo smo se željeli dokopati grada.
Nešto iza ponoći napokon smo stigli na kolodvor u Battambangu i shvatili da su naši ruksaci bili u susjednom odjeljku koji nije nastradao. Kakva sreća? Sanja se već oprostila s omiljenim haljinama. Do centra je preostalo još nekoliko kilometara, no kako je bilo prekasno, nije nam preostalo ništa drugo no sjesti na dva motora. Odmah sam se prisjetio onog suludog doživljaja iz kolumbijskog Calija, kada su se Sanji i meni usred favele razdvojili taxi motori i kada sam bio siguran da je više nikada neću vidjeti. Tad smo imali sreće, nije valjda da ćemo ovdje platiti svoju ludost? Ovo je miroljubiva zemlja, tješio sam se.
Međutim nakon svega stotinu metara, netko je stao vikati za nama. Motoristi su se zaustavili, a do nas se parkirao treći. Dobre dvije minute nešto su žestoko raspravljali, a onda smo se okrenuli i stali ga pratiti natrag prema kolodvoru. Što se događa? I zašto se uopće vozimo u pola 1 ujutro s nekim mračnih likovima? Skrenuli smo u jednu uličicu i stali pred tuk-tuk: "Ovo je moj rođak, on će vas odvesti u grad." Momak se predstavio kao Yaya no Toure (sportski fanovi znat će o čemu se radi), rekavši da će nas on prebaciti da nam bude komotnije. Dobro prijatelju, kako god! Samo krenimo, sumnjičavo sam ga gledao.
Deset minuta kasnije, nakon susreta s motoriziranim džeparom koji je bio jako blizu da Sanji istrgne ruksak, stigli smo pred Royal hotel. Hosteli u ovakvim zemljama, pogotovo ukoliko su popularni, znaju biti jako skupi (10 eura za noć), dok istovremeno hoteli s tri zvjezdice, danas popularni kao cd-ovi, svakim novim danom tonu u ropotarnicu povijesti. Za svega 60 kuna iznajmili smo vrlo pristojnu sobu, odmah ispod sjajno uređenog krova na kojem je bio bar i jacuzzi. Ne može bolje! Yaya se usput rečeno ispostavio kao krasan momak pa smo dogovorili da sutra bude naš vodič.
Na vlakiću od bambusa
Točno u 14 sati sutradan, nakon udobne noći i lješkarenja na krovu, Yaya nas je dočekao pred hotelom i poveo na poznatu lokalnu atrakciju, vlak od bambusa. Francuzi su željezničku prugu postavili ima skoro cijelo stoljeće, međutim na mnogim područjima ovakav vid prometa potpuno je nestao nakon vladavine Crvenih Kmera. Kako krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih automobili i kamioni u ovom dijelu Kambodže nisu ni postojali, ljudi su pješice putovali i po nekoliko tjedana, a onda je nekom bistrom umu palo na pamet iskoristiti tračnice.
Sklepali su nekakve osovine, postavili male željezne kotače, a preko svega prebacili veliku platformu od bambusa. Bilo je to spasonosno rješenje koje su u ovoj pokrajini koristi i dan danas. U međuvremenu su lokalci shvatili da na tome mogu masno zaraditi pa za pet dolara po osobi prodaju ovo iskustvo turistima. Netom prije što ćemo se ukrcati, debeli pljusak spustio se na zemlju, a djeca stala trčati iz kuća i bacati se po lokvama, brčkajući se i plivajući kao da su upravo stigli u neko bajkovito ljetovalište.
S tim slikama domala smo se ukrcali na vlakić i započeli polsatnu vožnju. Bilo je to zanimljivo iskustvo, iako smo se na trenutke zaista bojali za svoju sigurnost. Vlakić nije imao nikakvu ogradu, a šine su bile tako stare i krive da smo, vozeći se i preko 35 kilometara na sat, imali osjećaj da ćemo zasigurno izletjeti s tračnica. Na zadnjoj stanici dočekalo nas je stotine djece koja su začudo pričala vrlo dobar engleski. Svojim širokim osmjesima doslovce su nas prisilili da kupimo poneki suvenir.
Ono što je bilo najsimpatičnije, po povratku smo se u više navrata susreli s vlakićima iz drugog smjera. Kako nema odvojaka, recept je jednostavan. Jedan od njih prisiljen je razmontirati se kao da je od lego kocaka te propustiti onog drugog. Stigavši natrag, tuk-tukom smo nastavili obilazak okolice Battambanga, uživajući u pričama našeg vodiča. Yaya nam je između ostalog rekao kako možemo biti sretni što smo jedno s drugim, jer u njegovom kraju tradicija nalaže ženidbu prije bilo kakvog kontakta sa suprotnim spolom.
Bahatost na majmunski način
"Već nekoliko godina pogledavam se s jednom djevojkom, a kada sam poželio biti s njom, morao sam pitati roditelje da nazovu njezine. Nakon što su razgovarali i sastali se oči u oči, njen otac krišom je došao u moje selo i potajno se raspitivao o meni. Kada je dobio samo riječi hvale, nazvao je mog oca i dogovorio zajednički sastanak. Prvi put kad smo ja i ona razgovarali, dobili smo svega pola sata i to u prisustvu roditelja. Dogovor je da se možemo vjenčati ukoliko platim za vjenčanje, što je najmanje 3000 dolara. Moja obitelj nema takve pare pa već dvije godine radim i bjesomučno štedim."
Poludnevni izlet završili smo posjetom pitoresknom hramu na planini odakle se pruža spektakularan pogled na ravničarski dio Kambodže. Svećenici tu žive u zajednici sa stotinu vrlo agresivnih majmuna. Jednog od njih ugledao sam na krovu kako vodi ljubav, a nakon što je primijetio moj znatiželjni pogled, iskesio se s ozbiljnom porukom da se gubim odatle. Nisam ga poslušao pa je sišao s djevojke i zaletio se prema meni. Da budem sasvim iskren, smijao sam se sam sebi dok sam kao peterostruko veće biće bježao glavom bez obzira.
Nešto prije šest sati Yaya je došao po nas i rekao nam da hitno moramo u podnožje planine jer će za nekoliko minuta početi tradicionalna predstava šišmiša. Naime u utrobi ovog brda krije se ogromna pećina u kojoj živi preko dva milijuna tih bića. Svakog predvečerja napuštaju svoj dom, a njihov izlazak kroz 5-metarsku rupu nešto je uistinu spektakularno. Punih pola sata, u kilometarskoj koloni klepetali su krilima, krećući se prema obližnjem jezeru gdje im kukci serviraju večeru. Izdaleka izgledaju kao kakva tamna rijeka ili zmaj koji je nakon milenija sna izašao na površinu.
Yaya nam je za kraj otkrio kako se jedan čovjek dobrano obogatio na ovim bićima. Prije deset godina shvatio je gdje leži novac i od države kupio ovu špilju. Sada svakog dana u njoj skuplja nepregledni izmet šišmiša i od njega pravi kompost. Kažu kako njegovu bogatstvu nema ravnog. "On sigurno ima deset žena", dobacili smo Yayi, a on nas mrko pogledao s izrazom lica koji je govorio samo jedno - lako se vama zezat. Pola sata kasnije ostavio nas je pred kućom i spojio sa svojim rođakom koji je vozač tuk-tuka u Siem Reapu. Obećali smo mu kako će nas upravo on voditi na sljedeću postaju, slavni Angkor Wat.
3. poglavlje
Nadomak carstvu starih Kmera
Osim što glasi kao polazišna točka za istraživanje jednog od sedam svjetskih čuda starog vremena, Siem Reap jedna je od najvećih party destinacija cijele jugoistočne Azije. Preko četiri milijuna turista godišnje progmiže ovim mjestom, a svako od njih barem se jednu večer utopi u moru alkohola koje se servira na iznimno bučnim i blještavim ulicama. Ponuda kafića, restorana i noćnih klubova nevjerojatna je za takav gradić, a slično smo doživjeli još možda jedino u notornoj američkoj party prijestolnici New Orleansu.
Smještaj smo pronašli u Bliss hostelu koja za svega 38 kuna nudi mekani madrac u 10-krevetnoj sobi. Bilo je to sjajno rješenje jer se radi o pravoj villi s prekrasnim higijenskim uvjetima, barom i bazenom. Odmah smo nadoplatili za još četiri noći, sigurni kako će nam komfor, nakon ludih noći, zasigurno trebati. Tako je bilo. U društvu dvojice prijatelja iz Hrvatske već smo se prve večeri prepustili čarima noćnog života, koji je na trenutke bio toliko intenzivan da ga je bilo uistinu teško provariti. Domaćini su za nekoliko dolara spremni na sve pa i nositi te na ramenima kući.
Istovremeno nezemaljski su naporni. Tuk-tuk, bum-bum(prostitutke), marihuana, ecstasy, kokain, MDMA, njihova je mantra koju bez prekida ponavljaju od sedam navečer do pet ujutro. Neki odlaze toliko daleko da nude i opijum. Opijum? U 2015. godini!? Uglavnom, nema toga na svijetu što nemaju, a kada se jedan postariji čovjek požalio kako mu se ne može ..., odmah su mu ponudili cijeli asortiman ljubavnih tabletica. Nećemo se lagati, u dva navrata prilično smo se dobro zabavili na ovom mjestu, tako da su nam ležaljke nadomak bazena bile ono nužno sljedeći dan.
