Foto: Index, FAH

NOTORNI je Donald Trump u proteklih nekoliko mjeseci pospremio solidnu količinu humanista, samoupravljača, te boraca za jedno bolje društvo općenito, na – aparate.

Trump urla, bezobrazan je, ne pokazuje minimum poštovanja prema sukandidatima za nominaciju Republikanske stranke, a kamoli prema Arheneprijatelju, ženi koja gazi preko leševa, prema Hillary Clinton.

Trump se ne da umiriti, on je politički napalm, oružje ogromna dosega i nemale pogube. Ne da se ukalupiti u uzuse pristojne rasprave, televizijske voditelje kojima se drugi ulizuju on vrijeđa, autoritete kojima se drugi klanjaju on baca svinjama. Ne štedi ni tetkastog papu Franju, kada je ovaj krenuo moralizirati Trump mu je odbrusio, dao do znanja gdje mu je mjesto u prirodnoj hijerarhiji. A to mjesto je – svakako podno Trumpa. U Trumpovim očima kao i svakome, uostalom.

Tko Trumpa napadne, Trump mu eksplodira u facu

U kratko je vrijeme na ovaj način u percepciji mnogih Trump postao onaj koji, kada osvoji Troju, obeščasti sve žene i umirovljenike, a djecu baci sa zidina.

A iskreno – i može mu se. Dolazi od nikuda, sam kreira i plaća svoju kampanju, koristi se direktnom komunikacijom s najširim masama, ostavlja dojam čovjeka koji sluša samo sebe i ovisi samo o sebi.

Pravila političkog kredibiliteta okreće naglavačke, ambicioznom Rubiu i proračunatom i ultraobrazovanome Cruzu broji se svaka riječ, preispituje svaki akt u Senatu, kritiziranje Trumpa – Trumpa samo čini jačim.

Kada ga se 'raskrinka' da je u prošlosti nerijetko podržavao i financirao Demokrate – Trump opušteno odgovara da apsolutno jest, te da baš zato zna o kakvim se štetočinama radi i koliko je nužno maknuti ih iz Bijele kuće.

Kada ga se optuži da je u svojim hotelima u Floridi zapošljavao strance, a to je u Americi prvoklasni antipatriotski čin, Trump bez uzrujavanja priupita protukandidata koliko je taj ljudi zaposlio, ikad, uopće. Odgovor je uvijek, dakako, nula.

Kada mu netko podrugljivo komentira frizuru ili narančastu boju kože, Trump mačistički ukaže na svoju lošiju polovicu, bivšu manekenku i trenutnu ženu, atraktivnu Melaniju, rođenu Knavs, a u Americi germaniziranu u Knauss. Melanija, inače, bježi od činjenice da je iz Slovenije, bježi od istine.

To je Trump. Flubber koga je nemoguće pobijediti regularnim oruđima.

S jedne strane Rubio, pjetlić koji je prerano izgorio, Cruz, koji ne može sakriti svoj elitizam i permanentnu kalkulaciju te se spustiti na, tobože toliko željenu, razinu maloga čovjeka, Kasich, koji izgleda kao prodavač rabljenih automobilskih guma. S druge Bernie, ostarjeli šezdesetosmaš kojemu ne štima elementarna ekonomska matematika i Hillary, naprosto loša osoba.

U ovoj bi se postavi nevinome oku Trump činio kao najoptimalniji izbor. Da nije jednog malog, malog detalja.

A taj je da je Trump i u ideološkom i u realpolitičkom, tj. svakom supstancijalnom smislu – blatantni bezveznjak.

Razne su savjesti čovječanstva, među kojima i neki domaći mediji, požurile Trumpa gurnuti u domenu ideologije fašizma, ili ga barem etiketirati kao 'ultradesničara', stavivši ga uz bok Marine Le Pen i već poslovničnom Orbanu.

Trump niti je fašist, niti ima ideologiju. Ikakvu.

Njegova izjava o možebitnoj privremenoj zabrani imigracije osobama islamske vjeroispovijesti dočekana je na nož kao da je krimen per se. Desetljeća naslaga terora političke korektnosti učinila su svoje, mnogi napadaju formu, malo tko razmišlja o sadržaju. Nigdje u vremenu nije zapečeno i nigdje u kamenu nije zapisano da Amerika mora puštati neograničen broj ljudi u sebe, niti da mora jednako tretirati sve religije u izboru ljudi koje prima na svoje tlo. Kada se služi imigracijskim politikama država u definiciji diskriminira. Nekad diskriminira nižeobrazovane (Švicarska danas), nekad ljude koji nisu sa ratom pogođenih područja (Skandinavija 90-ih), nekad ljude ispod imovinskog cenzusa (Novi Zeland 90-ih). Neograničena imigracija nije ljudsko pravo, nego eventualna milost države primateljice.

Naravno da Trumpu nije na pameti bila teorija države, nego je prigodno malo proparazitirao na antiislamskom sentimentu, no ni to ga ne čini fašistom. Nikad ne bi Amerikance islamske vjere (koji su u vizuri prava nešto sasma drugo u odnosu na strane državljane) stavljao izvan zakona, niti bi za njih otvarao logore, kao što je to primjerice Franklin Delano Roosevelt radio sa američkim Japancima za trajanja Drugoga svjetskoga rata.

Kolo sreće se okreće

Trump nije vidio 'i' od ideologije. Pozicije mijenja na dnevnoj bazi, kako rezultati anketa pristižu u njegovu izbornu 'komandu'. Može se reći da je Trumpov set stavova danoga dana ono točno suprotno stavovima njegovih protukandidata. Ako su čak i ponešto neokonzervativni Cruz i Rubio protiv waterboardinga, tj. neljudskog mučenja u svrhu ispitivanja – Trump je za to, i još!

Ako su republikanski kandidati, u duhu filozofije ograničene vlasti, protiv dodatnog zadiranja nabujale države u privatnost, primjerice protiv aktualnog prisiljavanja korporacije Apple da oda podatke svojih korisnika državi – Trump je za to, kaže da je spreman satrti Apple ako bi se ono opiralo.

Politiku svodi na 'liderstvo', 'volju', prema njemu Amerika gubi sve više bitaka 'jer ne pobjeđuje', prema njemu se kompleksni problemi valutnih dispariteta, krhke ravnoteže snaga, civilizacijskih pucanja po rubovima – rješavaju 'unajmljivanjem stručnjaka', ili zdravoseljačkim udarom šake o stol.

Za razliku od vanjskopolitički pripremljenog Rubia, ili dosljednog konzervativca Cruza, Trump nema ništa, ne zna išta o ičemu. Igra srednjestrujaški, ne želeći se zamjeriti ikome, obećava jednaku razinu socijalnih usluga i starome i mladome, uz istodobne gigantske uštede na rashodovnoj strani, a kada mu se pokaže da se prostor za uštedu, bez iole snažnijeg diranja nečijih 'prava', mjeri u promilima – krene trkeljati nešto osmo. Realitet mu nije odviše bitan, a tek nije bitan njegovim glasačima. Trumpov svijet funkcionira prema sasvim drugačijim pravilima. Preciznije – funkcionira bez pravila. To što bi se u slučaju postajanja predsjednikom i namjere provedbe i najmanjeg dijela svoga 'programa' suočio sa paraliziranim i Predstavničkim domom i Senatom – nebitno je, ta Trump bi, da može, uz osmijeh i sam rekao 'Tko kaže da ću kada postanem predsjednik biti za ovo?'.

Možda bi se, u momentu iskrenosti, retorički upitao i što će nam uopće neki tamo Predstavnički dom i Senat, 'to je ionako za luzere'.

U ovome svijetlu valja promatrati i dječje ufanje mnogih da bi Trump mogao voditi nešto mekšu vanjsku politiku. Možda.  A možda pokrene 4 nova rata. Jer to je Trump.

Ipak, u jednome njegova retorika zaslužuje podrobniji osvrt. Generička je republikanska predizborna priča o nižim porezima i amputaciji birokracije dosad bila klasična oprema svakog pretendenta na tron, svi su redovito 'talk the talk', a nitko po zasjedanju u predsjedničke cipele ne bi 'walk the walk'.

Trump je prvi koji se ni ne trudi 'to talk the talk'. Ne libi se zagovarati carine, miniranje slobodne trgovine,  'štitio' bi 'domaća radna mjesta' i slično. Ovo odaje jednu strukturnu notu, a ta je da je u Americi stasala jedna nezanemariva, sada nemalo detronizirana, a prije bijela radnička klasa, koja je nakon Drugoga svjetskoga rata glasala za nešto građanskiju desnicu, tj. Eisenhowera, Nixona i Reagana, bila uposlena u američkoj industriji, u međuvremenu zamahom globalizacije te poslove izgubila, ne pronalazi se u militantnim potkupljenim ratnim veteranima i religijskim fanaticima koji su u stranci metastazirali, u definiciji ne glasa za Demokrate, a sada po prvi put ima nekoga kome bi dala svoj glas.

Dodamo li ovome nepregledne mase demokratskih prebjega, niže klase iz kamp prikolica, te Aleksandra Dugina, Davida Dukea, Putina, Šešelja, Sarah Palin, Dennisa Rodmana, Tilu Tequilu, Klu Klux Klan, Pernara i druge doajene, pod Trumpom obnovljene, iskonske Civilizacije – dobivamo čvrstu bazu, kojoj se onda, svak' u potrazi za svojim probitkom, pridružuju razni politički poduzetnici poput bestidne masti Chrisa Christiea, šerifa Joea Arpaia, senatora Jeffa Sessionsa.. To je snaga koja će pobijediti Kinu, 'okoštalu strukturu', 'političku korektnost', stvoriti novu eru..

Faraon Trump

Ako su ljevičari i sveučilišta desetljećima svaki konzervativizam i kapitalizam proglašavali fašizmom i eksploatacijom, ako je svaka američka diskrecijska uloga u normiranju svijeta bila napadana kao ratno huškanje i imperijalizam, uz prateće, objektivne američke posrtaje, sada smo svjedoci crackpot protuvala, te se svaka disciplina u izrijeku, institucionalna razboritost i pristojnost odgoja etiketira kao 'služenje establišmentu', 'robovanje  Progresu' i bivanje slabićem, a na čelu toga protuvala jaše faraon Trump. On je kontra svega, makar ne znao i čega.

Uzme li republikansku nominaciju – neće se svijet ugasiti. Tek će, već načeti sjaj Amerike, još malo izblijedjeti. Barem će debata, u kojoj će Hillary biti masakrirana, obradovati pokoje nevino srce.

Trumpova pojava nije ništa fašističko i kriminalno. Neg' otužno.

Kriminalna je samo instalacija na glavi mu, a sjetna situacija u kojoj je država Thomasa Jeffersona i stranka Abrahama Lincolna spala na izborni ruski rulet sa 6 naboja u bubnju od - 6.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala