Deseti rujan 1972., dan uoči zatvaranja 20. Ljetnjih olimpijskih igara u Muenchenu – Jugoslavija iz sata u sat osvaja olimpijske medalje – u domu Mate Parlova vlada velika napetost uoči njegovog meča za olimpijsko zlato. Iz doma Mate Parlova izvještava reporter Tempa.

 

Nije bio prošao ni minut borbe između Mate Parlova i Kubanca Carrilla, kad je Mira Parlov, majka našeg boksera, korpulentna žena dostojanstvena držanja sva usplahirena istrčala iz stana gdje je bio uključen televizor.

 

''Ajme, ne mogu gledati!''

 

Baš u tom trenutku, u tom djeliću sekunde, kad je njegova majka kročila u hodnik, Mate Parlov je zadao strašan kroše svom protivniku i Kubanac se naišao na podu.

 

''Aaaa, eno ga!'' - uzviknuo je iz sveg glasa Matin brat Ivica – ''Mate, imaš ga!''

 

''Na zemlji'',  bio je još više uzbuđen otac Mate Parlova - također Mate. - Ruuuka! Nađe ga na spavanju!

 

''Ma, to još nije gotovo!'', oglasila se sa hodnika majka Mira dok je sudac brojao Kubancu do osam.

 

''Dođi ovamo!'' - stari Mate Parlov je pozivao ženu – ''Sada možeš gledati, krenulo je... Dođi kad ti kažem.''

 

 

Ali, tu je i kraj prve runde. Boksači se odmaraju svaki u svom kutu. Dok supruga zauzima mjesto pored njega na otomanu, Mate Parlov senior koristi pauzu da zapali još jednu cigaretu. I hrabri sebe i ostale:

 

''Jeste li vidjeli kako ga je našao?!"

 

Druga runda. Na samom početku Kubanac uspijeva zadati nekoliko udaraca našem šampionu. Majka Mira opet nije izdržala, skočila je s otomana, izbačena katapultom navrlih osjećanja i gotovo plačnim glasom rekla:

 

"Ajme, sad će onaj Tea!"

 

Brat našeg šampiona Ivica, profesor hrvatskog jezika, traži od prisutnih - tišinu i mir. I sam je, vidi se, nervozan i napet kao praćka, krv mu udarila u obraze. Ali, otac Mate, premda mi htio, ne može ga poslušati, već svaki udarac koji zada njegov sin - onaj na ringu u Muenchenu - popraća glasnim oduševljenjem:

 

"Aaa... aha!"

 

''Aaa, eno ga na zemlji! - povikao je kad je naš šampion po drugi put oborio svog protivnika. 

 

''Tako Mate, majku mu Isusovu!''

 

''Ajme, hoće li se to završiti?'', dopire iz hodnika brižni glas Mire Parlov.

 

 

U Pulu smo došli samo zbog toga kako bi s roditeljima i rođacima našeg najboljeg boksača gledali finalnu borbu u poluteškoj kategoriji olimpijskog turnira u Muenchenu.  Željeli smo, naime, izbliza vidjeti kako majka i otac proživljavaju (ne)uspjeh svog sina, koliko ih bole udarci koje prima njihov mezimac, kako će doživjeti borbu za koju su stručnjaci rekli da je najvažnija u povijesti jugoslavenskog boksa.

 

 

Nismo se najavili, jer smo očekivali da će, po prirodi stvari, u tim trenucima svi Parlovi u Puli biti na okupu.

 

Ali, u nedjelju popodne nigdje nije bilo Parlovljevih. Kao da su u zemlju propali. U kafiću Mate Parlova, na Šijani, u Radničkoj ulici, ljubazne konobarice Vojka i Gracijela su nam da je "dida Mate vjerojatno u Fažani" i da ne znaju kad će se vratiti. U centru Pule, na drugom katu zgrade u Smareglijevoj 1, umjesto domaćina otvorio nam je podstanar Ivo:

 

"Šjora Mira je odavno izišla, šjor Matu danas nisam ni vidio. Ne znam gdje su i hoće li se vratiti do početka prijenosa. Možda su kod neke kćerke ili kod starijeg sina..."

 

Činilo se da Parlove nećemo ni upoznati, a kamoli sa njima gledati televizijski prijenos borbe za zlatnu medalju. Na našu sreću, s prvim sumrakom u kafić na Šijani došao je i barba Mate, otac našeg šampiona. Šezdeset i sedam mu je godina, kosa mu je sijeda, ali još uvijek bujna i valovita. Lice okruglo, ispod naočala nemirne, živahne oči. Neobrijan i, vidi se, nervozan.

 

 

''Bio sam u Fažani, gdje Mate gradi kuću'',  ispričao nam je. ''Morao sam se nečim zabaviti, da ne mislim na večerašnju borbu. Počeo sam nešto betonirati, ali su mi se misli opet vratile u Muenchen, pa sam odmah prekinuo. Uvijek nešto radim i dani mi prolaze kao minute, ali ovi olimpijski su duži od gladnih godina. Srce mi lupa kao sat'', rekao je stariji Parlov, pa je dodao:

''Srčani sam bolesnik, tlak mi ide i preko 200, imam i više šećera u krvi, ne smijem ni pušiti... ali tko će u ovoj situaciji da misli na zdravlje. E, ovaj Matin boks skratit će mi život bar za deset godina. U stvari, nekoliko mjeseci su krili od mene da Mate boksa. Kad sam saznao, nisam mu dao. Šišao sam ga na nulericu, no nije pomoglo.''

 

"Hoću boksati, a ti me šišaj koliko hoćeš!" '', rekao mi je.

 

''I, što sam mogao? Popustio sam. I, malo pomalo, njegovi uspjesi su i nas ohrabrili. Ali ubija nas ta neizvjesnost, iščekivanje. A ovo u Muenchenu  nešto je posebno. Odem na spavanje, oči se nekako sklope... probudim se, čini mi se da sam prespavao cijeli dan, a kad pogledam na uru, jedva prošlo desetak minuta!''

 

Kad je oko 19 sati počeo prijenos boksačkih borbi iz Muenchena, šjor Mate nas je poveo na kat iznad kafića, u stan sinovca Živka. Snaha Marija sa djecom -Leja (9 godina), Sonja (8), Luka (5,5) i Mate (3,5) - također su s nestrpljenjem očekivali prijenos.

 

Šjor Mate se smjestio na otoman pored unuka, izgledalo je da se konačno smirio. Ali, zato su djeca nemirna. Najnemirniji je najmlađi - Mate. Dok gleda borbu u muva kategoriji, komentira:

''Nema Tea, niko ne viče "Mate, Mate!" Dide, kad bi ja bija Teo, ja bi pa na leđa!''

 

Šjor Mate ga je nježno pomilovao.

 

 

U vrijeme emitiranja TV dnevnika, kad je bilo jasno da će se borba Parlov - Carrillo održati znatno kasnije nego što je bilo predviđeno, šjor Mate nas je poveo u stan u Smareglijevoj ulici. Tamo smo zatekli njegovog starijeg sina Ivicu sa suprugom Cvijetom, sinčićem Ivicom (4 godine) i kćerkicom Ankicom (2). Mate se raznježio u igri sa unučićima, a Ivica je duhovitim dosjetkama i šalama odvraćao očevu pažnju od Muenchena.

 

 

''Ma, pobijedit će Teo prije kraja druge runde!'',  rekao je kad se opet počelo pričati o boksu.'' Ne brini.''

 

''Samo da ne ozlijedi arkadu!'', ponavljao je Mate.

 

''Tukao bi Teo dva Kubanca i njihovog trenera odjednom!'', upao je u razgovor bivši bokser Nikola Mudrovčić, koji je stigao u međuvremenu.

 

''Od zlata Matu može da odvoji samo policija... ako mu zabrani da iziđe u ring!''

 

Pitamo četverogodišnjeg Ivicu što očekuje od strica, a on odgovara u svom stilu:

''Teo jede puno meda. Volim ga gledati kad jede med!''

 

Što se vrijeme prijenosa približava, uzbuđenje u porodici Parlova je sve primjetnije, mada se svi trude da ga odagnaju. Kad je spikerica zagrebačke televizije objavila da će borba vjerojatno početi tek oko 22:30, lice šjor Mate se smrklo.

 

"Nije mi po volji ovo odugovlačenje. Volio bi da se to što prije svrši".

 

Živci Parlova su zategnuti. I nas je izdalo strpljenje i hrabrimo se time što su domaćini ipak bar prividno mirni. Čini nam se da i oni, kao i njihov Teo, zaslužuju medalju. Za strpljivost.

 

U 22 sata - provala oblaka nad Pulom. Šjor Mate ne može sakriti nervozu. Izlazi iz kuhinje, gleda kroz prozor, vraća se, opet izlazi.

 

U 22:10 - nema ga u kući. Ni u 22:30 sati. Zar je pobjegao?

 

Nekoliko trenutaka kasnije ulazi zadihan i dovodi suprugu Miru.

 

''Uh, ja pobjegla od kćerke samo da ne gledam, a ono još nije ni počelo'', zadihana je i majka Mira. –''Nemam ja živaca gledati to.''

 

Emisija o proslavi Dana mornarice se bliži kraju. Napetost među Parlovljevima dostiže kulminaciju. Sad će. Ali, umjesto očekivanog prijenosa - Dnevnik II. Po završetku Dnevnika, opet napetost. Spiker zagrebačke televizije najavljuje:

 

'' Sportska vest večeri: srebrna medalja za...''

 

... Parlovi pretrnuše. Otac Mate oborio pogled, brat Ivica, primjetno crven u licu, steže zube, majka Mira problijedjela...

 

 ... hrvača Josipa Čorka!'', konačno završi spiker.

 

''Ajd' k vragu!'',  ote se Mati Parlovu. I, svima odjednom laknu.

 

 

... Treća nokdaunčina!'', oduševljen je Ivica Parlov. ''Gotovo je. Aj ća!''

 

Majka proviruje na vrata, iskosa gleda u televizor.

 

Četvrti nokdaun za Carilla. Kod Parlovljevih - urnebes. Glas spikera uopće se ne čuje. Sudac prekida borbu. Erupcija radosti. Zagrljaji, poljupci.

 

''Jesam li rekao, runda i po!'', ponosan je Ivica.

 

''Uh! '', otpuhuje otac Mate. ''Teo je bio strašan.''

 

Zatim trenutak nijeme radosti. Pa opet erupcija oduševljenja, poljupci i zagrljaji.

 

''Evo je, naša himna!'', prvi se pribrao šjor Mate. Milina! Puna duša...

 

Ulazi podstanar Ivo. Čestita svima, ljubi ih. Zvonce na vratima.

 

Zet Parlovljevih Đenio Žmak još sa vrata: "Dunja plače od sreće!"

 

 Odmah zatim i drugi zet Željko Boljun: "Zoja plače..." 

 

Brat Ivica najviše se veseli. Kaže ženi da sa djecom prespava kod "staraca", a on odlazi u Dom JNA da časti.

 

 

''Vidite ovo'',  hladi se salvetom majka Mira. ''Maloprije sam se preznojavala od muke, sada od radosti. Kad je polazio za Muenchen rekla sam Teu da donese zlatnu medalju, a u sebi sam, priznajem, bila zadovoljna i brončanom. Teo, srce moje! Rekla sam mu još nešto, ali to vam ne bi otkrila ni za što na svetu. A kad je bio mali, bio je neobično živ dječak, bježao je kako bi se igrao s vršnjacima. Pa, kad bi mi nešto trebao, njega nigdje nije bilo. I tukla sam ga, nego što. Eh, moj Teo...''

 

''Ma, morao je istuči tog Kubanca'', preuzeo je riječ otac Mate. ''A je ga Teo okretao kako je htio. Strašan je bio. A kad sam bio mlad i ja sam bio momčina. Pucao sam od snage. A, što ćete, sada sam na dijeti. U vojsci sam bio najbolji u bacanju kamena s ramena. Čak sam za jednu pobjedu dobio 15 dana nagradnog odmora. A kod nas u Imotskom se ne baca kamen. To je popularno kod Hercegovaca.Pa, kad sam odlazio ma sajmove u Hercegovini, svima sam odbacivao, ali o tome nisam nikada nikome pričao. Evo, "odah" se sada. Kako da se ne odam kad mi je Teo otvorio srce ovom pobjedom. Bio je zaista strašan. Ne što je moj sin...''