Foto: Pinterest

NA PITANJE mame čiji sin voli gledati crtiće sa superherojima u kojima je i puno borbe, a voli se i sam tako igrati, odgovara psihologinja i terapeutkinja igrom Sanja Ivanušević Grgas

„Moj sin ima šest godina i voli gledati crtiće sa superherojima u kojima zna biti i dosta borbe, bilo tučnjave, ili borbe oružjem, ili pomoću nekih posebnih moći koje junaci imaju. Voli se tako i igrati – pretvara se da je on neki od svojih omiljenih likova, tako se nekad zajedno igra i sa svojim prijateljima, a nekad mu se i suprug i ja pridružimo u takvoj igri. Bude tu onda skrivanja, bježanja, lovljenja “neprijatelja”, pucanja sa svjetlećim igračkama puškama ili borbe s mačevima, hrvanja i slično. I inače se voli hrvati i igrati borbe u različitim oblicima. Kad se igramo zajedno, mi naravno pazimo da se nitko ne ozlijedi, a koliko vidim, i u igrama s prijateljima, oni paze jedni na druge i ne bude tu pravog nasilja, osim što se ponekad dogodi neka nezgoda, kao i inače u igri u parku, trčanju, skakanju… Čini mi se da je ta ljubav djece prema “borbama” prirodna, i vidim je i kod djevojčica i kod dječaka, ali me zanima ima li u tim igrama nešto loše, i koliko utjecaj crtića, filmova i videoigara može biti štetan u tom smislu, kad se djeca pretvaraju da su ti likovi? Gdje je granica između nečega što je normalni dio razvoja i nečega što se događa kao reakcija na nasilje viđeno u medijima, a onda i onoga što bi moglo biti temelj stvarnom nasilnom ponašanju djeteta sada, ili u budućnosti?“, zabrinuta je mama, kao i vjerujemo, mnoge druge.

Odgovara Sanja Ivanušević Grgas, psiholog, terapeut igrom u Centru za terapiju igrom:

Kod male djece često vidimo vrlo živahnu igru koja uključuje mnogo fizičkog kontakta, prevrtanja, simuliranja “borbe”, kao i pretvaranja – “kao da” su superheroji koji su snažni i potpuno kontroliraju situacijom. U pravilu se javlja kod sve djece, u prosjeku više kod dječaka negoli kod djevojčica. Također, očevi više u kontakt ulaze s djecom na takav aktivniji, življi način, u odnosu na majke.

No ponekad se javlja zabrinutost hoće li takva igra kod djeteta potaknuti veću agresivnost i hoće li takav način interakcije postati nešto što dijete uobičajeno radi. Također, dio roditelja i stručnjaka zabrinut je za utjecaj agresivnih sadržaja koje djeca mogu vidjeti pa zatim kopirati iz raznih medijskih sadržaja, poput crtića, filmova, igrica…

Kako bih vam dala odgovor na ovo pitanje, važno je dotaknuti tri važna područja – biološku utemeljenost igre, kako igra utječe na razvoj djeteta, osobito emocionalni i socijalni aspekt te utjecaj agresivnih sadržaja u medijima na agresivnost djeteta i u međusobnim odnosima.

Igra je biološki utemeljen instinkt

Iako najčešće igra podrazumijeva nešto što je lako i zapravo sporedno u odnosu na bitne stvari i “pravo” učenje, suvremena neuroznanost nam potvrđuje da je igra mnogo više i predstavlja jedan od urođenih način na koji funkcionira dječji mozak i glavni način učenja djeteta.

