Foto: Saxo Bank

POLITIČKA nestabilnost i izraženiji stavovi protiv postojeće političke elite uoči izbora u SAD-u i referenduma o izlasku Velike Britanije iz EU, još su važniji kada se uzmu u obzir slični trendovi diljem svijetu koji signaliziraju neprihvaćanje elita i postojećeg statusa.

Steen Jakobsen, glavni ekonomist danske Saxo Banke, smatra da ovakav razvoj političke situacije ima podlogu u ekonomskim kretanjima.

"Osam godina od početka financijske krize, zaposlenici odlaze kućama s najnižim primanjima u odnosu na BDP, ikada u povijesti. U isto vrijeme korporacije uživaju u povijesno najvišim zaradama prije odbijanja poreza, u odnosu na BDP. Na najnižim smo povijesnim razinama u kapitalnim ulaganjima i s najnižom produktivnošću. To nesretno trojstvo pojašnjava uspon krajnje ljevice i desnice jer oni predstavljaju najudaljeniju točku od postojećih političkih elita... Glasači izgleda misle da je bolje imati kaos nego produljenje stanja s istim igračima. Tu novu paradigmu možemo vrlo jednostavno nazvati 'raskid društvenog ugovora'", kaže Jakobsen.

Raskinut je društveni ugovor između vladajućih i onima kojima se vlada, prema vašoj teoriji. S obzirom na nepopularnost globalizacije i njezinih efekata, smatrate li da je nemoguće da se te dvije strane dogovore oko najvažnijih stvari u 21. stoljeću?

Naravno da je društveni ugovor moguć, ali mora se uspostaviti na čvrstim osnovama. Primjerice, središnje banke predstavljaju niske kamatne stope kao univerzalni lijek, s idejom da će se situacija u globalnoj gospodarstvu popraviti za šest mjeseci. A to je dovelo do programa s otkupom dugova, manjka motivacije i sličnih negativnih trendova.

Moramo kao društvo prihvatiti činjenicu da produktivnost dolazi od poboljšanja prosječne razine obrazovanja. Ljudi zaboravljaju da su svi revolucionarni trendovi i promjene koje smo doživjeli kroz povijest, došle od istraživanja. Pri tom ne mislim na istraživanja s ciljem profita već na pojedince koji imaju posebne interese za vrlo uska područja. To stvara inovacije.

Ključno je postići bolju produktivnost, a ako svatko ima posao, nije potrebno pregovarati o društvenom ugovoru. Moramo demokratizirati mogućnosti obrazovanja jer ne znamo kako će budućnost funkcionirati, a društveni ugovor mora doći od ljudi s boljim obrazovanjem.

Nedavno je objavljena analiza koja pokazuje da bi dronovi mogli zamijeniti poslove i usluge vrijedne 127 milijardi dolara. Kako će nove tehnologije utjecati na zapošljavanje?

Kao i za puno toga, radi se o ravnoteži ponude i potražnje. Kada je riječ o potražnji, moramo biti svjesni da će u sljedećih 10 ili 20 godina u zapadnoj Europi biti sve manje ljudi koji trebaju posao, pa trebamo automatizaciju da nadoknadi taj nedostatak radne snage. To je vjerojatno prvo razdoblje u tehnološkoj evoluciji gdje tehnologija smanjuje, umjesto da povećava broj radnih mjesta zbog demografskih trendova. Ali vjerujem da će na koncu biti suprotno i da će rastom produktivnosti, rasti i broj radnih mjesta.

Loša je vijest da će sljedeće desetljeće biti vrlo izazovno jer s druge strane neće biti velikog rasta u broju novih poslodavaca zbog raznih regulacija, poreza i slično, a nismo još ni zagrebli u problem imigranata i izbjeglica koji povećavaju ponudu na tržištu radne snage.

Rijetko kada se slažem s Međunarodnim monetarnim fondom, ali ako Njemačka može posuđivati novac s negativnim stopama i ulagati u infrastrukturu, zašto to ne bi činila? Infrastruktura uvijek donosi produktivnost. Puno je stvari koje se mogu kratkoročno napraviti, ali dugoročno je najvažnije omogućiti ljudima da budu pametniji. Ako su pametniji, bit će produktivniji, ovisit će o samima sebi, a ne društvu, i na koncu bolje živjeti. Politički sustav nam radi kontra uslugu, ali i mi smo kao pojedinci postali vrlo lijeni i ne namećemo sami sebi intelektualne izazove.

Prije no što se Europa i posebice Njemačka suočila s milijuna izbjeglica, bilo je nekoliko izvještaja banaka iz EU-a i drugih sličnih institucija, koji su upućivali da su Europi potrebni novi radnici. Što mislite o tome?

Izvještaj OECD-a o imigraciji i migraciji, pokazuje da se u povijesti europske imigracije, čak 75 posto svih imigranata zaposlilo i postali su porezni obveznici u roku od godine dana, nakon dolaska. Ako se takva stopa može zadržati, imigracija će postati značajan poticaj u oslabljenoj demografiji. To su mladi, multikulturni ljudi, željni izazova koji će unijeti raznovrsnost na kontinent koji je predugo homogen.

Nije li to upravo ono zašto raste podrška desnom nacionalizmu i sličnim pokretima?

Ljudi se boje promjena, ali kada se suočimo s izazovima, ipak težimo nečem višem. Političke poruke idu u smjeru nacionalizma, ali meni kao ekonomistu imigracija je pozitivna stvar. Političarima smeta što ne znamo s koliko ćemo se imigranata suočiti, ali to nije ekonomski problem. Nema empirijskih dokaza da je imigracija negativna. Da, predstavlja izazov za društvo i političare, ali to je dobro, potrebna nam je otvorenost. Naravno da dolazi s problemima, ali tako je sa svime u životu, od otvaranja startupa ili prvog pokušaja vožnje bicikla, što samo znači da se trebamo suočiti s tim izazovom i riješiti ga.