Naravno, Yayin se rođak u međuvremenu zabrinuo da smo pronašli novog vozača pa nas je nekoliko puta dnevno posjećivao i zapitkivao kada ćemo više u slavni hram. Sigurno se pitate zašto smo toliko dana odgađali posjet. Znate, kada nešto cijeli život sanjaš i čekaš pa onda dođeš nadomak toga, nekako je užitak odgađati susret. Saznanje da smo tako blizu njega, da možemo otići tamo svaki trenutak svojevrsna je predigra koja uzbuđenje podiže na vrhunac. Tek četvrti dan bili smo posve spremni za obilazak.
U Angkor Watu
S Mr. Beanom smo (kodno ime Yayina rođaka) dogovorili da nas skupi u osam ujutro, a razliku od tisuća ostalih turista, odlučili smo se krenuti u smjeru obrnutom od kazaljke sata kako bi izbjegli gužvu. Bio je to puni pogodak, a glavna premija bila je vidjeti Angkor Tomb u popodnevnim satima kada je gotovo pust i kada sunce ne bliješti poviše njega, nego direktno u njega, oslikavajući ga kao nekakvu palaču iz bajke. Jednodnevna karta košta 20 dolara, a trodnevna 40. Odmah ćemo vam sugerirati da je dan obilaska sasvim dosta.
Kao i u slučaju Halong Baya, nakon šest, sedam sati, svi hramovi počinju nalikovati jedan drugom pa ukoliko niste zagriženi ljubitelj drevnih građevina, nemojte nasjesti i bookirati višednevnu turu. Prva lokacija koju smo posjetili bio je hram u kojem je Angelina Jolie snimila hollywoodski hit Tomb Raider. Tisuće godina stare građevine na mjestima su doslovce pojela korijenja masivnih stabala, a izdaleka neka od njih nalikuju tumoru ili kakvom alienu koji se hrani nutrinom hrama. To strašno korijenje doslovce je zdrobilo cijele zidove i srušilo pojedine prostorije unutar hrama.
Za one koji ne znaju, Angkor Wat napravili su članovi kraljevi kmerske dinastije od 8. do 12. stoljeća, a više od pet stotina godina ova lokacija bila je zaboravljena i prekrivena kilometrima guste džungle. Francuzi su ga ponovo otkrili i to sasvim slučajno prije nešto više od stotinu godina, a od onda je postao i ostao jedno od najspektakularnijih drevnih građevina svijeta, uz egipatske i aztečke piramide te Machu Pichu. Osobno ću priznati kako me se Angkor Wat puno više dojmio no Machu Pichu, prvenstveno jer je puno bolje očuvan, a onda i zbog cijelog tog vela misterije kojim je obavijen.
Ma kakav Machu Pichu!
Cijelo jutro obilazili smo manje i više poznate hramove ovog nepreglednog kompleksa da bi napokon oko tri popodne stigli pred slavni Angkor Wat. Kakva fantastična građevina! Trnci su me prošli dok sam mu se približavao, razmišljajući o svim onim trenucima kada sam kao dijete igrao Civilizaciju i susretao se sa slikom ovog hrama. Za razliku od Manchu Pichua ili rimskog Koloseuma, nedostajalo mi je tek zamišljati kako su ljudi živjeli ovdje u tim davnim vremenima, jer nisu. Većina ovih hramova grobnice su kojima su tek malobrojni hodali.
Puna tri sata obilazili smo Angkor Wat, penjali se po kaskadama i uživali reljefima po zidovima, ne shvaćajući kako je ovo mjesto moglo biti zaboravljeno i skriveno tolika stoljeća, pogotovo kada se radi se o uistinu ogromnom području s više tisuća hramova. Francuzima treba zaista zahvaliti na ovom otkriću, a pogotovo na uređenju nalazišta, koje danas izgleda uredno poput palače Versailles. Da su kojim slučajem sve ovo radili Kambodžanci, teško da bi toliko turista tako spretno i jednostavno navigavalo ovim područjem.
Prije no što smo zalaskom sunca oprostili od ovog mjesta, Mr. Bean nam je ispričao kako je jedan od razloga siromaštva Kambodže, činjenica da Angkor Wat nije u njihovom potpunom vlasništvu. Naime, šezdeset posto prihoda moraju proslijediti Vijetnamcima, a kada se oduzme dio za zaposlenike i održavanje, ne ostane im gotovo ništa. To je uistinu tužna stvarnost, posebice kad se uzme u obzir da Kambodžu godišnje posjećuje preko pet milijuna turista. Zamislite u kakvom siromaštvu žive, kada su spremni napraviti visoko sofisticirane pljačke za 900 dolara utrška. Tako barem pišu novine.
To je sve za ovaj put, pozdravljamo vas do sljedeće nedjelje. Tjedan ćemo provesti u školi engleskog jezika u gradiću Kratie, gdje ćemo dječicu podučavati strane jezike...
Facebook
Google