Dakle, igra je biološki utemeljen instinkt koji se ne javlja samo kod ljudi, već i kod svih sisavaca. I zaista, kad pogledamo mladunčad sisavaca, vidimo da se ona jako puno igraju i to upravo na vrlo aktivne načine – puno skaču, love se, bježe, pretvaraju se da napadaju, grizu… Ti oblici ponašanja i igre zapravo “imitiraju” vještine lova i bijega kod odraslih životinja, a koje su nužne za njihovo preživljavanje. Da bi mladunčad odrasla u sposobne odrasle koji se mogu prehraniti ili pobjeći od neprijatelja nužno trebaju razviti vještine borbe i bijega – a da bi u njima bili vješti trebaju ih mnogo vježbati. Dakle, što se mladunčad sisavaca više igra, ona je sposobnija za odrasli život.

Osim vještina preživljavanja, takva aktivna i pomalo gruba igra ima izuzetno važnu ulogu u socijalizaciji. Naime, kada se igraju na takav način, mladunci uče razliku između prihvatljivog dodira i ugriza i onog koji zaista boli i nanosi štetu. Te razlike kao i potrebnu samokontrolu nikako ne mogu naučiti bez brojnog isprobavanja i vježbanja.

Jednako je i kod ljudi – što se djeca više igraju, spremnija su za odrasli život jer igra potiče cjelokupan razvoj. Naravno, kod djece je igra mnogo složenija i osim ovakvih fizičkih, aktivnih igara za koje vidimo da su biološki utemeljene i između ostalog potiču motorički razvoj, kod djece se između 2. i 3. godine javlja i simbolička igra, koja ima presudnu ulogu jednako za razvoj kognitivnih funkcija, poput inteligencije, pažnje, radnog pamćenja, vještina organizaranja, planiranja i samokontrole, mašte i kreativnosti a presudna je i za emocionalni i socijalni razvoj.

Simbolička igra superheroja

Igračke su dječje riječi, a igra njihov jezik, kaže dr. Garry Landreth. Kada se mi odrasli susretnemo s nečim što nas se dojmilo ili uzrujalo, tada o tome pričamo. Djeca zbog obilježja svog razvoja nisu u mogućnosti svoja iskustva i osjećaje pretočiti u riječi. No uvijek nam ih pokažu, odnosno koriste druge oblike komunikacije. Dakle, kod male djece glavni način komunikacije i prorađivanja iskustava je upravo simbolička igra. Radi se o tipu igre u kojem se djeca pretvaraju i proigravaju mnoge situacije. Prva simbolička igra vezana je uz jednostavna konkretna iskustva koja su djeca proživjela, poput svakodnevnih kućanskih radnji, primjerice kuhanja, kupanja, posjeta doktoru, vožnje. S vremenom kako djeca rastu i razvijaju se, igra postaje složenija i počinje uključivati i maštovite i fantastične elemente van njihova svakodnevna iskustva. U tom konkekstu, javlja se i simbolička igra superheroja.

Simbolička igra omogućuje izražavanje osjećaja i proradu iskustava, dijete se uči nositi s neugodnim osjećajima poput ljutnje, tuge, straha, prorađuje mnoge bolne situacije na način koji djeci omogućuje dovoljnu distancu da bi se osjećala sigurno. U igri s drugom djecom od malih nogu djeca uče što su to prijateljstva, kako se stvaraju dogovori, rješavaju konflikti.

Konkretno, igra superheroja daje djeci osjećaj da su snažna, moćna i nepobjediva, da kontroliraju situaciju i da s lakoćom rješavaju probleme. Kad pažljivije pogledamo dječji život, vidimo da su djeca u poziciji da ovise o drugima, da su u odnosu na odrasle manje snažna i moćna. Kroz igru, ona stječu važno iskustvo osobne snage i samopozdanja. Dakle, poigravanje superheroja ima važnu psihološku funkciju i odnosi se na zadovoljavanje potrebe za snagom, kontrolom, moći i samopouzdanjem. Kroz igru djeca zadovoljavaju te potrebe i uče regulirati osjećaje ljutnje i agresivnost pa u manjoj mjeri te potrebe zadovoljavaju na neadekvatne načine u stvarnim kontaktima, kroz primjerice dominaciju nad drugima i agresivno ponašanje.

Znaju li djeca razlikovati svijet mašte i stvarnost?

