Foto: Index

HRVOJE MARJANOVIĆ napravio je strašnu pogrešku, najgoru pogrešku koju čovjek može napraviti ovih dana. Naime, napisao je točno ono što misli i to bez autocenzure koja je sveprisutna u hrvatskim medijima.

Što uopće pomisliti kada vam na mail redakcije pristigne priopćenje za medije pod naslovom "Osuđujemo vrijeđanje osjećaja vjernika, a novinare pozivamo da se vode etičkim načelima"? Nameće se više mogućih odgovora na to pitanje.

Je li možda Ladislav Ilčić našao neku novu babarogu za plašenje javnosti izmišljenim progonom katolika u zemlji u kojoj katolici čine uvjerljivu većinu i koje nevjernička manjina po definiciji ne može ugroziti? Ili je neki medij objavio karikaturu koju, baš kao u slučaju Charlie Hebdoa, neki fanatični vjernici nisu shvatili, a njihov vjerski vođa ih je uvjerio da je užasno uvredljiva?

HND na potpuno pogrešnoj strani

Ne, ništa od navedenog. Radi se o priopćenju Hrvatskog novinarskog društva koje se bavi kritičkim osvrtom Indexova novinara Hrvoja Marjanovića na HTV-ov prijenos odavanja počasti posmrtnim ostacima Leopolda Mandića, kojeg je Katolička crkva proglasila svecem. Kad se pročita cijelo HND-ovo priopćenje o Marjanovićevu tekstu, jedna stvar odmah postaje kristalno jasna. Naime, HND njime definitivno ne staje na stranu slobode medija i slobode izražavanja, nego na stranu onih koji misle da vjernike treba posebno štititi od tekstova koji bi ih mogli uzrujati. To je neupitno. Štogod da je napisano u HND-ovom priopćenju, u njemu definitivno nema onog čuvenog "ali" kojim se tako često ublažava ili relativizira osuda nekoga ili nečega. Priopćenje koje potpisuje šef HND-a Saša Leković nedvosmisleno, bez ikakve ograde i sasvim otvoreno zauzima stranu u vječnoj borbi između slobode izražavanja i "povrijeđenih vjerskih osjećaja". Nažalost, potpuno pogrešnu stranu.

HND u priopćenju kojim Index i Marjanovića proziva za govor mržnje, što je inače kazneno djelo koje utvrđuje sud, a ne novinarsko društvo, upućuje na vlastiti dokument pod nazivom "Kodeks časti hrvatskih novinara". Isti taj Kodeks časti pod svoja opća načela svrstava "pravo na slobodu mišljenja i izražavanja", "pluralizam ideja i nazora" i "opiranje svim oblicima cenzure".

Tko se u ovom slučaju više drži tog Kodeksa, HND koji ga je napisao ili Marjanović koji nije čak ni član HND-a, stvarno nije teško procijeniti.

HND kao vjerska policija

No, glavni "argument" HND-ova priopćenja odnosi se na "vrijeđanje osjećaja vjernika". Kako u HND-u znaju točno što je to "najgrublje vrijeđanje osjećaje vjernika"? To pitanje nije retoričko. Tko je proglasio Sašu Lekovića i članove Izvršnog odbora HND-a tumačima povrijeđenosti vjerskih osjećaja više od 3,5 milijuna katolika, koliko ih po zadnjem popisu stanovništva živi u Republici Hrvatskoj? Jedina osoba na svijetu koja ima mandat govoriti u ime svih katolika je rimski biskup, u narodu poznatiji kao papa. Kojom se to logikom HND postavlja kao arbitar onoga što je uvredljivo za nekoliko milijuna vjernika?

Jesu li katolici u Hrvatskoj nekakva ugrožena manjina, koja je učestalo na udaru zbog svoje vjerske pripadnosti? Jesu li u HND-u svjesni da ima i onih katolika koji ne doživljavaju vjersku ekstazu pri pogledu na poliuretansku masku, baš kao i onih koji smatraju da je klanjanje posmrtnim ostacima blasfemična idolatrija? Zašto HND pretpostavlja da su svi katolici u Hrvatskoj inkvizitorski nastrojeni fanatici, koji ne znaju drugačije reagirati na kritiku negoli pozivom na progon autora teksta koji im se nije svidio? I zašto se, pobogu, HND postavlja kao vjerska policija, a ne kao novinarsko društvo čija bi primarna uloga trebala biti zaštita slobode medija, izražavanja i mišljenja?

Smatra li HND da je oštra kritika religije i religijskih praksi po definiciji "govor mržnje" i "netrpeljivost prema vjernicima"? Znači li to da bi takvo novinarsko društvo zbog "govora mržnje" i "vrijeđanje vjerskih osjećaja" osudilo i Washington Post zbog objave teksta Richarda Dawkinsa u kojem se Katolička crkva opisuje kao "odvratna institucija", a crkveni poziv anglikanskim svećenicima da pređu u katoličke redove uspoređuje s "ponašanjem običnog svodnika"? Nažalost, čini se da je na zadnja dva pitanja odgovor potvrdan.

Imaju li uopće nevjernici osjećaje?

I na koncu, što su uopće ti famozni "osjećaji vjernika" o kojima svi pričaju? Jeste li ikad čuli da je itko ikad povrijedio osjećaje nevjernika? Imaju li uopće nevjernici osjećaje koji mogu do te mjere biti povrijeđeni nečim da će HND stati u njihovu zaštitu? I nije li dosad u Hrvatskoj bilo i previše prilika za takve reakcije?

Ono najvažnije pitanje glasi: Imaju li, po mišljenju HND-a, autori pravo napisati, a mediji objaviti, točno ono što misle o nekim religijskim praksama? Ako nemaju, neka se HND prestane praviti da se bavi zaštitom medijskih sloboda. Ako imaju, neka se HND ispriča za sramotne optužbe na račun Indexa i Hrvoja Marjanovića.

Prava imaju ljudi, ne ideje

O Marjanovićevu tekstu možete misliti što hoćete - da je zabavan i duhovit, dosadan i glup, prvoloptaški ili suptilan - posve je svejedno. O njemu, naravno, možete i sami napisati štogod hoćete. Ako je suditi po nedavnim događajima, možete i sasvim nekažnjeno pozivati na nasilje prema autoru tog teksta i njegovoj obitelji. Ali ako ste ga pročitali u cijelosti, uočit ćete da u njemu autor ne poziva na nasilje prema katolicima, ne poziva na mržnju prema katolicima i ne poziva na diskriminaciju katolika. Kritika ideja i organizacija nije govor mržnje i širenje netrpeljivosti, ma koliko god te organizacije radile na tome da se njihovo članstvo u potpunosti identificira s njima. Prava imaju ljudi, a ne ideje.

Marjanović iznosi kritičko mišljenje o jednom događaju, organizaciji koja stoji iza tog događaja i čelništvu HRT-a koje je takav događaj odlučilo prenositi uživo na javnoj televiziji. Oni koji su pročitali Marjanovićev tekst dalje od naslova uočit će i da autor u njemu ne kritizira samo HRT i Katoličku crkvu, nego i Britance opsjednute kraljevskim vjenčanjima, baš kao i Amerikance koji vjeruju da su "kečeri" pravi sportaši.

Usput, Marjanović se obrecnuo i na ateiste koje je prozvao "štovateljima Sotone", što bi neki osjetljivi ateisti mogli također smatrati uvredljivim iz jednostavnog razloga - ateisti za razliku od kršćana ne vjeruju u postojanje Sotone.

Što su to, dakle, smislili u HND-u kad su u priopćenju za medije tako olako prozvali Index i Marjanovića za počinjenje kaznenog djela širenja netrpeljivosti i govora mržnje? Stvar je zapravo prilično jednostavna - HND se u ovom slučaju poslužio uobičajenim alatom salonskih moralizatora; ako osuđujete vjerski fanatizam i klerikalizam, onda morate osuditi i žestoku sekularističku kritiku religijskih praksi. Tako u očima javnosti ispadate, kako se to u narodu krasno veli, "i pošteni i jebeni". Nakon toga vam se više ništa ne može prigovoriti s bilo koje strane. To što ste pritom kukavički izdali osnovni cilj organizacije koja bi trebala štititi pravo na slobodu govora i izražavanja, ma nema veze - bitno je da vam bujanci i juriči više ne mogu prigovarati da osuđujete samo "njihove".

Ako je itko uvrijedio vjernike, onda je to HND

Ta ekvidistanca od stvarnih ekstremista i njihovih najžešćih kritičara očito puno vrijedi HND-u, pa makar možda i sami bili svjesni da je u najmanju ruku neukusno uspoređivati stvarni vjerski ekstremizam i imaginarni nevjernički ekstremizam u državi koja je svoju suverenost podredila Svetoj Stolici potpisavši tzv. Vatikanske ugovore još 90-ih.

U HND-u zaboravljaju ili se prave da ne znaju da bi u demokratskom društvu sa slobodnim medijima sve ideje trebale biti podložne kritici, pa i onoj oštroj. Ako je itko istinski uvrijedio sve katolike u Hrvatskoj ili barem onaj lavovski dio vjernika koji se nije klanjao ostacima Leopolda Mandića, onda je to HND koji si je uzeo za pravo tumačiti stavove par milijuna vjernika i to kao da svi ti ljudi misle posve identično - kao razmažena derišta koja na kritiku ne mogu reagirati drugačije nego histeričnim pozivima na (auto)cenzuru kritičara.