Foto: Wikipedia/Flickr

12. rujna 1897. godine, oko 9 ujutro, 10.000 Paštuna napalo je grad Saragarhi, u današnjem Pakistanu. U gradu je bio samo 21 vojnik Sikha. Imali su dva izbora - povući se ili suprotstaviti se vojsci od 10.000 ljudi.

Pod vodstvom Havildara Ishara Singha, odlučili su se na borbu.

Saragarhi je bio ispostava koja je povezivala dvije britanske utvrde. Regija je uvijek bila problematična te je Britanija sve više gubila nadzor nad njom.

Kad su Sikhi uočili neprijatelja, signalizirali su Britancima smještenima u Fort Lockhartu da će im trebati pojačanja. Britanci nisu imali vremena poslati pojačanja te su signalizirali da se pozicija zadrži.

Havildar se odmah posavjetovao sa svojim ljudima te su odlučili suprotstaviti se napadačima. Postavili su se u dvije linije te otvorili vatru kad je neprijatelj bio udaljen 250 metara.

Nakon tri sata borbe, 12 Sikha bilo je mrtvo. Havildar je vodio svoje ljude usprkos teškim ozljedama.

Nakon što im je gotovo ponestalo metaka, neprijatelj je uspio probiti vrata. U tom trenutku bila su živa još petorica. Posljednji preživjeli, Sepoy Gurumukh Singh, ubio je oko 20 neprijateljskih vojnika prije nego što je podlegao ozljedama. Bio je najmlađi od svih vojnika.

Vojnici su branili ispostavu dovoljno dugo da stignu pojačanja s artiljerijskom podrškom. Da su napustili ispostavu, neprijatelj bi zarobio dvije utvrde.

Tijekom 7 sati, ti su vojnici uspjeli ubiti oko 600 neprijateljskih vojnika te im je posthumno dodijeljeno najviše odličje koje su tad Indijci mogli dobiti, zvano Indian Order of Merit Class III.