Kod djece je razlika između stvarnosti i mašte slabija u odnosu na onu kod odraslih, no većina djece vrlo brzo nauče razliku između “kao da” igre i svijeta mašte i onog realnog. U tome im je važno i vodstvo nas draslih koji ćemo im u tome davati podršku i granice, primjerice na način da se kaže djetetu “ovo nije igra”.

Potiče li agresivna igra pravu agresivnost?

Kao što smo ranije spomenuli, oblici žive, pomalo grube igre koja uključuje mnogo fizičkog kontakta biološki su važni. Također, djeca se često igraju i takozvanih “agresivnih tema”, poput rata i raznih sukoba u kojima nerijetko netko umre pa oživi pa opet umre. Takva igra važna je da bi djeca naučila regulirati osjećaje ljutnje i agresivnosti i ne uzrokuje povećanu agresivnost u stvarnom životu. Upravo suprotno – omogućava izražavanje i otpuštanje svih tih osjećaja, učenje regulacije i samokontrole i samim time manju učestalost agresivnih ponašanja u stvarnim kontaktima. Djeca zaista paze jedna na druge, osobito ako im se objasni da je to “kao da igra” i vrlo dobro razlikuju stvarnu agresivnost od one pokazane u igri, dobro se osjećaju, smiju i zabavljaju. Doduše, ponekad se događa da nisu savršeno kontrolirana i da ih osjećaji brzo preplave pa može doći do kojeg grubljeg udarca i suze, no bitan je motiv u podlozi – radi li se o igri ili stvarnoj agresivnosti i oni brzo prođu te uče djecu da je taj konkretan potez ipak bio preintenzivan.

Utjecaj agresivnih medijskih sadržaja na igru i agresivnost djeteta

No onome čemu su djeca izložena zaista ima značajan utjecaj na njih. Utjecaj agresivnih sadržaja je dobro dokumentiran i utvrđen brojnim istraživanjima – agresivni crtići, video igre, filmovi i “online” sadržaji, osobito kad ih djeca gledaju u prevelikoj mjeri, povezani su s višom razinom agresivnosti, emocionalnih i ponašajnih poteškoća. Iako djeci privlačni, takvi su sadržaji zastrašujući i povezani su s većom razinom nesigurnosti, anksioznosti i strahova, razdražljivosti, povećane agresivnosti i otpora, te slabije pažnje, pamćenja i mogućnosti učenja.

Zbog toga je izuzetno važno imati uvid u što i koliko djeca gledaju i odgovornost je odraslih da u tom području budu odgovarajuća podrška i vodstvo djetetu.

To ne znači da djeci treba ukinuti apsolutno sve crtiće ili medijske sadržaje u kojima se pojavljuje bilo kakva naznaka agresivnosti. Osim što to nije niti moguće, nije ni dobro jer djeca ipak moraju imati određeno iskustvo s tim sadržajem da bi se s njime znala nositi. Stoga je važno biti uz njih, komentirati s njima što se događa no istodobno voditi brigu o tome što je za dječju dob neprihvatljivo i vremenski previše.

Kada je trenutak za zabrinutost?

Ipak postoje trenuci koji bi nam mogli ukazivati na pojavljivanje ili postojanje problema:

• Agresivna igra ili igra superheroja je dominantna djetetova aktivnost
• Djetetovi interesi su suženi i ne igra se
• Dijete nije u stanju razlikovati igru od stvarnosti, niti uz naše vodstvo i postavljanje granica, pa ulazi u opasne aktivnosti
• Postoje drugi problemi u funkcioniranju – u druženju s vršnjacima, odnosu prema autoritetima, pažnji, učenju ili fizičkim funkcijama – spavanju, jelu, obavljanju nužde

Tada ili u slučaju nekih drugi roditeljskih briga potrebno je obratiti se dječjem psihologu koji u praksi radi s djecom i obiteljima, poput terapeuta igrom.

Izvor: Medijskapismenost.hr