Foto: Getty Images/Guliver Image: Hajduk slavi svoj posljednji trofej, Hrvatski kup 2013. godine. Od tada (ali i godinama ranije) do danas traje nevjerojatan niz promašenih transfera.

KADA je početkom listopada 2013. godine Hajduk po tko zna koji put spašen od stečaja, tako što je grad prebio dug kluba novim kreditom, NO kluba na čelu s predsjednicom Brankom Ramljak javno se obavezao smanjiti davanja igračima, riješiti pitanje ugovora onih koji ne igraju te se hitno okrenuti omladinskoj školi, čiji bi produkti u što skorijoj budućnosti trebali činiti okosnicu prve momčadi.

Takvi stavovi objeručke su prihvaćeni i od strane nogometnih autoriteta Splita, ali i od navijačkog puka, koji su u tom dugo očekivanom zaokretu prepoznali temelj narodnog Hajduka, kluba koji neće ovisi o hirovima kakvog bogatog financijera ili uvijek prevrtljivog tržišta nogometnih poluproizvoda i njihovih gramzivih menadžera.

Nažalost, usprkos svim nastojanjima i obećanjima, do dana današnjeg baš se ništa nije promijenilo u praksi splitskog kluba. Bijeli su u posljednje tri godine doveli preko 30 stranaca iz svih dijelova svijeta, od Gruzijaca, Uzbekistanaca, Austrijanaca, Brazilaca, Ukrajinaca, Argentinaca, Mađara i Grka do raznoraznih Afrikanaca, dok i dalje nerealno visoke ugovore dobivaju igrači koji niti standardno igraju niti taj novac svojim ugledom opravdavaju.

Tri ljeta i 18 potpunih promašaja

Već te 2013. Hajduk je doveo Giorgija Iluridzea, Harisa Bukvu, Abdukolikova, Zaungranu, Arkofula, Ivana Antona Vasilja i Mislava Anđelkovića, koji su ukupno upisali preko 70 nastupa za prvu momčad, da bi na kraju sezone bez ikakve odštete napustili klub, ne ostavivši značajnijeg traga, baš kao da nikada u njemu nisu ni igrali.

Sljedećeg ljeta Splićani su nastavili istim ritmom, na Poljud su stigli Mezga, Gotal, Jo, Gurbanov i Milevski, koji su zajednički skupili preko 90 nastupa. Svi ovi igrači, izuzev Milevskog koji se bezuspješno zadržao još jednu sezonu, narednog lipnja napustili su klub, a samo je na Gotalu Hajduk uspio uprihoditi nekoliko mizernih stotina tisuća eura.

Prošle sezone čelnici Bijeli još su se više okrenuli vanjskom tržištu pa je tako stiglo čak devet nogometaša, redom Velasquez, Jefferson, Bily, Radchenko, Velez, Kalik, Roguljić, Arteaga i Ohandza, koji su odigrali ukupno stotinu utakmica. Većina njih na kraju je sezone otišla bez odštete, a da nitko za njima nije žalio ni jednog jedinog trenutka.

Kos je trebao biti nositelj promjena na bolje, a ne na gore

I onda, kada je Hajduk dobio novu Upravu na čelu s Osječaninom Ivanom Kosom i kada se činilo da je Naš Hajduk napokon pronašao čovjeka koji će ispuniti davno zacrtane ciljeve, Splićani su ovoga ljeta doveli novih devet igrača - Kožulja, Futacsa, Kvesića, Gentsoglua, Barryja, Memmolu, Saida, Čosića i Ercega.

Čak i ako izuzmemo tekuću sezonu, a nema sumnje da će se dobar broj prinova opet pokazati nepotrebnim investicijama, od 21 nogometaša koji su stigli na Poljud, danas su članovi prve momčadi tek Jefferson, Ohandza i Kalik, s tim da je Brazilac notorni destruktivac kakvog se bez sumnje moglo odgojiti u omladinskoj školi, da Ohandza ima enormnih zdravstvenih problema, a da na Kalika trener Pušnik uopće na računa.

Ukupno su ovi igrači odigrali preko 300 natjecateljskih utakmica u dresu Hajduka, tako oduzevši ogroman prostor za razvoj domaćim nogometašima, koji su bili prisiljeni ići na raznorazne posudbe kako im se ne bi pokazala izlazna vrata. Ali tko je trebao igrati, u Omladinskoj školi nema iole kvalitetnijeg igrača kojem je trebalo dati priliku, često se čulo objašnjenje.

U poplavi stranaca domaćim igračima iznimno je teško stvoriti ime

Čak i da je to istina, u što je teško povjerovati jer je vrlo teško predvidjeti kako će neki mladi igrač reagirati na prvoligaški nogomet i kada će se dogoditi onaj životni kliker koji dijeli talentiranog mladića od nogometaša, što su to ovi stranci donijeli Hajduku? Bijeli nijedne od posljednje tri sezone nisu uspjeli ući u skupine kontinentalnih natjecanja niti osvojiti i najmanji trofej.

Što je najtragičnije, baš nikakav pomak nije napravljen ni u domaćem prvenstvu. Tri sezone za redom Hajduk je završio na trećem mjestu sa ukupno 84 bodova zaostatka za Dinamom i 52 boda zaostatka za Rijekom. Gdje se dakle točno vidi ta kvalitativna razlika koju su donijeli stranci, a koju domaći igrači nisu posjedovali? Nigdje, osim što su Splićani u međuvremenu ostali bez milijuna eura ugovorno isplaćenim navodnim stranim "teškašima".

Istovremeno, i ono malo igrača koji su uspjeli stvoriti si ime u toj poplavi sumnjive strane robe poput Andrije Balića, Marija Pašalića, Antonija Milića, Filipa Bradarića, i Mije Caktaša, prodani su prvom prilikom kako bi se osiguralo kakvo-takvo solventno poslovanje, a Hajduk kao punim jedrima krenuo prema novoj postaji na sve kraćem putu oporavka.

Hajduk kao financijski utopljenik više nema vremena ni strpljenja stvari mlade igrače