Politički spektar se poprilično raširio, ne samo prema krajnjoj ljevici već i desnici, od Europe do Donalda Trumpa u SAD-u. Većina njegove podrške dolazi od birača koji misle da je globalizacija naštetila radnicima u SAD-u, sa sporazumima kao što je NAFTA i TPP ili proizvodnjom u Kini, i rješenje vide u protekcionizmu. Kako bi izgledao svijet u kojem SAD provodi politiku protekcionizma?

Ironično je što mi već imamo protekcionizam. Količina trgovanja i vrijednost padaju već dvije godine. Vidi se i u teoriji i praksi da nekih dobrih stvari može biti previše kada je riječ o raspodjeli radne snage. I dođete do situacije kada imate bezgraničan deficit u jednoj i višak u drugoj državi, ako država s deficitom ne reagira na pravi način, bilo slabljenjem valute ili povećanjem produktivnosti. SAD je pravi primjer tog fenomena i odatle dolazi Trumpova podrška.

SAD zapravo živi od jeftinog uvoza već jako dugo. Puno je problema u SAD-u, ali srednja klasa ih ne osjeti jer su uvozne cipele ili hlače iz Kine ili Vijetnama toliko jeftine. Ovo je pravo vrijeme za Trumpa, ne zato jer je u pravu s protekcionizmom nasuprot slobodne trgovine već zato jer smo pri kraju ciklusa kada su Amerikanci profitirali od nižih uvoznih cijena robe široke potrošnje, što čini oko 70 posto ukupne potrošnje u SAD-u. Ako bi se primjerice, iPhone proizvodio u SAD-u, koštao bi 2000 dolara ili više. I ako bude tako kako Trump hoće, onda neće biti izvrsnih prodajnih rezultata u tvrtkama, rasta cijene dionice i sličnih rezultata.

Nije li argument zagovaratelja protekcionizma da stvarne plaće ne bi stagnirale da je proizvodnja ostala u SAD-u, pa ljudi ne bi toliko ovisili o niskim cijenama uvozne robe?

Činjenica je da SAD više nema konkurentu proizvodnu bazu. U nekim industrijama, kao što je auto industrija, još uvijek imaju, ali ta ja industrija u velikoj mjeri ovisna o poticajima. Nije da američki radnik ne može raditi već je jednostavno znatno skuplji. Cijena proizvodnje Nike tenisica u SAD-u i Vijetnamu je, prema mojoj procjeni, jedan naspram 10 ili čak 20. Ako želite platiti tenisice 500 dolara, onda je Trumpov način ispravan. Stvarnost je, kao i u mnogim drugim situacijama, negdje između Trumpa i globalizacije.

Uzmimo primjer iz Danske. Ne razumijem zašto, primjerice, farmaceutski gigant Novo Nordisk novac koji inače ulaže u fondove i zaklade, ne iskoristi za istraživanje za nešto kao što je bio penicilin, nešto što će donijeti opće dobro cijelom svijetu. Naravno, u tome ne vide profit, pa to ne čine, ali preskaču činjenicu da će to i njima možda donijeti neku korist, neki proizvod od kojeg će na koncu možda i zaraditi. Svi samo gledaju kako postati ili ostati broj jedan, a zaboravili smo što stoji u osnovi društvenog ugovora.

Stalne mjere središnjih banaka kojima 'gase požare' su nezdrave za ekonomiju, kako kažete. Ali, primjerice, mjere središnje banke u SAD-u, kao najsnažnijoj svjetskoj ekonomiji, nisu donijele normalizaciju. Što je to što središnje banke mogu napraviti?

Ništa ne mogu napraviti, niti bi trebale napraviti, već moraju nestati. Ako pogledate unatrag, prije stvaranja prve središnje banke na svijetu, Bank of England (Boe), ekonomski su ciklusi bili stabilni. Od kada su osnovane BoE ili Fed prije stotinjak godina, poslovni su ciklusi puno češće u uzlaznoj ili silaznoj putanji. Problem je što je frakcionirani monetarni sustav zasnovan na pristupu kreditu, a jedine institucije koje kreiraju kredite u tom su slučaju banke. Središnje banke u takvom sustavu jednom rukom drže banke na životu, ali ih drugom dave. I kao što možemo vidjeti u današnjim uvjetima, posluju ispod očekivanja, pa je i sve slabija mogućnost da na tržištu dođu do novca.

Imamo vrlo loš negativan ciklus koji su pokrenule središnje banke. One nisu naravno jedini krivci i njihov je kontraargument da monetarna politika ne može funkcionirati sama od sebe već gospodarstvo treba i fiskalni stimulans, ali to su sve gluposti. Društvo preživljava tako da se postavljaju okviri u kojima ljudi mogu biti produktivni. A to se, ponavljam, zasniva na osnovnim istraživanjima, odnosno za početak, na razini općeg obrazovanja.

Moje su kritike možda pogrešne, ali sigurno ne griješim ako kažem da ljude treba poticati i omogućiti im obrazovanje, pa će biti i produktivniji. Ako ste nogometni trener, ne poboljšavate učinak igrača tako što ih svaki dan hranite pizzama. A to je upravo ono što čine središnje banke ili druge institucije. Daju nam hamburgere i pizze umjesto onog što nam stvarno treba – nova znanja i intelektualna stimulacija. To je jedini ispravan način jer će tako naša djeca imati pristup informacijama i bolje obrazovanje. Na koncu će se onda, jednog dana, stvoriti i iskreni političari ili donositelji odluka koji uvažavaju sve strane medalje, prije no što racionalno usvoje određenu politiku ili mjeru.