Foto: Erotika

DARKO RUNDEK je najpoznatiji kao šef zagrebačke rock grupe Haustor. No, osim talenta da napravi dobru pjesmu, kojeg već godinama potvrđuje sa svojom grupom, rese ga još poneka umijeća i vrline neuobičajeni za domaće rokere.

Uspješan je kazališni i radio režiser, pokazao se kao sasvim solidan u poslovima okopavanja vrta i vinograda, pravi je majstor u igri đapica, i raspolaže cijelim arsenalom viceva o mucavcima.

Također, vrsni je poznavalac domaće lakoglazbene scene sa kraja šezdesetih godina, s posebnim naglaskom na Zagrebački festival.

O ženama razgovara rado i često. Odmjeren i samouvjeren, izuzetno je ugodan sugovornik.

Koliko su žene ­ iznutra, i izvana, važne kao poticaj kada se čovjek odluči za bavljenje rock and rollom?

Rock and roll je muzika mladih za mlade, a kao što znamo, kod mladih je proizvodnja raznih hormona, pa tako i onih spolnih, vrlo važna. Jedan dio, vjerovatno veći, koji upravlja životom mladih je (ta)spolna energija.

Pa, budući da smo rekli da je rock and roll muzika mladih, sigurno velik dio svoje energije crpi baš iz tog poriva. Ljubavnog ili seksualnog... Ili oba.

Kad čovjek ima dvadeset godina, i počne svirati rock and roll zaista je pretpostavio da dobar dio motiva leži u želji da se pokaže djevojkama i ženama. Ali, kada je u trideset i petoj, poput vas, vjerovatno taj motiv pomalo blijedi?

Svirati se počinje još ranije, sa sedamnaest, osamnaest, pa se onda čovjek nastavi time baviti. A neki se, opet, ožene, pa se prestanu time baviti.

Pisalo se dosta o uspješnom povezivanju rocka i kazališta kojim ste se bavili u jednom razdoblju rada grupe Haustor. Jesu li žene objema vrstama umjetnosti podjednaka pokretačka snaga? Jer, i rock and roll i kazalište su izrazito pokazivačke umjetnosti, stalno ste u prilici da se kao autor pokazujete pred drugima.

Svakako da je i kazalište prikazivačka umjetnost. Ali, rock se na sceni može događati prilično spontano, i bez da ljudi koji to na sceni izvode pokušavaju proizvesti neke složenije i osvještenije poruke i atrakcije, osim samog izvođenja tih pjesama.

No, sigurno je da jedan rock koncert od strane banda ima osobine zavođenja cijele publike.

Nije slučajno da pičkice vrište, a dečki na bini rastu proporcionalno u svojim, kako rastu u očima tih pičkica, a to, normalno, istodobno, omogućuje jedan izravniji put do tih istih komada.

Zanimljivo je da ste izabrali pozive u kojima se stalno, da tako kažem, skidate pred drugima, i to uglavnom pred ljudima koje ne poznajete. Relativno je mali postotak poznanika u publici. Očito se radi o određenim prirođenim sklonostima bliskim baš takvim načinima izražavanja.

Da. U erotskom pojmovniku to bi se zvalo egzibicionizam. No, režija nije povezana uz izravno pokazivanje. Režiser najčešće nije fizički prisutan na sceni.

Ali ono što se odvija na njoj, to je, ukoliko vrijedi, pokazivanje vas kao autora, režisera.

Da, ali to zadire u umjetnost općenito. Ako je režija egzibicionizam, onda to nije ništa više od pisanja knjige. Nema tu neke velike razlike.

Razlika je prisutna utoliko što je povijest kazališta pokazala da su najčešće glavne glumice i režiseri ipak, prije ili kasnije, zapadali u neke ljubavne veze, i očito su odnosi unutar jedne grupe koja radi predstavu mnogo više erotizirani nego između pisca i pisaće mašine.

I kako vi funkcionirate prilikom rada s glumicama?

Ja iz osobnog iskustva ne mogu mnogo reći o glumicama, ali koliko sam doznao, bilo iz prijateljskih razgovora, ili iz glasina, taj princip funkcionira i u Zagrebu sasvim dobro.

Koji je razlog tome da vi takvog nešto ne možete reći iz svog iskustva?

Ja sam to, naime, provjerio samo jednom. Jedna od glumica iz prve predstave koju sam radio postala je moja djevojka, i ostala to sve do danas.

Čini mi se da se u vašim pjesmama može osjetiti čudan spoj između nečeg što je izuzetno nježno i jednoga izrazitog mačizma. To je prilična rijetkost budući da se muškarci najčešće nastoje sasvim konkretno odrediti prema jednoj od te dvije krajnosti.

Sigurno je da ima muškaraca čija je konstrukcija zaista macho konstrukcija, i tjelesno, i duhovno.

Moja konstrukcija ne spada u takve striktne okvire, a vjerujem da i većina muškaraca ipak ima neku polivalentnu konstrukciju.

No, velik dio njih žrtvuje dio svoje osobnosti u odnosu sa ženama baš tom stereotipu macho muškarca.

Vidite li razliku između takvog apriornog odnosa i određivanja između muškaraca i žena?

Neposredan poticaj da pristanem na ovaj razgovor bila je predstava koju sam nedavno gledao u kazalištu, koja se zove Dom Bernarde Albe, Bitef teatra iz Beograda.

To je vrsta plesno­muzičkog teatra. Tema te predstave je vruća ženska usamljenost.

To je priča o majci i nekoliko njezinih kćeri koje nemaju ženika, a pripadaju jednom društvenom sloju koji im nekakvim moralnim kodeksima sprečava lagani flert. Zbog toga su prisiljene očekivati svoga ženika, a pri tome se stalno sukobljavaju sa svojom mladošću i pomamom koja u njima raste.

Djevojke koje su to igrale, igrale su sjajno. Vrlo osobno svaka od njih, vrlo snažno, ali bez pornografskih rekvizita.

Nisu se drpale ni za picu ni za cicu, i jedino golo što smo vidjeli, bile su njihove noge. Njihova je požuda bila požuda cijelog tijela, a cicu i picu su izbjegavale zbog tradicionalnih sramova.

No, upravo je to davalo središtima njihove užarenosti još veću užarenost. Ta je predstava zračila jednu strašno jaku erotsku energiju.

Zanimljivo je da su si baš žene pridržale pravo na to da je seksualnost stvar energije cijeloga njihova tijela, da nije skroz fokusirana na samo jedan ili dva njegova dijela, da ih obuzima kao energija koja ih zahvaća cijele, i to ne samo tijelo, već ih obuzima kao opsjednutost.

Zbog toga su žene češće vještice nego muškarci vještci, i uopće se seksualnost u našoj kulturi povezuje s nečim što spada u sferu đavolskog.

Ogromna je ta ženska spolna energija.

One su ipak uspjele sačuvati neku vrstu seksualne autonomije, za razliku od muškaraca.

To je u stvari stara priča, samo je ja pričam na novom primjeru, i uopće mislim da su muškarci, na žensku žalost, pa i na njihovu vlastitu, seksualno prilično neosviješteni. Ne mogu suditi kako to izgleda u bračnim posteljama...

A kako to izgleda kod vas?

Pa... Mislim da pridajem dovoljno pažnje tome da se osjećam koliko-­toliko slobodno i da ne budem sputan ovim ili onim obrascem, tako da, čini mi se, od jednog prilično uplašenog dečkića osjećam da postajem seksualno bogatiji, samosvjesniji, i manje obuhvaćen obrascima kojima sam ranije morao udovoljavati a sada ne vidim zašto bih im udovoljavao.

Shvaćate li postupak zavođenja, odnosno muškarca i žene kao svojevrstan obred?

Svakako. To je jedan od mojih najomiljenijih obreda. To vjerovatno ima veze i s egzibicionizmom koji je povezan s time čime se bavim.

Naime, mislim da se radi o jednom od najrudimentarnijih obreda ljudske, pa i bilo koje životinjske vrste u kojoj postoji zavođenje, a postoji gotovo u svim vrstama.

Također mislim da i jedan dobar dio umjetnosti i nekih drugih disciplina, što poznatih, što zavijenih tajnama, crpe svoju snagu iz tog plesa, iz te ljepote i igre zavođenja.

Ali očito je da mnogi ljudi takav odnos ne doživljavaju kao obred, već kao nekakvo... prskanje?

To zavisi o tome kakav je čovjek. Netko ima više talenta netko manje ­ nekoga je Bog obdario više, nekoga manje.

Postoje glumci koji su bili autsajderi do svoje četrdesete­pedesete godine, a onda su se naglo pojavili kao veliki glumci.

Očito je svakom čovjeku potrebno neko razdoblje u životu da sazrije ili da svom talentu nađe puta da se izrazi.

Spomenuli ste glumu. Može li se flert istodobno odrediti i kao gluma?

Ima raznih vrsta flertova. Činjenica je da je flert i promiskuitetan način života, u masovnijem smislu, u posljednje vrijeme, prilično povezan sa, nazovimo to, rock kulturom, s kontrakulturom kraja šezdesetih, s novim zapadnim kulturnim tvorevinama...

A uvijek je pitanje koliko te nove kulturne tvorevine stvarno uspijevaju saživjeti, a u kojoj su mjeri pomodnost... I pitanje je u kojoj mjeri to stvarno ima tu lakoću koja je u samom tom konceptu predviđena.

U posljednje vrijeme energija predavanja promiskuitetu opada zajedno sa skretanjem prema tradicionalnom koje se događa i kod nas i u svijetu, tako da su očito najveći poleti te, nazovimo je oslobođene i ludičke seksualne energije u padu, bar na kulturnom planu.

A normalno je da se mladi ljudi ne samo zaljubljuju nego i drpaju, i jebu...

Koliko je neki specifični unutarnji naboj, uvjetno rečeno unutrašnje ludilo, povezano s promiskuitetom?

Mislim da jest. Uvijek postoji neki luft između čovjeka koji uredno socijalno funkcionira i onoga što mu govore neki njegovi unutrašnji porivi.

I kada se tu stvari zaoštre fiksacija na seks može postati nekom vrstom produkta određene frustracije.

Pri sebi znam da su moje povremene opsjednutosti seksom povezane s time. Ali, često su povezane i uz piće. Alkohol baš jako lupa na tu stranu.

Osjećate li često takav unutrašnji naboj?

Ovisi o tome, u kojoj sam fazi. Da li sam u fazi da mi se čini da ništa nije važnije od toga da dam oduška svojim porivima, ili sam u apolonijskoj fazi kada mislim da sam u osnovi anđeo, a onda tek sve ostalo.

Do koje ste granice spremni ići u fiksaciji ženom kada ste u tim fazama kojima gospodare porivi?

Ako me nešto privuče prema nekoj ženi, obično nađem puta do nje. Nekad to odigram bolje, nekad gore. Nekad spušim. Ali koliko god da krenem u nekakva samorasturanja, mislim da nikad nisam prekoračio granicu vlastitog ukusa.

Moj ukus nekada može ići prema tome da stvarno radim budalu od sebe, ali onda to radim s veseljem.

Zaista, u posljednje vrijeme, ako se u nešto takvog upustim, vrlo rijetko osjećam užas drugog jutra.

Ljudi koji vas dobro poznaju skloni su reći da naginjete ružnim ženama.

Ne znam. U svakom slučaju nisam nikad pridavao posebnu važnost tome da je neka cura ljepotica. Privlače me razne stvari.

Na primjer?

Ha... To zapravo nisam nikada pokušao sebi racionalizirati. Nešto me natjera da me privuče nečija blizina.

U svakom slučaju osjećaj da postoje neki otvoreni putovi da se između nas može nešto dobro dogoditi.

Ima žena koje mogu biti jako lijepe, neke mi se sviđaju, a neke čine jako dalekima... Ali ne mogu se baš sjetiti da sam bio u nekoj bliskoj vezi sa nekom baš ružnom ženom.

A kako grupa Haustor stoji sa ženama?

Ha, grupa Haustor je jedna, ipak mislim, prilično neobična grupa.

U principu privlačimo lokalne vještice, i ne znamo jesmo li uopće ikada bili viđeni kako šetamo s čašom martela u ruci, u društvu neke ljepotice.

Što je razlog tome?

Grupa baš ne njeguje neku tipologiju heroja koja bi mala veze sa skupim automobilima i onom vrstom slave koja vjerovatno privlači lijepe djevojke koje se žele pokazati s ljudima takvog tipa.

Očito da ovo što mi radimo više privlači neke malo opskurnije osobe, pa se to odnosi i na žene.

Prije mnogo godina je Keith Richards okarakterizirao razliku između Beatlesa i Rolling Stonesa time što Beatlesi furaju pametne ali ružne, a Stonesi uvijek uz sebe imaju lijepe žene...

Da, mi smo onda vjerovatno tu sličniji Beatlesima. Očito ovo čime se bavimo ima neke svoje komplikacije i stranputice koje ne djeluju kao jednostavni i zdravi muški stav, nego ispadamo nekakvi komplicirani momci, pa je onda bolje s nama se ne zajebavati.

Može li, dakle, čovjek u trideset i petoj godini, poput vas, u odnosu sa ženama ući s veseljem i posvećenjem mladića od dvadeset i dvije?

Mislim da može, pa i s većim. U svakom slučaju mislim da postoji mogućnost da čovjek koji nije baš starac, bude veći šmeker.

Jer, nosi manje tereta, a i bolje poznaje žene i ne da se zavesti na gnjavaže, ne mora se truditi da fascionira i udovolji nekoj predodžbi o tome kako bi jedan muškarac koji se zove on morao funkcionirati sa ženama.

Mislim da to otvara puno šire područje igre i veselja nego mladenački, poluisfrustrirani stav.

Razgovarao: Edo Pitonetti (Erotika, 1989.)