Foto: Getty Images / Guliver Images, Screenshot: Youtube

NEVJEROJATNI TRIJUMF hrvatske rukometne reprezentacije protiv domaćina EP-a Poljske ogromnom razlikom (37:23) koju nitko nije očekivao, ali u koja je novim velikanima hrvatskog sporta trebala ako žele proći u polufinale i u koju su itekako vjerovali, svakako ulazi među najveće pobjede u momčadskim sportovima od hrvatske neovisnosti. Prisjećamo ih se povodom slavlja rukometaša:

Hrvatska za početak neovisnosti opet "oslobodila Trst"

 

Kada već spominjemo neovisnost i samostalnost Hrvatske, u tom povijesnom kontekstu neizostavan je prvi kontinentalni naslov sportaša mlade države, kojeg su niti mjesec i pol nakon međunarodnog priznanja države, točnije 29. veljače 1992. osvojili vaterpolisti Jadrana pobjedom nad Savonom, u gradu za koji je tog dana u punom smislu vrijedilo "Trst je naš".

 

LEN nije dozvoljavao da se uzvratna utakmica finala Kupa prvaka igra u Splitu, a Talijani nisu htjeli ni u Zagreb koji je tih godina Splićanima bio domaći teren, pa je Jadran svoju domaću utakmicu s talijanskim klubom bio prisiljen igrati u Italiji. Kako li su se samo Talijani prevarili, jer u Trst su svim prijevoznim sredstvima - automobilima i autobusima preko Paga (jer Maslenica je bila okupirana) nakon 14 sati vožnje, te navijačkim brodom, nahrupile tisuće Splićana.

 

 

U atmosferi poput one na matičnom Zvončacu ili Poljudu, Jadran s trenerom Nevenom Kovačevićem je golom Mislava Bezmalinovića nadoknadio zaostatak od dva gola iz prve utakmice, osvojio prvi naslov prvaka Europe ne samo za klub, nego i Hrvatsku. To stvarno nije bio samo Jadranov, nego "državni" trofej, jer za Splićane su igrala dva najbolja igrača najvećeg rivala zagrebačke Mladosti: Dubravko Šimenc i Perica Bukić. Ali, bilo je to vrijeme nezamislivo u ovom punom podjela, jer rat i agresija na Hrvatsku ujednili su cijelu zemlju, pa se zbog višeg cilja zanemarilo suparništvo sjevera i juga, točnije tada ga nije ni bilo.