Izmjene naziva ministarstava - prazna bahatost i bacanje narodnog novca
Foto: Index
ZNATE li koliko košta promjena naziva jednog ministarstva? Koliko treba novih ploča, novih pečata, novih iskaznica, novih memoranduma, promjena softvera i svega ostaloga? Koliko mi to plaćamo kada se radi bez potrebe? U pitanju su doslovno bačene stotine tisuća kuna, možda i više. No, krenimo redom. Od športa.
Jeste li veći Hrvat ako pišete šport?
Dobili smo novu HDZ-ovu Vladu, i odmah je sport postao šport. Već se dulje vremena to mijenja – dođe lijeva koalicija pa imamo englesku inačicu – sport, a onda dođe desna koalicija pa imamo njemačku inačicu – šport. Pri čemu naravno niti jedna nije naša riječ, a ova šport je da budemo precizni starija – dok se nije udomaćio engleski, prije onog rata, govorilo se i pisalo uglavnom šport, imamo tako HAŠK Građanski, pa i prvi radioamaterski časopis u nas se zvao Radio Šport.
No, treba li prilikom svake promjene vlasti lijevo-desno, mijenjati i to sport u šport i obratno, pa onda svaki sportski savez ima promijeniti naziv ime i pečat u športski savez, Zakon o sportu ima proći izmjenu gdje će postati Zakon o športu i opće čemu sve to? Znate li koliko sve to svaki puta košta? Ne može se to dogovoriti?
Jer je šport valjda hrvatskije? Ta kvačica na „s“ vas čini većim domoljubom? Ili je u pitanju jednostavno: „Došli smo, nemamo pojma, mijenjaj naziv!“ Da se razumijemo – i autor ovog teksta u službenijim prilikama piše šport, ponajviše radi radioamaterske tradicije, ali se radi toga ne osjeća nekim specifično većim Hrvatom. No, time ne čini dodatni trošak nikome. Ovako, kada se to radi u službenom nazivlju, se čini dodatni trošak. A da se dogovorite gospodo političari?
Dobro, šport je sada izuzet iz ministarstva, dobiva svoj središnji državni ured, pa bi tu ionako nastali neki troškovi. Možda da se sada dogovorimo da ostane šport, makar SDP dobio izbore za 4, 8 ili 50 godina? No, što je s ministarstvima i njihovim potpuno besmislenim promjenama naziva?
Tko će platiti pečate?
Oreškovićeva Vlada, sastavljana nakon teških pregovora, ostavila je nazivlje i ustroj bivše SDP-ove Vlade, pa su nazivi ministarstava ostali isti. I ne samo ministarstava – imali smo i onog nespretnog „prvog podpredsjednika“, titulu koju je svojevremeno Čačić izmislio za sebe. Sada se valjda i tu trebao napraviti rez.
Jasno je da će Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, ako je ostalo bez sporta promijeniti naziv u Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Ali promijenilo se i Ministarstva zdravlja u Ministarstvo zdravstva, promijenilo se i Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture u Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture (kako se nekada zvalo). Čemu i zašto? Jer su prethodni nazivi bili „crveni“?
Jer se želi pokazati: „Mi smo došli!“, ono kao kada se turira Mečka bez auspuha na seoskom derneku?
Čitatelji koji su polagali državni stručni ispit će već znati, no radi drugih podsjetimo se što se sve radi kada se promijeni naziv tijela državne uprave. Prvo, treba napraviti nove natpisne ploče. Dobro kada je jedna, ali ministarstva imaju i izdvojene urede – ovo pomorstva/mora jedno sedamdesetak lučkih kapetanija, što po moru, što po rijekama. Treba potom od ovlaštenih izvoditelja naručiti nove pečate. Kada novi pečati stignu, treba ih raspodijeliti po cijeloj državi, trebaju preuzimatelji potpisati da su ih uzeli, treba stare pečate komisijski uništiti (da se ne bi moglo nešto retroaktivno ovjeriti). Potom treba naručiti i nove štambilje – barem one kockaste s nazivom ministarstva što se udaraju na koverte. Pa treba inspektorima promijeniti iskaznice, jer postojeće imaju stari naziv. Jedno veće ministarstvo ima desetke, pa i koju stotinu raznih ovlaštenih osoba – svi moraju dobiti nove iskaznice.
Promijenili smo ploču, pečate, štambilje i iskaznice? Jest, to je početak – što ako imamo papire i koverte s otisnutim memorandumom, ti papiri uredno mogu u stari papir, treba naručiti nove. Onda, kako barem neki rade sa strankama, a ljudi i putuju vani, red je da imaju vizitke. Opet tisak. Pa distribucija. Pa pogreške. Pa tiskaj nove.
Imaju i ministarstva ponešto zaštićenih obrazaca – tiskani na posebnim, zaštićenim papirima da se ne bi kopirali, sada i to treba promijeniti. Pa naravno i web-stranice i druge programe, svugdje gdje se pojavljuje naziv ministarstva. Programeri ne rade besplatno – pa i to uzme koju kunu.
Bacanje narodnog novca
To sve košta. Košta – narodne novce. Nikada privatnom poduzetniku ne bi palo na pamet da mijenja naziv firme ako baš ne mora. IBM je već 120 godina IBM, makar se fizičkim strojevima već dugo ne bavi (IBM je kratica od International Business Machines). Slično i na osobnom primjeru – krajem 90- tih radio sam u firmi koja je imala kraticu koja već nije imala nikakve veze s djelatnošću firme, no naravno gazdi nije padalo na pamet da radi takve sitnice mijenja reklame, natpise, vizitke, pečate, memorandume… Čovjek je – pazio svoj novac.
I tu je upravo problem. Sve dok se političari javnim novcem razbacuju, dok porezni novac ne štede upravo kako bi se ponašali da je u pitanju njihov privatni novac – dotle napretka nema. Sve dok se političar prema javnom novcu, od odabira službenog automobila do promjene naziva nekog državnog tijela, ne odnosi kako bi se odnosio prema svom novcu – dotle napretka nema.
Netko može reći: „To su samo desetine, ili koja stotina tisuća kuna!“ (kada se računa i izgubljeno vrijeme). Pa kome je to – samo, neka ih na tržištu zaradi. Bilo bi zanimljivo gledati kako bi reagirali idejni tvorci ovih izmjena naziva ministarstava da im netko pošalje ukupni račun za cijeli posao. Bilo bi: „Nismo znali, nismo mislili…“ Ne, niste mislili! Bahati ste i vi sada i oni koji su iste nazive mijenjali prije pet godina. Bez debele promjene područja rada ministarstva, naziv se ne mijenja.
Hrvatsko ministarstvo hrvatskih branitelja
Posebna priča je preimenovanje Ministarstva branitelja u Ministarstvo hrvatskih branitelja. Netko je, čini se, prilično nesiguran u svoje rodoljubne osjećaje i domovinski zanos, ako u Republici Hrvatskoj, Vladi Republike Hrvatske, Ministarstvo branitelja mora imati i pridjev „hrvatskih“. Kojih drugih? Koji drugi branitelji postoje?
Stavimo sada sa strane da li je i koliko uopće potrebno imati posebno ministarstvo za ratne veterane 20 godina nakon rata. Samo spomenimo, u doba Ive Sanadera i Jadranke Kosor postojalo je Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, a onda je SDP vratio staru praksu izdvojenog ministarstva, praksu koja je 90-tih i imala smisla. Danas, čemu?
Sama promjena naziva jako dobro govori kako se u nas uzima domoljublje – lupanje u prsa i što više riječi „hrvatskih“ i „hrvatsko“. Pa što ne bi onda mogli Hrvatsko ministarstvo obrane, Ministarstvo hrvatskog turizma i tako dalje? Mogli bi svakome ministarstvu dodati „hrvatsko“ jer jest hrvatsko – sve su to ministarstva Hrvatske vlade u Republici Hrvatskoj!
Ali, netko je valjda pomislio kako će moći sada reći da je ovo pravo ministarstvo eto, hrvatskih, ne nekih drugih branitelja, i time valjda biti poneki centimetar veći Hrvat od onih prije. Jadni oni kojima se rodoljublje svodi na opisne pridjeve, himnu i mahanje zastavama! To svatko može. Ako želite biti veliki domoljub – otvorite firmu i zaposlite desetak nezaposlenih branitelja. Teško? Jest teško, puno je lakše mahat zastavom.
Prazna bahatost
Jasno je, ponekad nazive ministarstava treba mijenjati – jer promijenio se bitno njihov ustroj, nadležnosti, djelovanje. No, kada se to radi da bi se jedna riječ zamijenila drugom, da bi se pokazalo „Mi smo tu došli!“, onda to znači korištenje javnog novca ne za javnu svrhu, nego za vlastite snove o utjecaju i moći.
Sve to znači da hrvatski političari, ni oni prije pet godina, ni ovo sada još nisu prihvatili onu temeljnu postavku o javnom novcu koju je rekla barunica Margaret Thatcher: „Ne postoji javni novac, postoji samo novac poreznih obveznika.“ A dok to ne dođe političarima do glave – nema napretka, makar osnovali i Ministarstvo hrvatske pameti hrvatskih političara.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala